Svaki put kad Vladimir Putin spomene borbu protiv nacizma, umre jedan iskreni anfifašist. A sam antifašizam postaje sve prazniji pojam.
Posljednji put je to učinio ovih dana, u svom govoru u povodu 80. godišnjice oslobađanja Lenjingrada od nacista. Među ostalim, kazao je kako je Rusija u "egzistencijalnom geopolitičkom sukobu" s navodnim nacističkim pokretom koji se proteže i izvan Ukrajine.
"Rusija će učiniti sve da suzbije i napokon istrijebi nacizam", zaprijetio je općenitom formulacijom neprijatelja svemoćni ruski vladar. Istom prigodom, presjednik Državne dume (ruskog parlamenta) Vjačeslav Volodin je upozorio kako rastući fašistički pokret u Europi predstavlja "opasnost koja bi mogla dovesti do novog rata". Prvi čovjek ruske vanjske obavještajne službe Sergej Nariškin je "začinio" tvrdnjom kako Rusija neće stati na pola puta u svojoj borbi protiv – nacističkih sljedbenika...
Drugim riječima, sva ta politička interpretacija povijesti u svrhu pravdanja današnjih ciljeva kao da hoće reći: Rusija je na braniku antifašizma i na neki način spašava obraz svijeta. Trenutno to čini agresijom na Ukrajinu, ali očito je da se to zlo neonacizma raširilo i na druge zemlje - uz svesrdnu asistenciju omrznutog Zapada, naravno - tako da je sve opcije pametno ostaviti otvorenima... Pa eto, kao da hoće reći propagandni stroj Kremlja, ako vam stigne mobilizacijski poziv, da znate koliko je veliki ulog i za što trebate biti spremni dati svoj život, ako zatreba!
Kao što dobro pamtimo, upravo je navodna nacistička prijetnja iz susjedstva bila jedan od formalnih ruskih izgovora za početak invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine, kada je Putin "specijalnu vojnu operaciju" u Ukrajini objasnio kao potrebu da se ta zemlja "demilitarizira i denacificira" jer je ukrajinsko društvo, poručivao je, postalo neonacističko! Naravno, sve uz blagoslov Zapada. Sjećate se inzistiranja na prokazivanju otvoreno pronacističke ikonografije Azova, kojega su ukrajinske vlasti u međuvremenu "disciplinirale" kako bi i taj adut izbile iz ruku Moskve.
Trbuhozborac Kremlja Dmitrij Peskov je pojašnjavao kako "denacifikacija znači da bi Ukrajinu trebalo osloboditi od nacista", a tajnik ruskog Vijeća sigurnosti Nikola Patrušev je potom dodao: "Ne jurimo za rokovima. Nacizam se mora ili iskorijeniti za 100 posto ili će dignuti glavu za nekoliko godina u još ružnijem obliku!".
Ne treba smetnuti s uma da je Putin za veze s nacizmom već bio optuživao i baltičke države. Konkretno, 2007. takvu je optužbu uputio na račun Estonije i Latvije. Prije nekog vremena i put Litve, gdje ga – baš kao i u dvije prvospomenute države – najviše ljuti položaj ruske manjine.
Naravno, nije Putin "zapeo" u prošlosti! Niti je njemu naročito stalo do antifašizma, jer da jest – onda sigurno ne bi napao suverenu i međunarodno priznatu Ukrajinu. U pitanju je propaganda za domaću uporabu, tj. za "ispiranje mozgova" unutar Rusije, kako bi se pribavio legitimitet vojnim operacijama u Ukrajini, a sutra možda i u još nekoj "neonacističkoj" državi u ruskom okruženju.
Na čemu Putin temelji svoju retoriku? Što kažu povijesne činjenice?
Baltičke su zemlje imale tu nesreću da ih je uoči Drugog svjetskog rata okupirao Sovjetski Savez, temeljem sporazuma Hitler-Staljin iz kolovoza 1939. godine. To je značilo masovne deportacije u Sibir, staljinističke obračune s tamošnjom političkom elitom.
Potom su, u ljeto 1941., u sklopu Hitlerove agresije na Sovjetski savez, na njih nahrupile njemačke trupe, pri čemu su neki dijelovi stanovništva Wehrmacht dočekali kao osloboditeljsku vojsku. Jasno, naciste je više zanimao vojni pohod na Moskvu.
Napredovanje Crvene armije krajem rata omogućilo je ponovnu sovjetsku okupaciju, nakon čega baltičke zemlje bivaju "progutane" kao dio SSSR-a, u kojem postaju federalne jedinice, i tako sve do 1991. i proglašenja neovisnosti.
