U starom svijetu se znalo da su nacisti ološ, da ih svaki pristojan čovjek prezire i da ih se ne pušta u parlament, osim grubom nepažnjom vratara na ulazu. U novom svijetu, međutim, njih se u parlamentu dočekuje ovacijama. Mjesto radnje: Kanada.
Dogodilo se to u petak, prilikom posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog kanadskom parlamentu u Ottawi, gdje je došao kako bi izborio nastavak kanadske vojne i financijske potpore u ratu protiv Rusije. Posjet su pratili brojni novinari, pa su nastale i brojne fotografije.
I upravo je jedna od fotografija agencije AP - koju je snimio njezin kanadski fotoreporter Patrick Doyle – otvorila neugodna pitanja o čudnom gostu u kanadskom parlamentu.
"Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i (kanadski) premijer Justin Trudeau u Donjem domu u petak pozdravljaju prisutnog Jaroslava Hunku, koji se u Drugom svjetskom ratu borio u Prvoj ukrajinskoj diviziji, da bi kasnije emigrirao u Kanadu", napisao je Doyle ispod fotografije.
Prva ukrajinska divizija, u kojoj je služio danas 98-godišnji Hunka, zapravo je 14. Waffen SS divizija "Galizien", koju su 1943. formirali nacisti od ukrajinskih dobrovoljaca iz regije Galicije, koja je obuhvaćala područje današnje jugoistočne Poljske i zapadne Ukrajine.
Jedinica je zloglasna po brojnim masakrima i zločinima nad poljskim, židovskim i ruskim civilima. Sâm Hunka je svojedobno objavio da se u SS diviziju dobrovoljno prijavio 1943. u regiji Ternopil u zapadnoj Ukrajini.
Međutim, na kanadskoj televiziji Hunka je predstavljen kao čovjek koji se "u Drugom svjetskom ratu borio protiv Rusije za ukrajinsku nezavisnost". A videozapisi iz parlamenta u Ottawi pokazuju da su kanadski zastupnici ustali su na noge kako bi velikim pljeskom pozdravili bivšeg borca Waffen SS divizije.
Čovjek koji se u WW2 "borio protiv Rusije" dobio je u kanadskom parlamentu prave ovacije.
‘Još ih ima sto ili dvjesto‘
Hunkino pojavljivanje u parlamentu u Otawi otvorilo je barem dva neugodna pitanja. Jedno se tiče Ukrajine, a drugo Kanade.
S jedne strane, posljednje što danas treba predsjedniku Ukrajine jest da ga se kadrira s nacistima, jer time se potvrđuje ruski narativ da je današnja Ukrajina nastavak kratkotrajne ukrajinske nacističke države iz WW2, odnosno da je današnja ukrajinska vlast ideološki sljednik ukrajinskog nacističkog kolaboracionista Stepana Bandere.
S druge strane, ovacije koje je Hunka dobio u parlamentu otvara i pitanje odnosa kanadske države prema nacističkim zločincima iz Drugog svjetskog rata. Kako je moguće da se u jednoj liberalnoj demokraciji - u zemlji koja je u WW2 bila članica antihitlerovske koalicije – ostarjeli nacisti osjećaju tako ugodno?
Smatra se da je nakon 1945. u Kanadu pobjeglo tisuće nacističkih suradnika iz više europskih zemalja (uključujući i Hrvatsku): procjene variraju između dvije i šest tisuća. Rašireno je mišljenje da je Kanada bila za njih sigurno utočište, odnosno da se tradicionalno liberalne kanadske vlasti nisu pretrgnule kako bi ih "identificirale, locirale i transferirale".
- Ti kriminalci relativno slobodno žive u Kanadi od kraja Drugog svjetskog rata, a neki od njih nisu ni pokušali sakriti svoj identitet. Iskreno, oni se ne skrivaju. Većina ih je otvoreno kupila kuće, navela telefonske brojeve na svoje ime i nije ih bilo tako teško pronaći kad sam ih tražio - rekao je 2014. za kanadsku televiziju CTV američki privatni istražitelj i "lovac na naciste" Steven Rambam, direktor agencije Pallorium Inc.
U tom je razgovoru Rambam istaknuo da je u Kanadi još uvijek ostalo "sto ili dvjesto ratnih zločinaca" koji su izbjegli kaznenom progonu, ustvrdivši kako su napori kanadske vlade da ih pronađe i procesuira bili "neuspješni", dok su u nekim slučajevima osumnjičeni nacistički zločinci "umrli prije nego što su njihovi slučajevi došli do suđenja".
Nova ‘etička matematika‘
Kako je američki "lovac na naciste" tada rekao, kanadske vlasti "sada se čak više niti ne trude" oko tog pitanja.
- Iskreno, ovo je posljednja prilika Kanade da spasi svoju nacionalnu čast. Ovdje ste dočekivali ubojice beba i ništa niste učinili po tom pitanju. Živjeli su sasvim otvoreno u Kanadi, sasvim bez straha, sasvim bez imalo srama - poručio je Kanađanima tada Rambam.
Bilo je to prije deset godina. Iz recentnih parlamentarnih ovacija Hunki zorno je da Kanađani i dalje po tom pitanju nisu učinili ništa.
Zanimljiv pogled na odnos kanadske države prema nacističkim došljacima dao je kanadski povjesničar Howard Margolian u knjizi "Neovlašteni ulazak: Istina o nacističkim ratnim zločincima u Kanadi, 1946.-1956.", objavljenoj 2000. u Torontu. Prema njemu, za dolazak oko 2000 ratnih zločinaca i kolaboracionista u Kanadu nisu krivi ni kanadska država, ni imigracijska birokracija, ni zapadne obavještajne službe.
Umjesto toga, tvrdi profesor, krivnju treba svaliti na ratne zločince i kolaboracioniste koji su ušli u Kanadu krivotvorenim identitetom ili davanjem lažnih informacija o svojoj ratnoj povijesti. Većina nacista koji su se nakon WW2 nastanili u Kanadi nisu primljeni namjerno, već zbog nedostatka ili nedostupnosti informacija o njihovim ratnim aktivnostima.
Dakle, profesor sugerira da su krivi oni koji nisu odmah na kanadskoj granici priznali da su klali Poljake, Židove i Ruse.
No iz Margolianove knjige važna je njegova "etička matematika", po kojoj je, s obzirom na ekonomsku korist od dolaska 1,5 milijuna imigranata koji su stigli u Kanadu od 1945. do 1955., "vrijedilo preuzeti rizik" i primiti u zemlju oko 2.000 ratnih zločinaca.
I na kraju ti zločinci dobiju ovacije u parlamentu.