Alen Soldo (52) redovni je profesor u trajnom zvanju na Odjelu za studije mora Sveučilišta u Splitu. Hrvatska javnost poznaje ga već duži niz godina kao istaknutog stručnjaka za ribarstvo i ihtiologa, njegova razmjerno česta istupanja u medijima nikada ne prolaze nezapažena, a kao istraživač i znanstvenik aktivan je u nizu domaćih i međunarodnih projekata.
Profesor Soldo slovi za jednog od naših ponajboljih poznavatelja problematike održivog upravljanja morem i morskim resursima te je izrazito kritičan prema ustaljenim lošim praksama i niskoj zaštiti hrvatskog dijela Jadranskog mora kao gospodarskog, ekološkog i prirodnog resursa kojim, odgovorno tvrdi, Hrvatska jednostavno ne zna gospodariti.
Kako je promjena klime zbog globalnog zatopljenja dosad utjecala na Jadransko more? Koje su se promjene dogodile, što se trenutno događa i što nam se još može dogoditi?
- Sad je valjda i najvećim sumnjivcima jasno da se klimatske promjene događaju upravo sada jer se ove vremenske anomalije nikako ne mogu objasniti kao periodične promjene s obzirom da time iz jednadžbe u potpunosti izbacujemo utjecaj čovjeka. Ovakva nagla dizanja temperature mora i saliniteta u Jadranu, praćena dugotrajnim razdobljima bez padalina i vjetrova, jasan su dokaz klimatskih promjena zbog antropogenog utjecaja. Nažalost, Hrvatska nema nikakvu strategiju borbe protiv klimatskih promjena već samo prepisujemo europske opće regulative, koje jesu dobre, ali bi trebale biti i praćene dodatnim mjerama sukladno našim specifičnostima. Primjerice, vidimo da je vode sve manje, a ništa se ne radi na gubicima vodovodne mreže, u kojoj se gubi i do 60 posto izvorne vode. Kad usporedite to, primjerice, s Izraelom, gdje se skoro 80 posto vode reciklira i koristi dalje kao tehnička voda, jasno je da smo na izuzetno niskoj razini razmišljanja o tome što nam je potrebno. Primjerice, nedavno sam u Turskoj prolazio kroz niz gradova u kojima doslovno svaka zgrada i kuća imaju solarne panele jer postoje velike subvencije države, dok je to kod nas još na razini egzotike.
Lov na lava
Stanje je, izgleda, alarmantno, što bi hitno trebalo poduzeti?
- Mnoštvo je načina, primjerice već sam spomenuo solarne panele, kao i bilo koje druge izvore obnovljive energije čije instaliranje treba poticati od države, i u poduzetničkom sektoru i u privatnim kućanstvima, jer je ionako ustanovljeno da najveći dio ispuštenog ugljikova dioksida, koji je među glavnim uzrocima klimatskih promjena, dolazi iz energetskog sektora. Nadalje, razvoj javnog prometa koji koristi zelenu energiju i koji će smanjiti upotrebu privatnog prometa zasnovanog na fosilnim gorivima je također jedan od brojnih načina, što u današnjoj situaciji svakodnevnih vijesti o našem željezničkom sustavu, koje su na razini crne komedije, posebice ističem. Kad govorim o moru, treba istaknuti da se više od 30 posto ispuštenog CO2 absorbira u moru, kao i više od 90 posto tako proizvedene topline, pa valjda ne treba previše objašnjavati značaj čuvanja mora.
Nadalje, više od 50 posto CO2 u morskom sedimentu skladišteno je upravo u morskim cvjetnicama, pa kad sve to zbrojim, jasno je da treba poticati pomorski transport i lučke instalacije zasnovane na korištenju zelenih goriva, a usput se nadam da ćemo doživjeti i slučaj kada će naša građevinska administracija napokon zabraniti barem jedno betoniranje obale i mora radi, recimo, zaštite morskih cvjetnica, što dosad kod nas nije zabilježeno, bez obzira na puste zaštite koje postoje na papiru za obalno područje. Jasno, sve to vrijedi samo u kombinaciji s ostalim aspektima racionalnog i održivog gospodarenja morem i obalnim područjem, jer bez toga neće ni biti obalnih i otočnih populacija.