Otud politika sjećanja koja estonske pripadnike SS-a mistificira kao antikomunističke borce za slobodu nacije, iako ni pod nacističkom okupacijom nije bilo ni neke velike slobode ni državne neovisnosti.
Istina, Estonci su, za razliku od Letonaca i Litavaca, tijekom rata imali autonomnu kolaboracijsku vladu (Omavalitsus), jer su ih nacisti smatrali rasno najbližima sebi, ali daleko je to bilo od prave samostalnosti. Uostalom, procjenjuje sa da su samo trećinu od 70 tisuća estonskih SS-ovaca činili dragovoljci, ostali su prisilno unovačeni.
Nakon 1945. kreće novi val "sovjetizacije", plansko naseljavanje ruskog stanovništva, pogotovo u Estoniju, nešto manje u Latviju i Litvu. Istodobno, u strahu od obnove terora, između 75 i 80 tisuća estonskih civila je pred dolazak Crvene armije prebjeglo u Švedsku i Njemačku.
Oni koji su sudjelovali u borbama protiv Crvene armije spajaju se krajem rata s s raznim partizanskim antikomunističkim jedinicama, i tako nastaju "Šumska braća". Oni su djelovali do polovice pedesetih godina prošlog stoljeća. Estonski Rusi ih – baš kao i Putin i njegovi ideolozi – smatraju fašistima i ratnim zločincima, iako je činjenica da se borili protiv Sovjeta neovisno o nacistima. Na njihovo formiranje je sredinom 1944. pozvao i posljednji prijeratni premijer Jüri Uluots, koji je 1941. odbio poziv nacista za sudjelovanje u kolaboracijskoj vladi. Sve to "Šumskoj braći" (koju nisi činili samo Estonci, nego i ostali Balti!) daje i stanoviti "antifašistički sjaj", kako su to u svom članku "Politike povijesti u Estoniji i Hrvatskoj: Drugi svjetski rat kao ‘prošlost koja nikad neće proći‘?", konstatirali politolozi Luka Jušić i Stevo Đurašković.
"Potiskivanje sjećanja poraženih", konstatira spomenuti dvojac autora, doveo je do stvaranja narativa po kojem su Estonci koji su prisilno mobilizirani u SS-trupe ponajprije prikazivani kao borci za slobodu od sovjetske okupacije, dok su Estonci koji su se borili u redovima Crvene armije prikazivani kao vojnici mobilizirani protiv svoje volje. "Taj je koncept automatski rehabilitirao estonske SS-ovce kao, u konačnici, borce za slobodu, dok je u drugi plan potisnuta odgovornost za sudjelovanje u ratu na nacističkoj strani", kažu Jušić i Đurašković.
To je započelo i svojevrsni "rat spomenika", rušenje jednih i postavljanje novih, (čini vam se odnekud poznato?), ali i podijeljenost u društvu: isti važni datumi tumače se različito, ovisno gledate li ih iz estonskog ili kuta ruske manjine.
Tako su dobili i paralelne komemoracije Dana pobjede nad fašizmom. Službena se održavala na Europski dan pobjede nad fašizmom, 8. svibnja, "koji se u Estoniji slavi kao Dan nacionalne tragedije kada je jedna totalitarna okupacija smijenila drugu"; i neslužbene, 9. svibnja, koju organiziraju predstavnici ruske manjine i estonskih nevladinih udruga anfifašističkog predznaka"...
U Letoniji se pak od 1998. do 2000. godine obilježavao praznik kojim se obilježavalo sjećanje na tamošnje pripadnike SS-a, no kasnije su toj praksi ostale vjerne samo desničarske organizacije...
Uostalom, barem se mi u Hrvatskoj ne bi trebali praviti da ne razumijemo o čemu se tu radi: od "potiskivanja sjećanja poraženih" i nedemokratskog jednopartijskog sustava nakon Drugog svjetskog rata, do sloma nadnacionalne države, pokušaja ispravljanja nepravdi, ali i pojave revizionizma, u nekim slučajevima čak i relativiziranja zločina - sve smo to na neki način i sami prošli. Koliko uspješno, posebna je tema...
Uostalom, nije ni Putin jedini koji za dnevnopolitičke račune poseže za etiketama iz prošlosti. I Republiku Hrvatsku svako malo netko iz vrha vlasti u Srbiji, neovisno o povodima, etiketira ustaškom državom. Tako je to u politici: nikad ne znaš kad će ti zatrebati neki novi/stari neprijatelj!
