Zašto Općinsko državno odvjetništvo nije optužilo bivše predsjednike KK Zadar, Zvonimira Vrančića, Kristijan Magaša i Dina Perovića, koje je kazneno prijavio ured za sprečavanje pranja novca Ministarstva financija? Je li na optužnicu protiv Pina Giergie utjecala politika? Zašto je Porezna uprava četiri godine šutjela iako je sve znala o nezakonitom poslovanju KK Zadar? Tko je ušutkao zadarske poreznike da ne prijavljuju klub? Zašto ODO i policija nisu pokrenuli istrage protiv odgovornih osoba u zadarskoj Poreznoj upravi? Zašto za utaju poreza nisu odgovarali supotpisnici dokumenta, nego samo Pino?
Ova i brojna druga pitanja otvaraju se nakon što smo pročitali završne govore optužbe, obrane i samog okrivljenika na zadnjem ročištu prije presude po kojoj je Giuseppe Pino Giergia na Općinskom sudu u Zadru nepravomoćno osuđen na dvije godine bezuvjetnog zatvora zbog oštećenja državnog proračuna za 6 milijuna kuna na ime neplaćenih poreznih obveza.
Završni govori Branke Rukavine iz ODO-a, Pinovog branitelja Milana Petričića i samog Pina održani su na ročištu od 8. veljače pod predsjedanjem sutkinje Maje Ivković. Analizirajući završne riječi sve tri strane u oči upada toliko nelogičnosti da je teško razumjeti zašto je na kraju samo Pino Giergia i optužen i osuđen. Postavlja se pitanje: ako je kriv Pino, zašto i njima nije suđeno? Nameće se zaključak: ako oni nisu krivi, nije kriv ni Pino!
Teško je, kažemo, razumjeti ako ne poznajete politički kontekst „grada košarke” u kojem nije prvi, ali ni posljednji put da neke ambiciozno pokrenute istrage i prijave kada dođu do institucija kaznenog progona - bilo policije ili odvjetništva – naglo se razvodne, prepolove, usitne, tako da sudske presude na koncu u pravilu dočekaju „sitne ribe”, sporedni igrači, iskorišteni statisti koji iza sebe nemaju moćnu političku ili financijsku zaštitu. Jer ako je Pino kriv, na što se poziva optužba ukazujući na brojne dokumente koji ga nedvojbeno inkriminiraju kao odgovornu osobu, kako to da nisu inkriminirani i njegovi supotpisnici, njegovi nalogodavci, iskusni financijski menadžeri u upravi kluba, oni koji su te ugovore sklapali ili potpisivali u njegovo ime, koji su tu istu, navodno kriminalnu praksu, najmanje 15 godina upražnjavali, i koji nedvojbeno puno više znaju od poreznim i drugim financijskim obvezama sportskih klubova nego Pino koji je u klub isključivo doveden zbog ustroja momčadi i sportskog rezultata. Kojeg je, bez ikakve dvojbe, s pet osvojenih trofeja od 2005. do 2009. ne samo ostvario nego i nadmašio sva očekivanja.
Zato je najbolje krenuti od same završne riječi optužbe, odnosno zamjenice općinskog državnog odvjetnika Branke Rukavine koja sadrži mnoge zanimljivosti.
ODO dakako ostaje pri opisu djela iz optužnice izmijenjene na ročištu 12. listopad prošle godine te kaže kako je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je Pino počinio „opisane radnje i propuštanja” koje su dovele do štete za državni proračun tako da je knjigovodstveno lažno prikazivano kretanje novca radi plaćanja po stranim fakturama. Naime, sredstvima sa žiro računa kluba kupovane su devize koje bi se uplaćivale na račune inozemnih agencija koje su, većim dijelom, zastupali hrvatski državljani. Po dogovoru s upravom kluba, novac bi potom u gotovini donosili u Hrvatsku te „takvim zaobilaznim putem” vršili „isplatu naknada za igranje košarkašima KK Zadar i trenerima, a o čemu su sačinjavane isplatnice između igrača i zastupnika KK Zadar, koje je po navodima svjedoka Davora Perišića u svojim prostorijama čuvao okrivljenik i iste se nisu dostavljale u računovodstvo, što bi omogućilo praćenje tijeka novca”.
