“Gospodine Državni tajniče, predsjednik na telefonu”. “Halo, Lloyd ...”. “Predsjedniče Biden, Lloyd Austin je u Ministarstvu obrane, ja sam Blinken, Antony, Državni tajnik.” “Whatever, slušaj onda, Antony, trebaš ...” “Ne, predsjedniče, molim Vas.” “Moraš, nema druge, moraš u Izrael.” “Joe, imamo još par mjeseci do kraja mandata, mogu ići bilo kamo, eto, recimo, u Kongo. Tamo ima posla, rijetki metali.
Ondje me slušaju pa i naprave nešto nakon što ih posjetim. U Izraelu su svi pristojni, a kad se okrenem smiju mi se iza leđa i pokazuju dugi nos. Nitko ne sluša, baš ih briga za mene.”
Sarkastična je to, iako možda i bolno realistična vizija koja dolazi u trenutku iščekivanja kada će i hoće li Izrael odgovoriti na iranski napad balističkim projektilima od 1. listopada. Kakvi odnosi vladaju izmeđi Izraela i SAD-a potvrđuju i američko te izraelsko priopćenje nakon razgovora Blinkena i premijera Benjamina Netanyahua. Dok američko govori o “okončanju sukoba u Gazi tako da osigura trajnu sigurnost za Izraelce i Palestince”, izraelsko pripovijeda o "napretku borbi u Gazi protiv terorističke organizacije Hamas”.
Državno tajništvo ne spominje Iran, ured izraelskog premijera piše da je “otvoreno pitanje iranske prijetnje, uključujući potrebu da se obje zemlje ujedine protiv nje”. Izrael i dalje djeluje kako želi, ne obazirući se na američke prijedloge, prenosi Jutarnji.
Bolje bi mu bilo da je u Teheranu
Al-Monitor, pozdani izvor za Bliski istok, navodi da će SAD ukloniti suspenziju dostave određenih oružja što je nagrada Izraelu jer je pristao ne gađati iranska naftna i postrojenja nuklearnog programa. Više bi Blinken postigao da je otišao u Iran.
Očekuje se da će Izrael odgovoriti Iranu na napad prije američkih izbora – 5. studenog - što je za manje od dva tjedna, a vjerojatno neće pokrenuti napad dok je Blinken u regiji, ali i na to se ne treba kladiti jer je po dolasku američkog Državnog tajnika ubio jednog od mogućih nasljednika Hasana Nasrallaha, likvidiranog čelnika libanonske militantne skupine Hezbolah.
Iran je proteklih dana bio maksimalno diplomatski aktivan nastojeći nagovoriti arapske države da ne dozvole korištenje svog zračnog prostora Izraelu, ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi posjetio je i Egipat, prvi takav slučaj nakon deset godina što pokazuje koliko je Teheranu važno da ne dođe do odmazde ili da bude ograničena.
Iranska valuta rial u ponedjeljak je pala gotovo 5 posto, na 640.000 za dolar na otvorenom tržištu: 30. rujna, prije napada na Izrael, bio je 610.000. U protekla tri tjedna indeks teheranske burze pao je gotovo 6 posto. MMF predviđa da će iranska ekonomija ove godine rasti 3,3 posto, ali tu vijest potire informacija o inflaciji koja bi trebala ove godine pasti na 31,7 posto s 40,7 posto prošle. Ekonomija se guši pod pritiskom američkih sankcija i zemlja nema snage za širi regionalni sukob.
Strategijski je u proteklih godinu dana Islamska Republika doživjela težak poraz koji iz korijena mijenja sigurnosnu poziciju: Nakon rata s Irakom - završio je 1988. godine – formira se sustav paramilitarnih skupina, za EU i SAD većinom terorističkih, koje su prva linija obrane i sredstvo odvraćanja mogućeg izraelskog napada, prije svega Hezbolah i Hamas.
Ovaj potonji je u vojnom smislu na rubu uništenja, Hezbolah je obezglavljen i vjerojatno će se morati povući s juga Libanona uz mogućnost da dođe pod pritisak ostalih političkih snaga u zemlji te izgubi ključnu ulogu u vlasti. Istodobno s Blinkenom, u Beirutu je Amos Hochstein, američki posrednik, koji traži modele rješenja sukoba s Izraelom pri čemu aktivno radi na kreiranju političke fronte protiv Hezbolaha.
Ne sfinga, nego nezahvalnik u Damasku
Kao da to sve nije dovoljno, oglasio se i nezahvalni Bashar al-Assad, lider Sirije, koji je Hezbolahu i Iranu poručio da ne želi biti uvučen u sukob s Izraelom. Navodno je njegov brat Maher, zapovjednik Četvrte divizije sirijske vojske, naredio vojnicima da ne pomažu u transportu oružja u Libanon i ne pružaju borcima Hezbolaha utočište u sirijskim vojnim bazama. Izvori vijesti su izraelski pa ne mora sve biti točno, ali Al-Assad se od 7. listopada prošle godine i napada Hamasa na Izrael držao rezervirano, što je postalo uočljivo nakon što je Netanyahu odobrio napad na jug Libanona.
U Teheranu sasvim sigurno smatraju sirijskog predsjednika nezahvalnikom jer su ga očuvali na vlasti i životu nakon pobune tijekom Arapskog proljeća, a sada im okreće leđa.
Ako su navedeni izraelski podaci točni, bio bi to signal slabljenja iranskog utjecaja u regiji što je scenarij iz noćne more vojnom i religijskom vodstvu Irana jer potvrđuje da nema snagu čiju je percepciju godinama gradio. Takav bi razvoj mogao potaknuti državno vodstvo da krene napraviti nuklearnu bombu radi vraćanja aure sile što bi regiju odvelo u utrku u nuklearnom naoružanju.
Nije isključeno da Izrael, pritisnut vremenom, odluči ne odmazditi se Iranu sada jer je preblizu američkim izborima i moglo bi arapske partnere dovesti u situaciju da moraju birati stranu – nije upitno da svi oni biraju izraelsku jer šijitski i nearapski Iran smatraju prijetnjom, ali oni ne žele eskalaciju.
Ako u SAD pobijedi Donald Trump, mogao bi razmišljati Netanyahu, otvaraju mu se sve opcije agresivnih djelovanja prema Iranu. Konačno, njegova je politička pozicija, osobito nakon likvidacije drugog čelnika Hamasa u tri mjeseca, stabilna, pače čvrsta, a Hamas je pokazao koliko ga je strah jer je odlučio da ga vodi peteročlano vodstvo.
Da, biti na čelu palestinske terorističke organizacije jedan je od najopasnijih poslova na svijetu.