Kao jednu od promjena u morskoj biocenozi pojave su invazivnih biljnih i životinjskih vrsta, poput otrovne ribe lav, koja nema prirodnog neprijatelja. U Americi je ona u “slobodnom odstrelu”, treba li takvu praksu dozvoliti i u Hrvatskoj?
- Čim je lani riba lav uslikana kod Visa, odmah sam javno dao inicijativu da se njezin ribolov dopusti bez ikakvih dozvola i ograničenja s obzirom na njezin agresivan pristup u mijenjanju autohtonog ekosustava i posljedično štetan utjecaj na priobalni ribolov, koji je kod nas dominantan. Nažalost, iako za donošenje takve uredbe doslovce treba svega nekoliko sati, posebice s obzirom na sličan pristup u Mediteranu i svijetu, do današnjeg dana se ništa nije uradilo, što je još jedan dokaz pospanosti naše administracije koja se, kako volim kazati, bavi uglavnom vatrogasnim mjerama, tj. djeluje tek kad je nešto već dobrano pošlo po zlu i kad neke stvari više nije moguće spasiti.
Hrvatska spada među mediteranske zemlje koja najmanje konzumira ribe po glavi stanovnika. Nedavno ste izjavili da političare more zanima samo kada treba naručiti ribu u restoranu. Zašto je to tako?
- Kao prvo moram kazati da baš i ne vjerujem statistici jer mislim da statističari krivo računaju potrošnju koja je zasigurno veća. Primjerice, nitko ne računa sportske i rekreacijske ribolovce koji imaju mogućnost dnevnog ulova do pet kila, a inače ih ima više od 80.000 na godišnjoj razini. Ipak, ono što je zabrinjavajuće jest činjenica da administracija prema najavama odustaje od borbe za nastavak ribolova tradicionalnim ribolovnim alatima, kao što su to mreže potegače i manje plivarice. Zbog određenih, moram kazati besmislenih europskih propisa, zemlje članice EU-a su za nastavak ribolova tim alatima dužne napraviti tzv. planove upravljanja, što je očito našoj administraciji dosadilo. I onda imate apsurdnu situaciju da Italija, Francuska i Španjolska rade te planove upravljanja da bi zaštitili svoje ribare, dok se našoj administraciji to jednostavno više ne da i najavljuju zabranu rada.
S obzirom na to da će time zabraniti ribolov glavnih alata za giru, oligu, cipla, gofa, palamidu itd., očito je da se naša administracija umjesto zaštite naših ribara zalaže za uvoz ribe, jer niti jednim drugim alatom nismo u mogućnosti loviti te vrste. To samo pokazuje da je jadranska orijentacija Hrvatske samo deklarativna i da se ništa ne radi na zaštiti priobalnog i otočnog stanovništva. Ako baš ne znaju kako se to radi, predlažem im jedan studijski posjet skandinavskim zemljama, u kojima sustav omogućuje jeftiniji život na otoku nego na kopnu, dok je kod nas posve suprotno.
Gospodari li, dakle, Hrvatska dobro svojim morem? Jesmo li po tome uspješniji, bolji ili gori od drugih zemlja na Jadranu i Mediteranu?
- Iskreno rečeno, očajni smo. Eventualno mi bude nešto lakše kad vidim albansku obalu, gdje sam često u zadnje vrijeme radi provođenja europskih projekata, jer je to valjda jedina obala u sjevernom mediteranskom području kojom se gore gospodari nego našom. Pa pogledajte samo gdje kod nas postoje granični problemi, uglavnom na moru: Savudrija, Neum, Prevlaka, a i na kopnu je to “vodeni” problem, primjerice Šarengradska ada. Zašto je to tako? Iz osobnog iskustva znam da mnogi političari, ali i obični puk, more ne doživljavaju kao kopno već kao nekakvu imaginarnu ekstenziju koje imamo mnogo pa je možemo i darovati, kao što su to neki predlagali u slučaju Savudrijske vale. S druge strane, brojke govore da je površina mora pod našom jurisdikcijom, što uključuje teritorijalno more i gospodarski pojas, otprilike istovjetna kopnenoj površini. Pogledajte, primjerice, što se događalo nakon Brexita: Francuzi i Britanci su poslali ratne brodove na područje u kojem je došlo do problema u ribolovnim pravima i iskorištavanju mora jer oni more doživljavaju na istovjetan način kao i kopno, što je posve suprotno poimanju mora koje imaju naši političari i administracija. Dok god ne promijenimo tu paradigmu, mi zapravo nećemo biti suveren narod, jer očito ne razumijemo pojam suverenosti.
