stdClass Object
(
[id] => 1170493
[title] => Ovo je razlog Putinovog bijesa: američki državni tajnik je 90. obećao Gorbačovu da se NATO neće širiti istočnije od Njemačke. To je bila prijevara
[alias] => ovo-je-razlog-putinovog-bijesa-americki-drzavni-tajnik-je-90-obecao-gorbacovu-da-se-nato-nece-siriti-istocnije-od-njemacke-to-je-bila-prijevara
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Trenutni sukob između Rusije i zapada potaknut je mnogim pritužbama, ali najveća je uvjerenje u Moskvi da je zapad prevario bivši Sovjetski Savez prekršivši obećanja dana na kraju hladnog rata 1989.-1990. da se NATO neće širiti na istok. U svom sada poznatom govoru 2007. na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, Vladimir Putin optužio je zapad da je zaboravio i prekršio jamstva, ostavljajući međunarodno pravo u ruševinama.
To je očajnički važno za Rusiju jer potiče nepovjerenje, hrani ruski cinizam prema međunarodnom pravu i središnji je motiv iza ruskih nacrta sigurnosnih sporazuma koji pozivaju na poništavanje ekspanzije NATO-a. Teorija izdaje nije ograničena na Putina, već ju je svojevremeno podržao i Boris Jeljcin, a od sredine 1995. i ruska politička elita, piše Guardian.
Nova knjiga "Ni centimetra dalje: Amerika, Rusija i stvaranje zastoja iz hladnog rata" nagrađivane povjesničarke Mary EliseSarotte, prikazuje sve privatne rasprave unutar zapadnog saveza i s Rusijom oko proširenja te otkriva rusku nemoć pri usporavanju poplave naoraužanja u svom susjedstvu, jednom kad je NATO odškrinuo ta vrata. Autorica zaključuje da je optužba za izdaju tehnički neistinita, ali sadrži psihološku istinu.
Na jednoj se razini usko fokusira i na verbalne obveze američkog državnog tajnika Jamesa Bakera za vrijeme predsjednika Georgea HW Busha i na uvjete sporazuma potpisanog 12. rujna 1990. kojim se utvrđuje kako NATO trupe mogu djelovati na teritoriju bivše Istočne Njemačke . Putin tvrdi da je Baker u raspravi 9. veljače 1990. sa sovjetskim čelnikom Mihailom Gorbačovim obećao da se NATO neće širiti na istok ako Rusija prihvati ujedinjenje Njemačke. Detalji ovog razgovora su deklasificirani od strane Arhiva nacionalne sigurnosti na Sveučilištu George Washington u prosincu 2017. i zaista sadrže Bakerovo izgovaranje navedenog, doduše neformalnog, obećanja, o čemu je često pričao i vječni aktivist Noam Chomsky.
---
---
Sljedećeg dana kancelar Helmut Kohl, dvosmislen o tome da Njemačka ostaje u NATO-u nakon ujedinjenja, također je rekao Gorbačovu "naravno da NATO ne može proširiti svoj teritorij na sadašnji teritorij DDR-a". Obećanje je ponovljeno u govoru glavnog tajnika NATO-a 17. svibnja, obećanje koje je Putin citirao u svom govoru u Münchenu. U svojim memoarima, Gorbačov je opisao ta uvjeravanja kao trenutak koji je otvorio put kompromisu prema Njemačkoj. Ipak, ta obećanja nikada nisu ratificirana, uglavnom zato što je Bush smatrao da su Baker i Kohl otišli predaleko, ili Bakerovim riječima da je "malo požurio na skijama".
Konačni sporazum koji su Rusija i zapad potpisali u rujnu 1990. odnosio se samo na Njemačku. Dopustio je vojnim snagama NATO-a sa stacionarima u Europi da prijeđu staru liniju hladnog rata koju je označavala granica Istočne Njemačke i to isključivo prema nahođenju njemačke vlade. Sporazum je sadržan u potpisanom dodatku. NATO-ova predanost zaštiti, sadržana u članku 5, po prvi se put pomaknula na istok na bivši teritorij pod ruskom kontrolom.