Pino je, dodaje Rukavina, u bitnom priznao inkriminaciju, ali „osporava postojanje svijesti o protupravnosti” pozivajući se ne činjenice da su na isti način radili direktori prije njega pa je tako po inerciji nastavio i on. Međutim optužba smatra da je statutu Udruge, odnosno KK Zadar, predvidio da upravo direktor, a ne predsjednik ili članovi upravnog odbora raspolažu novcem te je dužan provjeravati vjerodostojnost faktura i prateće dokumentacije koja mu se donosila na potpis, a ako u njih nije bio siguran, mogao je konzultirati osobe iz klupskog knjigovodstva. A to su bile blagajnica Draginja Galešić, knjigovođa Mirjana Dušević i šefica računovodstva Nada Marušić.
Optužba je prihvatila Pinovu obranu da su o svemu tome bili upoznati članovi upravnog odbora, pogotovo Rajko Zurak i Mario Bebić koji su dolazili iz ekonomskog sektora (druga dvojica te „famozne četvorke” bili su Dino Perović i Branko Ljubičić), ali i drugi uključeni u „ovakve aktivnosti koji su prezentirali Grad Zadar i sponzore” te odvjetnici koji su sastavljali ugovore.
U ugovorima su bile predviđene svote u neto iznosu, bez obračunatih drugih davanja i PDV-a iako je klub trebao plaćati. Pino je potpisao nekoliko takvih završnih računa, a vještačenjem potpisa utvrdilo se da su neke fakture potpisivali i Davor Perišić, Željko Birkić i Jurica Košta koji su mijenjali Pina „kao izvršni direktor, odnosno pomoćnik direktora”. To, međutim, po stavu optužnice, Pina ne ekskulpira od odgovornosti koju je kao direktor imao. Štoviše, vještak je utvrdio da bi svaki klub propao kad bi vršio isplate preko takvih fiktivnih faktura jer konzalting usluge ne mogu biti toliko skupe. Odgovorna osoba je bila dužna reagirati u takvim slučajevima i tražiti od agencija da pojasni fakturirane pozicije, no tada bi se zaključilo da se takve fakture klub ne bi smjele plaćati.
Porezni dug se tako akumulirao iz godine u godinu a primijetila ga je knjigovotkinja Mirjana Marković koja je od Dina Perovića dobila nalog za „snimanje stanja” kako bi pripremila klupske knjige za reviziju prilikom pretvorbe kluba u športsko dioničko društvo. Novom direktoru Zdenku Mičiću pritom je, navodi Rukavina, bilo lažno prezentirano kako klub iza sebe nema dubioza, no kada je nakon preuzimanja dužnosti uvidio stvarno stanje, Mičić je zatražio razrješenje.
Posebno zanimljiv je dio gdje zastupnica optužbe konstatira da je „trajanje ovoga djela svakako pogodovao nemar Porezne uprave, čija djelatnica je imala na pregled njihove poslovne knjige i nisu naložene nikakve korekcije niti sankcije klubu, a ovo očito uslijed općeg nastojanja da ta udruga preživi i nastavi se tradicija igranja košarke u Zadru”. Drugim riječima, Porezna uprava u Zadru je godinama znala za kriminalni način kruženja novca kroz klub i zakidanja državnog proračuna, ali je o tome očito šutjela, i prema klubu, ali i prema policiji i DORH-u. Zašto, teško je reći, ali iz Rukavinihih riječi ispada zbog nekakvog višeg interesa, kako bi se sačuvala košarka u Zadru, čime se praktički abolira od odgovornosti sve koji su sudjelovali u organiziranoj i uhodanoj kriminalnoj aktivnosti. Sve osim Pina Giergie.
