Nostalgija je čudo. Iako je Sovjetski Savez nestao prije više od trideset godina, u današnjoj Rusiji još uvijek ima ljudi koji su zbog te iščezle države spremni riskirati robiju. To se upravo dogodilo s 11 članova pokreta "Sovjetski građani”, koje je sud u Ekaterinburgu osudio na višegodišnje zatvorske kazne.
Spomenuta organizacija je osnovana 2010., a njeni pripadnici tvrde da je Ruska Federacija nelegitimna tvorevina, budući da Sovjetski Savez, kako kažu, nikad nije prestao postojati. Pripadnici pokreta smatraju da je dokument o raspuštanju SSSR-a i uspostavi nezavisne Ruske Federacije, koji je krajem prosinca 1991. potpisao tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin – nelegalan i nezakonit.
Jedna od posljedica ovakvog pravnog pogleda na svijet je činjenica da su članovi organizacije – koja je imala ogranke širom Rusije – izbjegavali plaćati poreze i komunalne račune, držeći da ruska država nema ingerencija nad njima, građanima SSSR-a.
Sud u ruskoj Republici Komi još je 2019. ovu udrugu proglasio ekstremističkom, te je zabranio njezine aktivnosti. Međutim, kako navode tužitelji, 11 optuženih iz regije Sverdlovsk "nastavilo je održavati sastanke i predavanja, dijeliti letke i izbjegavati poreze i račune za komunalije”. Ukratko, optuženici su "odbijali priznati postojanje Rusije”.
Svoje političke stavove članovi "Sovjetskih građana” demonstrirali su i na samom suđenju, prezirom prema sutkinji Juliji Lobanovoj. Kao što je Tito 1928. u čuvenom "Bombaškom procesu” sucima Kraljevine Jugoslavije odbrusio da "ne priznaje njihov buržoaski sud”, već da priznaje "samo sud svoje Partije”, tako su i neki od optuženika u sudnici u Ekaterinburgu tvrdili da ruski sud za njih "nema legitimitet” i da oni priznaju "samo sovjetske suce”.
‘U svom srcu još uvijek živim tamo‘
No, to baš i nije impresioniralo sutkinju Lobanovu. Nakon gotovo dvogodišnjeg suđenja ovog je mjeseca svih 11 optuženika proglasila krivima za "sudjelovanje u javnoj organizaciji zabranjenoj zbog ekstremističke aktivnosti”. Dvojica lidera osuđena su na po šest godina robije u zatvoru općeg režima, dok je devet sljedbenika dobilo po dvije godine.
Bio je to pravosudni finale priče koja se godinama razmatala na rubu javnog prostora u Rusiji, a o kojoj su povremeno pisali i europski mediji. Tako su u svibnju 2019. novinari Radija Slobodna Europa (RSE) u Moskvi pronašli više članova ove organizacije, koji su otvoreno govorili o pripadnosti "Sovjetskim građanima”.
"Posljednjih 28 godina pokušavao sam živjeti u ovoj zemlji zvanoj Rusija. Ali u svom srcu još uvijek živim tamo, u Sovjetskom Savezu”, rekao je tada za RSE moskovski poduzetnik Konstantin Vjatkin, pokazujući novinarima svoju novu sovjetsku putovnicu, izdanu samo dva mjeseca ranije, u ožujku 2019. godine.
"Izgleda identično pravoj putovnici - s pečatom koji ima sovjetski grb, crno-bijelu (Vjatkinovu) fotografiju, te srp i čekić na svakoj stranici”, opisivali su putovnicu novinari RSE-a, dodavši da je skupa s putovnicom Vjatkin dobio i crveno-bijelu naljepnicu koju je stavio na vjetrobransko staklo, a na kojoj piše: "Ja sam građanin SSSR-a.”
Naravno, novinare RSE-a zanimalo je otkud Vjatkinu nova novcata putovnica zemlje koja ne postoji već tri desetljeća.
Nostalgija za socijalnom pravdom
Tako je europska javnost doznala za postojanje web stranice sa sovjetskom domenom (.SU), koja se predstavlja kao "MVD SSSR”, odnosno "sovjetsko ministarstvo unutarnjih poslova”. Vjatkin je ispričao da je ispunio internetski obrazac i platio 3800 rubalja (tadašnjih 58 USD) za dobivanje svoje "sovjetske” putovnice, koja mu je uskoro stigla na kućnu adresu.
A kad su se novinari RSE-a obratili na tu web adresu fantomskog sovjetskog ministarstva, dobili su pismeni odgovor da je od početka 2018. do proljeća 2019. "ministarstvo” izdalo više od 10.000 takvih sovjetskih putovnica. Kupci tih putovnica očito su sovjetonostalgičari poput Konstantina Vjatkina.
U tom članku iz svibnja 2019. RSE je donio i komentar ruskog sociologa Grigorija Judina iz Moskve ekonomske škole, koji je ustvrdio da se u Rusiji "nedavno dogodio primjetan pomak od nostalgije vođene imperijalističkom prošlošću prema nostalgiji vođenoj potražnjom za socijalnom pravdom i jednakošću”.
