"Svima je već dugo potpuno jasno da je ovo naš teritorij”, rekao je lani Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, i pritom nije mislio ni na Krim, ni na Donjeck, ni na Lugansk, ni na cijelu Ukrajinu. Mislio je na Arktik.
Razlog? Pa, nije tajna, dečki sa potentnim teritorijalnim pretenzijama uvijek hoće samo jednu stvar - bušiti.
U naponu industrijske revolucije, početkom 20. stoljeća, ljudi se počinju ubijati zbog najvrjednijeg resursa tehnološki naprednog društva “majmuna s novcem i pištoljima”, kako ih je Tom Waits jednom nazvao – fosilnih goriva. Tako se u Prvom i Drugom svjetskom ratu izvode posebne operacije za osiguravanje energenata, u “Ratu žeđi” između Bolivije i Paragvaja sto tisuća mladića gine u borbi oko naftnih polja, a isto se ponavlja i u nigerijsko...