Rukavina naglašava da su svi sportski klubovi u Hrvatskoj morali poslovati pod istim uvjetima ako su imali status neprofitne organizacije te da se i Giergia rukovodio tim motivom, ali ne da se okoristi, nego da se smanje troškovi poslovanja kluba. Takvo „poslovanje” je kao gospodarski kriminal detektirao kasnije ukinuti Ured za sprječavanje pranja novca Porezne uprave koji je pratio transakcije u tako visokim iznosima u korist off shore tvrtki.
Svjedokinje iz knjigovodstva imale su primjedbe na takav način poslovanja kluba „ali su morale slušati naloge uprave jer ih je bilo strah za radno mjesto”, iako do njih nisu dolazile isplatnice u gotovini i nisu imali uvid u ugovore s igračima koji su se, po tvrdnji Perišića, također čuvali kod Giergie. Željko Birkić je kao svjedok iznio određene sumnje i primjedbe na takav način poslovanja kluba, ali „naravno da nije htio sam sebe inkriminirati u odnosu na segment vremena prije mandata okrivljenika”.
Tužiteljica Rukavina potom navodi: „Ne može se tražiti ista odgovornost od predsjednika kluba, bilo ih je više, koji su uglavnom bili odabrani po političkom ključu te zaduženi za osiguranje sredstava iz proračuna Grada Zadra, te privlačenje sponzora koji će osigurati dovoljna sredstva za kupnju igrača. Iz tog razloga ova pozicija nije obuhvaćena u optužnici, a što je okrivljenik doživio na određeni način kao nepravedno”. Opet, jako zanimljiva konstatacija, iz koje bi se moglo zaključiti da je svatko tko je bio postavljen od politike u klubu unaprijed bio aboliran za sve nezakonitosti, iako je nedvojbeno da su u njima sudjelovali, na što uostalom ukazuje i inicijalna kaznena prijava tzv. poreznog USKOK-a.
Financijski vještak Srđan Kovačić ustanovio je da nastala šteta za državni proračun iznosi skoro 6 milijuna kuna, no taj dug je 2012. otpisan te pretvoren u ulaganje Grada Zadra u KK Zadar, pa je za taj iznos povećan temeljni kapital kluba. Slučajno ili ne otpis duga i njegovo pretvaranje u gradske dionice navodno koincidira s odustajanjem Općinskog državnog odvjetništva od kaznenog progona Zvonimira Vrančića i Kristijana Magaša.
Završni govor obrane održao je odvjetnik Milan Petričić koji je obranu Giergie preuzeo odlaskom uglednog odvjetnika Šime Pavlovića u mirovinu. Petričić je odmah na početku abolirao Pina od kaznene odgovornosti za djelo koje mu se stavlja na teret, zlouporabu u gospodarskom poslovanju, jer nije svjesno i s posebnom namjerom djelovao kriminalno u cilju oštećenja državnog proračuna, a u korist KK Zadar. Nakon dugogodišnjeg postupka i saslušanja gotovo svih svjedoka te provedenim vještačenjem, obrana tvrdi da nije iznijet niti jedan dokaz koji bi ukazivao da je Pino svjesno i namjerno počinio kriminalno djelo. Dapače, obrana ukazuje na nelogičnost optužbe koja ističe propuste Pina da je, iako laik u financijskoj struci, kao direktor kluba trebao dodatno paziti, provjeravati, konzultirati i tome slično, „što nisu elementi kaznenog djela zlouporabe u poslovanju, nego tzv. nesavjesnog poslovanja u svojstvu odgovore osobe, a takvo ponašanje nije kazneno djelo” jer je u međuvremenu ukinuto i dekriminalizirano.