Naime, kako je pojasnio, u SSSR-u nije postojao koncept privatnog vlasništva, te je većina sovjetskih građana plaćala minimalne poreze i komunalne račune, pa su ulaskom u kapitalističko društvo mnogi građani poželjeli povratak na stari nacrt.
Zanimljivo je da je krajem te iste 2019. istraživanje ruske agencije Levada Centar (koja je u međuvremenu u Rusiji proglašena "stranim agentom”, pa sada djeluje iz inozemstva) pokazalo da za Sovjetskim Savezom žali čak 66 posto Rusa. Podrobnija analiza te ankete pokazala je da je sociolog Judin bio u pravu.
Referendum iz 1991.
Pokazalo se, naime, da kao najčešći razlog žaljenja za SSSR-om ispitanici navode "gubitak egzistencijalne sigurnosti”, odnosno "uništenje ekonomskog sistema” koji je tu sigurnost jamčio. Time je svoju sovjetonostalgiju obrazložilo više od polovine anketiranih – njih 52 posto.
A žal za izgubljenim imperijom – odnosno ""gubitak osjećaja pripadnosti velikoj, moćnoj državi” – kao razlog sovjetonostalgije navela je tek trećina Rusa, njih 36 posto. Treći razlog je ona karakteristika SSSR-a koju možemo nazvati "odsustvo nacionalizma”: 31 posto Rusa za SSSR-om žali zbog "pogoršanja nepovjerenja i odnosa između ljudi iz bivših sovjetskih republika”.
To Levadino istraživanje otkrilo je i jednu paradoksalnu činjenicu. Iako bi se logično očekivalo da nostalgiju za SSSR-om osjećaju samo ljudi koji se te države dobro sjećaju, dakle oni stariji od 50 godina, Levadini sociolozi su među nostalgičarima uočili i veliki broj mladih u dobi od 18 do 24 godina, koji su rođeni nakon raspada te države.
Levadin direktor Lev Gudkov tada je objasnio da toliki broj mladih Rusa koji žale za SSSR-om proizlazi iz njihove "podložnosti pričama starije generacije o prosperitetnom životu u sovjetskim vremenima”.
Prema tome, vidimo da netom osuđeni pripadnici pokreta "Sovjetski građani” ne dolaze iz potpunog društvenog vakuuma, već da njihovo postojanje ima korijene u snažnom osjećaju nostalgije za SSSR-om koji i danas prožima rusko društvo. Mnogi od tih nostalgičara pritom se pozivaju na referendum iz ožujka 1991. godine, kada je izrazita većina sovjetskih građana, njih gotovo 80 posto, glasala za očuvanje SSSR-a.
Komunisti protiv Gorbačova
Podsjetimo, od 15 sovjetskih republika, šest ih je bojkotiralo referendum (Armenija, Gruzija, Moldavija i tri baltičke zemlje: Estonija, Latvija i Litva), ali su žitelji svih devet preostalih republika nadmoćnom većinom glasali za opstanak SSSR-a, a protiv njegova raspada: Azerbajdžan 94,1%, Bjelorusija 83,7%, Kazahstan 95%, Kirgistan 96%, Rusija 73%, Tadžikistan 96,9%, Turkmenistan 98,3%, Ukrajina 71,5% i Uzbekistan 94,7 posto.
Od 146 milijuna birača s valjanim glasačkim listićima, za opstanak SSSR-a glasalo je 114 milijuna (78%), a protiv 32 milijuna (22%). Od pet građana, četiri su htjela da SSSR nastavi postojanje. Pritom je prosječna izlaznost na referendum bila 80 posto, a niti u jednoj republici nije iznosila manje od 75 posto. Statistika uvjerljivo pobija mit da se SSSR raspao voljom naroda.
U tom smislu, organizacija "Sovjetski građani” nije jedina koja drži da je raspad SSSR-a pravno dubiozan. Pozivajući se na taj referendum, stranka Komunisti Rusije (jedna od ruskih komunističkih partija) zatražila je u proljeće 2016. od državnog tužilaštva pokretanje krivičnog postupka protiv zadnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova zbog "izdaje domovine” i "neispunjavanja narodne volje”.
"Te 1991. većina građana zemlje glasala je za očuvanje SSSR-a. Međutim, Mihail Gorbačov, iako je imao potrebna ovlaštenja, nije ispunio volju birača i nije poduzeo nikakve akcije kada je u pitanju očuvanje SSSR-a. Krivci moraju biti kažnjeni”, poručio je tada Maksim Surajkin, lider partije Komunisti Rusije.
Kako znamo, do tog procesa nikad nije došlo. Gorbačov je 2022. umro u dubokoj starosti, na Zapadu gromko slavljen kao veliki liberalni reformator, u Rusiji potiho optuživan za disoluciju najvećeg imperija na svijetu, čiji današnji štovatelji završavaju u Sibiru.