Win-win situacija
Zašto se zalažete za trajnu zabranu ribolova na području gospodarskog pojasa? I zašto bi jedan takav uvjet Hrvatska trebala izravno tražiti od Europske komisije, a ne u pregovorima sa susjedima - Italijom, Slovenijom, Crnom Gorom?
- Vjerojatno nikad nije bio povoljniji trenutak da posve zabranimo pridneni ribolov u našem gospodarskom pojasu, za što se zalažem već petnaestak godina, nego što je to danas. Naime, više od 94 posto naše ribolovne flote se sastoji od plovila manjih od 12 metara, što znači da najveći dio njih ionako ne može raditi u gospodarskom pojasu radi udaljenosti od obale. Budući da svi znanstveni podaci potvrđuju da je područje gospodarskog pojasa glavno mrjestilište pridnenih riba i drugih morskih organizama, zabrana ribolova pridnenim alatima će omogućiti njihovu nesmetanu reprodukciju, što rezultira većim količinama i višim dužinskim frekvencijama. Nadalje, prirodni tijek većine tih organizama je prema istočnoj obali Jadrana, čime u priobalju dobivamo veće količine ribe i drugih organizama, a ujedno plovila koja se drže priobalja ne troše toliko goriva, što je danas zapravo glavni trošak ribolova. U ovom slučaju to treba direktno tražiti od EU Komisije jer svi znanstveni podaci to podupiru, a time izbjegavamo i eventualno negativno mišljenje susjednih zemalja, jer se radi o našem pojasu te zabrana vrijedi za sve. To je vrlo jednostavna, tzv. win-win situacija u kojoj svi profitiraju jer ne zaboravimo da zaštitom gospodarskog pojasa, koji zapravo zauzima više od 40 posto našeg mora, ispunjavamo dodatni europski zahtjev, koji treba ispuniti do 2030. godine, za zaštitom minimalno 30 posto mora.
Također, time pokazujemo da nam je stalo do očuvanja našeg ribarstva jer ovi načini tzv. zaštite mora u posljednje vrijeme pokazuju elementarno nepoznavanje osnovne materije struke. Naime, naša administracija uporno radi isključivo na zaštiti unutarnjeg ribolovnog mora pa stalno predlažu različite zabrane, čime nesvjesno zapravo uništavaju priobalje. Uopće ne razumiju da 94 posto naše flote ne može raditi izvan priobalja i kad njima smanjite taj prostor radi nekakve zaštite, koja zapravo nema nikakvo stručno uporište jer se ne štite nikakva mrjestilišta i/ili rastilišta morskih organizama, onda zapravo tjerate cijelu flotu da radi na manjem prostoru nego prije, čime ste automatski povećali ribolovni napor i nanijeli veliku štetu morskim organizmima. Nažalost, pokazalo se da način na koji se provodi današnja zaštita ima za rezultat uglavnom stvaranje privatnih feuda u kojima samo neki mogu loviti, dok je pravi utjecaj na more štetan i bez ikakve koristi, osim naravno nekim privatnim interesima.
Kada ste prije desetak godina prvi upozoravali na potrebu zaštite Jabučke kotline, neki su vas proglasili lunatikom, a sada se to pokazuje kao ispravna dugoročna politika upravljanja našim morskim resursima. Zašto politici treba dugo da prihvati stavove struke i znanstvenika, pogotovo kad je u pitanju gospodarenje i zaštita mora?
- Volim kazati da su dva osnovna problema naše države u tome što kod nas vladaju stručnjaci opće prakse te da ni na jednom mjestu ne postoji odgovornost. Sukladno tome, svatko ima svoje mišljenje, koje uglavnom nema veze sa strukom, te se na osnovi takvog nestručnog mišljenja donose i provode odluke, a kad se to pokaže katastrofalnim, nitko za to ne odgovara. U takvom sustavu znanstveni pristup vođen stručnim postavkama je nemoguć, pa su nam i rezultati takvi kakvi jesu.
Kažete da u Hrvatskoj ne postoji održivo ribarstvo, i da državna administracija ubija mali ribolov i tradicionalno ribarstvo. Možete li to pojasniti?