Petričić je podsjetio da je postupak protiv Giergie iniciran po kaznenoj prijavi Poreznog USKOK-a 2011. godine, za period od 2005. do 2009. godine, protiv Zvonimira Vrančića i Kristijana Magaša, (te Pina Giergie, Dina Perovića i KK Zadar kao pravne osobe). Vrančić i Magaš se kaznenom prijavom terete upravo zbog pozicije u KK Zadar, kao osobe koje su u ime Grada Zadra brinule o potrebama kluba, ne samo kao financijeri i kontrolori, već i naredbodavci svega bitnog i svega relevantnog da bi klub funkcionirao. Petričić je istaknuo da obojica imaju svojstva odgovornih osoba u klubu i nesporna znanja iz domena financija. Vrančić kao dugogodišnji menadžer bolnice i Grada, a Magaš, koji ima ekonomska i specijalna financijska znanja i škole, kao dugogodišnji menadžer u Gradu i drugim institucijama.
„Kako se je dogodilo da od kaznene prijave protiv Vrančića i Magaša danas na ovoj klupi sjedi moj branjenik, bit ću drzak pa reći svi znamo, ali to ne znači da je to pravno korektno, da je to ispravno i da je to u redu” naglasio je Petričić dodajući da nije jasno i prihvatljivo tražiti odgovornost samo od Giergie, koji nije financijski stručnjak, ali ne i od onih koji su bili za financije zaduženi i puno više od njega o tome znaju, a nisu za to ni bili optuženi.
Petričić u tom kontekstu posebno ističe članove upravnog odbora Rajka Zurka i Maria Bebića koji kao magistri ekonomije s desetljetnim iskustvom u upravljačkim strukturama javnih ili financijskih institucija nisu znali i vidjeli ono za što se tereti Giergia da je trebao znati i vidjeti. Branitelj je naglasio da je Pino u potpunosti ispunio zadatak zbog koga je i doveden u klub, od propalog kluba ostvario je rezultat u kratkom periodu od pet relevantnih trofeja. Naveo je da je Giergia 2014. dobio državnu nagradu za životno djelo u domeni sporta, u isto vrijeme kada se protiv njega podiže nova optužnica u kojoj se tvrdi da je on sam jedini odgovoran, kriv, zapravo kriminalac.
Svjedočenje i nalaz financijskog vještaka Srđana Kovačića iz Splita Petričić je prikazao kao ključni dokaz da njegov branjenik nije odgovoran za ono što se tereti. Naime, Kovačić je rekao da je vještačenje proveo na temelju nepotpune dokumentacije. Na raspolaganju je imao samo ono što mu je bilo dostavljeno u državnoodvjetničkom spisu. Kad je utvrdio da to nije kompletna dokumentacija obratio se tadašnjem direktoru KK Zadar Borisu Skroći koji mu je pomogao tako da mu je predao "doslovno ništa". I drugi pokušaji vještaka da dođe do dokumentacije nisu dali rezultat. Naprotiv, Kovačić je određenu dokumentaciju koju je imao na raspolaganju ocijenio nevjerodostojnom i necjelovitom radi čega „ne može dati niti jedan relevantan odgovor radi kojega bi okrivljenik bio pozvan na odgovornost”.
Vještak je dodatno rekao da on osobno i profesionalno ne drži odgovornim Giergiu, „niti ga vidi kao prvu, a kamoli jedinu osobu u smislu odgovorne osobe u inkriminirano vrijeme u klubu”, kazao je Petričić dodavši kako je vještak utvrdio da je zadatak stručnih osoba u klubu (računovodstvo ili knjigovodstvo), pripremiti valjanu dokumentaciju koja ide na odobrenje direktoru ili nekome od drugih koji su u to vrijeme imali jednako pravo kontrole i potpisa te odobrenja. Kako je Giergia, uz sve druge obveze prema stvaranju i oživljavanju kluba, mogao ili morao znati „ono što, vidi vraga, računovođe i knjigovođe ne moraju znati ili ne znati” zapitao se branitelj.