Mnogi ruski političari su se protivili tim Gorbačovovim ustupcima, pretežito zbog utjecaja na istočnu Europu. Rusija je dobila usmena jamstva o granicama širenja NATO-a, ali ne i pismena. U ožujku 1991. je sovjetski ministar obrane, maršal Dmitry Yazov, upitao Johna Mayora, tadašnjeg britanskog ministra vanjskih poslova, postoji li interes istočne Europe za pridruživanje NATO-u. Mayor ga je, prema dnevnicima britanskog veleposlanika u Moskvi Rodrica Braithwaitea, uvjeravao da se "ništa od toga nikada neće dogoditi".
Nakon toga, Rusija se opetovano žalila na "izdaju". Godine 1993. Boris Jeljcin, tražeći da se Rusija pridruži NATO-u, pisao je predsjedniku Billu Clintonu tvrdeći da svako daljnje širenje NATO-a na istok krši duh sporazuma iz 1990. godine. Američki State Department, u to vrijeme neodlučan o zahtjevu Poljske da se pridruži NATO-u, bio je toliko osjetljiv na optužbe za izdaju da su dužnosnici iz Clintonove ere čak zatražili od njemačkog ministarstva vanjskih poslova da službeno izvijesti o osnovanosti pritužbe. Glavni pomoćnik njemačkog ministra vanjskih poslova odgovorio je u listopadu 1993. da je pritužba formalno pogrešna, ali je mogao razumjeti "zašto je Jeljcin mislio da se NATO obvezao da se neće širiti izvan svojih granica iz 1990. godine".
---
Sergei Karpukhin/ AFP
---
Ova, čini se, prijevara je smrtno zatrovala odnose dvaju zemalja koje su tek izašle iz Hladnog rata. Godine 1997., u vrijeme potpisivanja Osnivačkog akta NATO-Rusija, ugovora osmišljenog za stvaranje novih odnosa između Sjevernoatlantskog saveza i Rusije, ministar vanjskih poslova Jevgenij Primakov ponovno je istaknuo Bakerovu “dvostruku igru” šest godina ranije. To je potaknulo tadašnjeg američkog državnog tajnika Warrena Christophera da naruči interno izvješće o tužbi. Izvješće je istaknulo razliku između sporadičnih komentara njemačkih političara, kao što je Hans-Dietrich Genscher, koji isključuju proširenje NATO-a, i onoga što je dogovoreno u samom tekstu sporazuma.
U kolovozu 1993. Jeljcin je, u razgovorima s poljskim čelnikom Lechom Wałęsom, priznao pravo Poljske da se pridruži NATO-u, što je bio ustupak koji je začudio njegove kolege. Formalno, Rusija je učinila isto u Osnivačkom aktu NATO-Rusija 1996. godine. Mnogi će reći da tadašnja Rusija, oslabljena raspadom SSSR-a, nije imala realnu alternativu tome. Sarotte tvrdi da je Washington dobio bitku oko proširenja, ali na način koji je doveo do konfrontacije, a ne suradnje, s Moskvom.
Rusija se cijelo vrijeme predstavljala kao potencijalna članica NATO-a, ali SAD su to uvijek doživljavale kao fantaziju koja bi paralizirala savez. SAD su često radije tu situaciju držale na dugom štapu nego odbijale. Američka administracija 1993. mogla je odgoditi širenje NATO-a, ali pristaše koji su to vidjeli kao demokratsko pravo zemalja bivšeg Varšavskog pakta pobijedili su one koji su tvrdili da će to oslabiti i rusku potporu racionaliziranju naoružanja i snage reformi unutar same Rusije.
Ruska ekonomija i politika bili su tada u ruševinama. “Ni centimetra dalje” opisuje kako je ruska otvorenost prema širenju NATO-a često išla ruku pod ruku sa razinom financijskih potpora koju su pružale SAD ili Njemačka, potpora koje nijedna strana nije opisivala kao mito. Svakako, razmjeri ruske korupcije prilikom privatizacije gospodarstva su bili toliko neobuzdani da je velik dio tog novca jednostavno nestao čim je prebačen.