- Naša ribolovna flota se uglavnom bavi malim, tj. priobalnim i sezonskim ribolovom, sukladno karakteristikama naše obale, za razliku od većine europskih zemalja u kojima dominira industrijski ribolov većim brodovima. Upravo zbog toga smo mi već imali održivi ribolov koji se zasnivao na stručnim principima, od kojih su neki postojali još od vremena Austro-Ugarske. Nažalost, pristupanjem EU-u napustili smo taj koncept i počeli s pukim prepisivanjem EU propisa, iako je sam EU rekao da su to zapravo glavne smjernice te da zemlje članice mogu imati neke svoje posebnosti. Ipak, budući da bi to zahtijevalo određeno promišljanje i više rada nego što traži obično prepisivanje, sada smo u apsurdnoj situaciji da u trenutku kada EU promovira mali ribolov kao sinonim održivoga, naša administracija donosi niz propisa kojima se takav ribolov zabranjuje!? Već sam spomenuo zabrane mreža potegača i manjih plivarica, a posljednji primjer je iz Istre, gdje nasuprot Talijanima koji rade sa četiri dredže od četiri metra širine na brodovima od 600 konjskih snaga pa nadalje, naša administracija želi zabraniti rad našim ribarima koji koriste dvije dredže od oko dva metra širine s brodovima koji uglavnom ne prelaze 300 KS...? Nakon toga se pitam za čiji interes radi naša administracija: hrvatski ili talijanski?
Nedavno ste izjavili da ste duboko zabrinuti za opstanak Jadrana, odnosno da se nalazimo na točki bez povratka. Zbog čega ste zabrinuti za opstanak Jadrana i gdje je ta točka iza koje više nema povratka?
- Nebriga i neracionalno gospodarenje u kombinaciji s očitim i galopirajućim klimatskim promjenama neminovno vodi u katastrofu. Naši političari i administracija to samo gledaju i jedini trenutačni pristup je: ma neće baš valjda? Kad to vidim, jasno je zašto sam pesimističan.
Užas od hotela
Zašto država nema strategiju za očuvanje Jadrana?
- Zato jer mi sve strategije smatramo nepotrebnim birokratskim zahtjevima EU-a pa ih na isti način i radimo, počevši od Nacionalne razvojne strategije RH pa nadalje po industrijskim granama. Naše strategije su uglavnom prepisivanje općih postulata EU-a bez ikakvog osvrta na specifičnosti RH, i ne sadrže detaljne ciljeve, odgovorne osobe i institucije te rokove provedbe. S obzirom na način na koji su napravljene, jasno je da su kao takve i potpuno beskorisne.
Hrvatsko more je dio europskog mora, često ste gost i suradnik naših EU parlamentaraca na temu ribarstva i gospodarenja mora. Koristi li Hrvatska u tom smislu prednosti EU-a ili joj je ulazak u Uniju uveo ograničenja?
- Mi do današnjeg dana još nismo shvatili da smo ravnopravna članica EU-a i da moramo imati aktivnu politiku kojom zastupamo naše interese. Zato samo gledamo što EU donosi, kao da se to nas ništa ne tiče, a onda kad se neki propis ozakoni, okrivljujemo EU!? Kad pogledam kako se manje zemlje članice bore za svoje interese, primjerice Malta ili Slovenija, jasno mi je da se može, samo kad bi se htjelo. Naši EU parlamentarci pokušavaju, ali je jasno da bez sustavne podrške države ne mogu previše uraditi.
Moru pripada i morska obala koja se intenzivno i trajno devastira prekomjernom izgradnjom, nasipavanjem... Kao Bračanina po majci moram vas pitati za komentar o novom hotelu u Postirama i o planu izgradnje obale na plaži Benačica kod Zlatnog rata.