Vještak je također naglasio da je „zapravo nemoguće” da se svake godine provode revizije poslovanja i financija kluba, a da revizori ne vide niti jednu grešku u završnom računu kluba kada je riječ o poreznim obvezama, što su, po vještaku, svako tijelo unutar kluba, od uprave, nadzornog odbora do skupština, imali pravo i dužnost analizirati i kontrolirati financije pa tako i pitanja poreznih obveza. Petričić potcrtava da je i samo odvjetništvo u završnoj riječi istaknulo kako je zapravo nevjerojatno da od 2005. do 2009., ali neosporno i ranije, Porezna uprava, koja je dnevno na raspolaganju imala sve radnje i sva financijska izvješća KK Zadra, ne vidi ništa, ne reagira, ne poduzima ništa. „Obrana se stoga pita je li moguće da poreznici koji su ovakav način poslovanja pratili godinama, nisu dužni reagirati, neće odgovarati, ne moraju znati koje obveze KK Zadar ima, a za okrivljenika ćemo utvrditi pravilo da je on jedini i isključivi, i to u smislu kaznene odgovornosti, znao i namjerno kršio radi štete državi i radi protupravnog pribavljanja koristi kluba. Naravno da su takvi zaključci iz raspoloživih dokaza potpuno promašeni, potpuno nemogući i da na raspoloživoj dokaznoj građi nije moguće nikoga ne samo osuditi, već ga nije bilo moguće niti suditi, a to se je dogodilo”.
„U ovom kaznenom predmetu”, nastavio je Petričić „ali to nije stvar ovoga suda, od početne kaznene prijave 'izmigoljili su' svi oni koje je početno država i prijavila i propitivala u smislu odgovornosti, a ostao je Giuseppe Giergia koji jedini od svih njih jasno i glasno u svojoj obrani kaže zašto je pozvan u klub, što je učinio u klubu, koji su rezultati bili” te njegov posao niti slučajno nije podrazumijevao ono što mu se stavlja na teret Poslovi financijske kontrole i posebnih poreznih obveza nikada nisu bili i neće biti obveza osoba koja stručno nisu za to zadužena već organizacije i specijalnih službi sa specijalnim znanjima, a tu je organizaciju Giergia naslijedio kod dolaska u klub na mjesto direktora, a takvu organizaciju je i predao svom nasljedniku. Zaključiti je da u njegovom ponašanju ima iti malo svijesti o bilo kakvoj zlouporabi u financijskom smislu, bilo kakve želje i volje a kamoli kriminalnih naloga zaista je promašeno i apsurdno”.
Konačno, Petričić zaključuje kako u postupku na formalan način nisu sudjelovali, niti su o tome obaviješteni, ni RH kao oštećenica, ni KK Zadar kao kako strana koja je protupravno pribavila imovinsku korist, zato što je sporni iznos poreznog duga davno brisan i davno kompenziran (pretvoren u druga prava) te da u kaznenopravnom smislu nema ni štete ni koristi.
Petričić je stoga predložio oslobađanje Giergie jer u njegovom ponašanju „nema elemenata kaznenog djela, nema ni utvrđenja o postojanju štete niti kriminalne koristi, a nema niti odgovornosti za kakvo drugo kazneno djelo” jer za ono što mu se stavlja na teret, a to je zapravo nesavjesni rad, nema kaznene odgovornosti.
Zastupnica Rukavina prigovorila je branjeniku da nije točno da Porezna uprava nije ništa poduzela po pitanju naplate duga od kluba, štoviše, pokušala je zaplijeniti nekretnine gdje se nalazila upravna zgrada KK Zadar, međutim, nekoliko dana prije toga „došlo je do manevra prepisivanja vlasništva na Grad Zadar uslijed čega se nije moglo ništa naplatiti, a samo potraživanje je također otpisano političkom odlukom”.