Trenutni sukob između Rusije i zapada potaknut je mnogim pritužbama, ali najveća je uvjerenje u Moskvi da je zapad prevario bivši Sovjetski Savez prekršivši obećanja dana na kraju hladnog rata 1989.-1990. da se NATO neće širiti na istok. U svom sada poznatom govoru 2007. na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, Vladimir Putin optužio je zapad da je zaboravio i prekršio jamstva, ostavljajući međunarodno pravo u ruševinama.
To je očajnički važno za Rusiju jer potiče nepovjerenje, hrani ruski cinizam prema međunarodnom pravu i središnji je motiv iza ruskih nacrta sigurnosnih sporazuma koji pozivaju na poništavanje ekspanzije NATO-a. Teorija izdaje nije ograničena na Putina, već ju je svojevremeno podržao i Boris Jeljcin, a od sredine 1995. i ruska politička elita, piše Guardian.
Nova knjiga "Ni centimetra dalje: Amerika, Rusija i stvaranje zastoja iz hladnog rata" nagrađivane povjesničarke Mary EliseSarotte, prikazuje sve privatne rasprave unutar zapadnog saveza i s Rusijom oko proširenja te otkriva rusku nemoć pri usporavanju poplave naoraužanja u svom susjedstvu, jednom kad je NATO odškrinuo ta vrata. Autorica zaključuje da je optužba za izdaju tehnički neistinita, ali sadrži psihološku istinu.
Na jednoj se razini usko fokusira i na verbalne obveze američkog državnog tajnika Jamesa Bakera za vrijeme predsjednika Georgea HW Busha i na uvjete sporazuma potpisanog 12. rujna 1990. kojim se utvrđuje kako NATO trupe mogu djelovati na teritoriju bivše Istočne Njemačke . Putin tvrdi da je Baker u raspravi 9. veljače 1990. sa sovjetskim čelnikom Mihailom Gorbačovim obećao da se NATO neće širiti na istok ako Rusija prihvati ujedinjenje Njemačke. Detalji ovog razgovora su deklasificirani od strane Arhiva nacionalne sigurnosti na Sveučilištu George Washington u prosincu 2017. i zaista sadrže Bakerovo izgovaranje navedenog, doduše neformalnog, obećanja, o čemu je često pričao i vječni aktivist Noam Chomsky.
---
---
Sljedećeg dana kancelar Helmut Kohl, dvosmislen o tome da Njemačka ostaje u NATO-u nakon ujedinjenja, također je rekao Gorbačovu "naravno da NATO ne može proširiti svoj teritorij na sadašnji teritorij DDR-a". Obećanje je ponovljeno u govoru glavnog tajnika NATO-a 17. svibnja, obećanje koje je Putin citirao u svom govoru u Münchenu. U svojim memoarima, Gorbačov je opisao ta uvjeravanja kao trenutak koji je otvorio put kompromisu prema Njemačkoj. Ipak, ta obećanja nikada nisu ratificirana, uglavnom zato što je Bush smatrao da su Baker i Kohl otišli predaleko, ili Bakerovim riječima da je "malo požurio na skijama".
Konačni sporazum koji su Rusija i zapad potpisali u rujnu 1990. odnosio se samo na Njemačku. Dopustio je vojnim snagama NATO-a sa stacionarima u Europi da prijeđu staru liniju hladnog rata koju je označavala granica Istočne Njemačke i to isključivo prema nahođenju njemačke vlade. Sporazum je sadržan u potpisanom dodatku. NATO-ova predanost zaštiti, sadržana u članku 5, po prvi se put pomaknula na istok na bivši teritorij pod ruskom kontrolom.
Mnogi ruski političari su se protivili tim Gorbačovovim ustupcima, pretežito zbog utjecaja na istočnu Europu. Rusija je dobila usmena jamstva o granicama širenja NATO-a, ali ne i pismena. U ožujku 1991. je sovjetski ministar obrane, maršal Dmitry Yazov, upitao Johna Mayora, tadašnjeg britanskog ministra vanjskih poslova, postoji li interes istočne Europe za pridruživanje NATO-u. Mayor ga je, prema dnevnicima britanskog veleposlanika u Moskvi Rodrica Braithwaitea, uvjeravao da se "ništa od toga nikada neće dogoditi".