- Moj komentar na hotel u Postirama može se svesti samo na jednu riječ: užas! Puna su nam usta kritika betonizacije španjolske obale i obećanja da se nama nešto tako neće dogoditi i onda se pojavi takav monstruozni primjer potpune devastacije obale, i to još na otoku!? Minimum onoga što bi se nakon ovakvog uništavanja obale trebalo uraditi jest da se svima koji su sudjelovali u odobravanju ovog urbanističkog genocida, pri čemu ne ulazim u arhitektonsku kvalitetu zdanja, kao i onima kojima ovo izgleda dobro i lijepo, potpuno zabrani bilo kakva daljnja mogućnost odlučivanja o bilo čemu na našoj obali, jer su očito beznadni slučajevi kojima nije moguće argumentirano i kratko objasniti što je tu loše. S obzirom na to da im očito nije jasno kakva je to trajna šteta za Hrvatsku i njezine građane, takve osobe treba u potpunosti odstraniti iz procesa bilo kakvog odlučivanja o budućnosti hrvatske obale dok još nije kasno. Benačica u Bolu, gdje nikome od nadležnih nije bilo sumnjivo da izgradnja betonskih gatova koji idu do dvadesetak metara dubine taman ispred svjetski poznatog Zlatnog rata može biti nešto nepovoljno je drugi primjer, i to samo na području otoka Brača.
Tko je odgovoran za stanje mora i Jadranske obale? Država ili lokalne zajednice? Nadležnost se tu formalno dijeli, pa se svi izvlače od odgovornosti za probleme...
- Kao i u svakoj drugoj zemlji državna administracija je uvijek odgovorna. Ako sustav ne funkcionira jer se svatko izvlači od odgovornosti, kao što je to kod nas slučaj, to i dalje znači da ga državna administracija nije napravila kako treba pa nema dvojbe tko je odgovoran.
Ima li Hrvatska previše uzgajališta bijele i plave ribe? Koliko ona utječu na opće stanje i zdravlje našeg mora?
- Mi smo nekad bili pioniri u marikulturi, a danas smo nažalost na začelju Mediterana, i to je svakako dio ribarstva koji treba poticati i razvijati. Ipak, treba naglasiti da se često razvoj marikulture smatra rješenjem prelova, što je posve pogrešno jer su sve trenutačno uzgajane ribe mesožderi, što znači da za njihovu ishranu trebate riblju sirovinu. Dakle, opet dolazimo na problem održivog ribarstva kojim se kod nas nitko ozbiljno ne bavi.
Pitanje pomorskog dobra
Jeste li upoznati s prijedlogom novog zakona o pomorskom dobru ili ste možda bili uključeni u zakonodavnu radnu skupinu? Mislite li da država dobro upravlja tim dijelom obale?
- Nisam bio uključen, ali čim sam čuo da postoje određeni prijedlozi kako koncesionirati pomorsko dobro na način da građani RH moraju plaćati naknadu da bi ga koristili za kupanje ili neke druge aktivnosti, izjavio sam da je pomorsko dobro zadnja točka suvereniteta RH. U trenutku kada nama postane normalno da odlazak do mora i na more morate platiti, tada građani RH u svojoj vlastitoj državi postaju građani drugog reda i time prestaje suverenitet RH jer tada RH nije više vlasništvo sviju nas, već određenih privatnih interesa. Kako vidimo da se svakodnevno, primjerice, koncesionari plaža ponašaju prema pomorskom dobru kao nečemu njihovome, a ne našemu, pozivam sve građane da shvate ozbiljnost situacije i da ne dozvole privatnom interesu da prevlada opći.
Od 1960. do 2000. betonizirano je pet puta više obale nego ikad prije u povijesti Jadrana. Zašto su svi naši “okupatori” – Venecija, Austrija, Francuska i Jugoslavija – znali bolje upravljati obalom, graditi umjerenije i održivije nego Hrvati? Zašto se kao nacija nismo u stanju civilizirano ponašati prema bogomdanom nasljeđu?
- Problem je u tome što danas imamo tzv. “velike Hrvate” koji se busaju u prsa nekakvim njihovim poimanjem hrvatstva koje se uglavnom svodi na to da im njihov novac omogućuje da rade što hoće u RH jer su oni veći Hrvati nego ovi mali s manje novca. Dok malim Hrvatima konzervatorski zavodi i slične institucije zabranjuju promjenu škura iz zelenih u smeđe, dotle veliki Hrvati grade betonska zdanja po našim škrapama i uvalama bez problema, sve pod izlikom nekakvog napretka. Nije mi baš jasno kako se brzinsko betoniranje obale koju je priroda stvarala tisućama godina smatra napretkom, ali kao što sam već i naglasio, u zemlji u kojoj vladaju stručnjaci opće prakse koji nemaju nikakvu odgovornost to je posve normalna stvar. Ako takav način razmišljanja brzo ne promijenimo, nećemo se morati ni mijenjati jer će sve biti riješeno jednom zasvagda.
