Finska obalna straža objavila je 31. listopada da uočava stalne smetnje signala satelitske navigacije u Baltičkom moru još od travnja. Posljednjih tjedana primijetila je kako tankeri lažiraju podatke o lokaciji kako bi prikrili svoja putovanja u Rusiju.
Zanimljiv je podatak "od travnja". U ožujku je Švedska ušla u članstvo NATO-a, nakon što su joj dvije godine prepreke postavljali Turska i Mađarska, i tog je trenutka Baltičko more postalo, ne NATO jezero, nego bazen. Osim eksklave Königsberg, koju je Moskva nazvala Kalinjingrad, Rusija na Baltik izlazi neposredno pred Sankt Peterburgom, sve je ostalo NATO-ova obala.
Dvije su strategijske točke: Ålandske otoke kontrolira Finska, otok Gotland Švedska. Njemački ministar obrane Boris Pistorius otvorio je 21. listopada u Rostocku taktički stožer NATO-a za nadgledanje Baltičkog mora. Rusija je strategijski gubitnik na Baltiku, što je izravna posljedica odluke ruskog predsjednika Vladimira Putina da napadne Ukrajinu.
Zapovjednik Obalne straže Finskog zaljeva Pekka Niittyla upozorava da nedostatak navigacijskih signala i neidentificirani naftni tankeri – flota u sjeni kojom Rusija izbjegava sankcije koje se odnose na prodaju nafte – koji plove plitkim i relativno uskim rutama Baltičkog mora predstavljaju prijetnju pomorskoj sigurnosti i okolišu. Realno, to je jedina ruska prijetnja u tom moru.
Ostvarila se tako najava koju sam iznio u tekstu objavljenom u prilogu Spektar Slobodne Dalmacije nedugo nakon ulaska Finske u članstvo. Rusija je izgubila Baltik.
Što nakon Baltika
Na južnom polu istočnoeuropske osovine koju je definirala Inicijativa triju mora (Jadran je treće, zasad izvan ruskog dosega), na Crnom moru, Rusija je doživjela težak poraz u pomorskim bitkama – sramotno za Crnomorsku flotu jer Kijev gotovo da i nije imao mornaricu, ali posegnuo je za besposadnim plovilima i napadima na krimske luke s kopna.
"Ruska Crnomorska flota morala je zbog ukrajinskih napada premjestiti mnoge ratne brodove iz pomorske baze u Sevastopolju na Krimskom poluotoku, koji je Rusija anektirala 2014. godine", rekao je 20. listopada Dmitrij Rogozin, ruski senator za okupiranu oblast Zaporižje.
"Morali smo promijeniti njezinu lokaciju (prebacili su je u Novorosijsk, koji pruža lošije uvjete smještaja flote) jer su naši veliki brodovi postali samo velike mete za neprijateljske brodove bez posade", priznao je Rogozin. Valja se prisjetiti da je početkom agresije na Ukrajinu ruska mornarica osvojila Zmijski otok, važan strategijski položaj prema Rumunjskoj, da bi ga ubrzo Ukrajinci vratili.
O pretvaranju Crnog mora u NATO-ovo more pisao sam u navedenom tekstu i čini se da su ga u Kremlju pročitali te odlučili, kad već ne mogu kontrolirati more, da barem na kopnu izazovu probleme. U nedjelju je Maia Sandu pobijedila na izborima za predsjednicu Moldavije.
Pobjeda djeluje uvjerljivo, osvojila je 54 posto glasova, ali kad se stavi u kontekst referenduma za pregovore o pristupanju EU-u, na kojem je razlika u korist "za" bila minimalna, pokazuje se da je ruski utjecaj u toj zemlji – u kojoj Moskva kontrolira pokrajinu Pridnjestrovlje, većinski slavensku, a južna Gagauzija, turkijska, također jača veze s Moskvom – gotovo izjednačen s onim proeuropskih snaga. Moldavija ne izlazi na Crno more, ali je blizu Odese, koja je u ovoj ruskoj agresiji ostala nedostižnom točkom.
Ne treba dvojiti da je konačni cilj Kremlja, bio ondje Putin ili ne, povratak Novorusije, kako ju je nazvala Katarina Velika, dakle cijele zapadne obale Crnog mora, ukrajinske, a Odesa je dragulj u toj kruni. Moldavija igra ulogu točke s koje se mogu izazivati problemi Rumunjskoj, trenutno jedinoj snažno proturski orijentiranoj zemlji na Crnom moru i zato je ondje postavljen američki proturaketni štit i multinacionalne snage NATO-a.