Nakon toga, Rusija se opetovano žalila na "izdaju". Godine 1993. Boris Jeljcin, tražeći da se Rusija pridruži NATO-u, pisao je predsjedniku Billu Clintonu tvrdeći da svako daljnje širenje NATO-a na istok krši duh sporazuma iz 1990. godine. Američki State Department, u to vrijeme neodlučan o zahtjevu Poljske da se pridruži NATO-u, bio je toliko osjetljiv na optužbe za izdaju da su dužnosnici iz Clintonove ere čak zatražili od njemačkog ministarstva vanjskih poslova da službeno izvijesti o osnovanosti pritužbe. Glavni pomoćnik njemačkog ministra vanjskih poslova odgovorio je u listopadu 1993. da je pritužba formalno pogrešna, ali je mogao razumjeti "zašto je Jeljcin mislio da se NATO obvezao da se neće širiti izvan svojih granica iz 1990. godine".
---
Sergei Karpukhin/ AFP
---
Ova, čini se, prijevara je smrtno zatrovala odnose dvaju zemalja koje su tek izašle iz Hladnog rata. Godine 1997., u vrijeme potpisivanja Osnivačkog akta NATO-Rusija, ugovora osmišljenog za stvaranje novih odnosa između Sjevernoatlantskog saveza i Rusije, ministar vanjskih poslova Jevgenij Primakov ponovno je istaknuo Bakerovu “dvostruku igru” šest godina ranije. To je potaknulo tadašnjeg američkog državnog tajnika Warrena Christophera da naruči interno izvješće o tužbi. Izvješće je istaknulo razliku između sporadičnih komentara njemačkih političara, kao što je Hans-Dietrich Genscher, koji isključuju proširenje NATO-a, i onoga što je dogovoreno u samom tekstu sporazuma.
U kolovozu 1993. Jeljcin je, u razgovorima s poljskim čelnikom Lechom Wałęsom, priznao pravo Poljske da se pridruži NATO-u, što je bio ustupak koji je začudio njegove kolege. Formalno, Rusija je učinila isto u Osnivačkom aktu NATO-Rusija 1996. godine. Mnogi će reći da tadašnja Rusija, oslabljena raspadom SSSR-a, nije imala realnu alternativu tome. Sarotte tvrdi da je Washington dobio bitku oko proširenja, ali na način koji je doveo do konfrontacije, a ne suradnje, s Moskvom.
Rusija se cijelo vrijeme predstavljala kao potencijalna članica NATO-a, ali SAD su to uvijek doživljavale kao fantaziju koja bi paralizirala savez. SAD su često radije tu situaciju držale na dugom štapu nego odbijale. Američka administracija 1993. mogla je odgoditi širenje NATO-a, ali pristaše koji su to vidjeli kao demokratsko pravo zemalja bivšeg Varšavskog pakta pobijedili su one koji su tvrdili da će to oslabiti i rusku potporu racionaliziranju naoružanja i snage reformi unutar same Rusije.
Ruska ekonomija i politika bili su tada u ruševinama. “Ni centimetra dalje” opisuje kako je ruska otvorenost prema širenju NATO-a često išla ruku pod ruku sa razinom financijskih potpora koju su pružale SAD ili Njemačka, potpora koje nijedna strana nije opisivala kao mito. Svakako, razmjeri ruske korupcije prilikom privatizacije gospodarstva su bili toliko neobuzdani da je velik dio tog novca jednostavno nestao čim je prebačen.
Trenutni sukob između Rusije i zapada potaknut je mnogim pritužbama, ali najveća je uvjerenje u Moskvi da je zapad prevario bivši Sovjetski Savez prekršivši obećanja dana na kraju hladnog rata 1989.-1990. da se NATO neće širiti na istok. U svom sada poznatom govoru 2007. na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, Vladimir Putin optužio je zapad da je zaboravio i prekršio jamstva, ostavljajući međunarodno pravo u ruševinama.
To je očajnički važno za Rusiju jer potiče nepovjerenje, hrani ruski cinizam prema međunarodnom pravu i središnji je motiv iza ruskih nacrta sigurnosnih sporazuma koji pozivaju na poništavanje ekspanzije NATO-a. Teorija izdaje nije ograničena na Putina, već ju je svojevremeno podržao i Boris Jeljcin, a od sredine 1995. i ruska politička...