Bugarska se, naime, guši u političkoj nestabilnosti koja podsjeća na film "Beskrajni dan" jer svakih nekoliko mjeseci izlaze na izbore nakon kojih se ne može formirati vlada. Takav kaos koristi Rusija jer u Bugarskoj – bili su je zvali još jednom članicom Sovjetskog Saveza – jača promoskovska stranka, a i dalje ovisi o ruskim energentima. Sofija je od ulaska u naš obrambeni Savez bila slaba karika na Crnom moru.
"Iako su se u kampanji pojavila i pitanja poput političke stabilnosti, antikorupcijske politike i ekonomskih reformi, rezultati izbora naglašavaju neodlučnost Bugarske u pogledu ruskog utjecaja i podrške Ukrajini. Čelnici GERB-a (stranke desnog centra koju vodi Bojko Borisov, članice Europske pučke stranke kao i HDZ) podržavaju usklađivanje Bugarske s Europskom unijom i NATO-om te uravnotežuju svoje zapadne veze s pragmatičnim odnosima s Rusijom", tumači Antonia Colibasanu u Geopolitical Futuresu. Pragmatično i praktično, dodajem.
Moskva brža od Pekinga
U Gruziji je Moskva još 1992. godine, nakon raspada Sovjetskog Saveza, osigurala kontrolu pobunom u Abhaziji, primorskoj regiji koja graniči s Rusijom u neposrednoj blizini Sočija, gdje Putin ima vilu. Nedavni gruzijski izbori doveli su na vlast prorusku stranku i tako sada Moskva ima čvrstu točku na zapadnoj obali, utoliko važniju jer bi u Gruziji trebao završavati Središnji koridor kojim bi Kina, preko Srednje Azije i Kaspijskog mora, dobila još jedan trgovinski put prema Europi.
Peking bi radije da nema ruskog upliva, ali Moskva je bila brža. Rusija uspijeva ostvariti utjecaj modificiranim starim modelima ideološkog utjecaja, pri čemu je uspješno odrađen informacijski pritisak fokusiranjem na konzervativne dijelove Moldavije i Gruzije koji se protive idejama i vrijednostima na kojima počiva EU. Ondje ne odzvanja dobro poruka Josepa Borrella, visokog predstavnika EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, o usklađenosti s vrijednostima EU-a kao temelju približavanja članstvu.
Na tom planu važnu ulogu igra i utjecaj Ruske pravoslavne crkve, jer su sve spomenute države pravoslavne i njihove crkve pod izravnim utjecajem Moskve. Proces koji smo gledali, gledamo i gledat ćemo u Crnoj Gori, gdje Andrija Mandić, četnički vojvoda sada na položaju predsjednika Skupštine, najavljuje da će "provesti volju naroda" i srpski proglasiti službenim jezikom.
Proces ruskog utvrđivanja pozicija na Crnom moru prošlog je tjedna objasnio Nikolaj Patrušev, bivši šef ruske obavještajne službe FSB (nasljednica KBG-a), sada Putinov savjetnik. "SAD sa saveznicima iz NATO-a želi u vojne svrhe pristup Crnom moru preko Dunava... Kuju planove izmjene režima crnomorskih tjesnaca, utvrđen Konvencijom iz Montreuxa", poručio je. Podsjetio je da, u skladu s pomorskom doktrinom Rusije, Crno i Azovsko more (ovo potonje je postalo cijelo rusko okupacijom ukrajinskoga kopna) spadaju u važna područja osiguravanja nacionalnih interesa Rusije u svjetskom oceanu (izvor je ruska agencija Sputnik).
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan zasad promatra jer su mu u prvom planu pokušaji da sklopi sporazum s Kurdima kako bi smanjio sigurnosnu prijetnju u trenutku kad Bliski istok stoji na rubu prerastanja u veliki sukob. Želja mu je bila i obnoviti odnose sa Sirijom, a preko Azerbajdžana gradi utjecaj na Kavkazu i dalje prema turkofonim zemljama Srednje Azije.
Patrušev ga ne zabrinjava jer je kontrola Bospora i Dardanela čvrsto u njegovim rukama, ali Putinu je na samitu BRICS-a u Kazanu krajem listopada "ponovno iznio prijedloge da se nastave kontakti koji se odnose na pomorski prijevoz na Crnom moru i neka druga pitanja". Sultan iz Ankare želi da pomorski promet teče neometano, podržava Ukrajinu, ali nastupa realpolitički jer zna da mu je glavni partner, kad je riječ o Crnom moru, kremaljski car.
Puno je toga novog na crnomorskoj fronti koju NATO mora pomno motriti jer Turska ondje prije svega gleda vlastite interese, a Ukrajina i Rumunjska su preslabe da prošire utjecaj. Valja imati na umu da se scenariji s te regije mogu preslikati na Jadran kako priča Mandić.