Kako su se tri bliska rođaka prvo dopisivala, a onda međusobno zaratila u ‘klaonici 20. stoljeća‘. Oni su britanski kralj George V., ruski car Nikolaj II. i njemački car Wilhelm II.

stdClass Object ( [id] => 1117447 [title] => Kako su se tri bliska rođaka prvo dopisivala, a onda međusobno zaratila u ‘klaonici 20. stoljeća‘. Oni su britanski kralj George V., ruski car Nikolaj II. i njemački car Wilhelm II. [alias] => kako-su-se-tri-bliska-rodaka-prvo-dopisivala-a-onda-medusobno-zaratila-u-klaonici-20-stoljeca-oni-su-britanski-kralj-george-v-ruski-car-nikolaj-ii-i-njemacki-car-wilhelm-ii [catid] => 241 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Ovo je uznemirujuće, rekao je ruski car Nikolaj II. na današnji dan, 24. srpnja 1914., oko 10 sati ujutro, u telefonskom razgovoru sa svojim ministrom vanjskih poslova. Ministar je nedugo prije toga pročitao austrougarski ultimatum Srbiji i kratko prokomentirao:

"Ovo znači europski rat."

Taj rat su pokušala zaustaviti dva rođaka čija je privatna korespondencija, poznata pod imenom "korespondencija Willy i Nicky", postala globalno poznato povijesno štivo.

Willy i Nicky nisu bili bilo tko. Iza tih nadimaka, korištenih u privatnoj korespondenciji na engleskom jeziku, kriju se njemački car Wilhelm II. i ruski car Nikolaj II.

Pet dana nakon spomenutog telefonskog razgovora, Willy je svom ruskom rođaku napisao:

"Dugogodišnja, besprimjerna agitacija iz Srbije rezultirala je strašnim zločinom u kojem je nadvojvoda Franjo Ferdinand pao kao žrtva. Nedvojbeno sam uvjeren da ćeš se složiti sa mnom kako je naš zajednički vladarski interes da osobe koje su odgovorne za ovo strašno ubojstvo dobiju zasluženu kaznu."

'Izbjegnimo rat!'

Odgovarajući na to, Nicky je napisao:

"Molim te, pomozi mi. Pritisak ruske javnosti vrlo skoro će me prisiliti na ekstremne mjere koje mogu dovesti do rata. Da bismo izbjegli takvu nesreću, u ime našeg starog prijateljstva ja te preklinjem da napraviš sve što možeš i spriječiš tvoju saveznicu da ne ode predaleko u svojim ratnim namjerama."

Sve u svemu, krajem srpnja 1914. Willy je, u dogovoru sa svojim ministrima, od svoga rođaka tražio da Srbiju prepuste na milost i nemilost Austro-Ugarskoj. Nicky je, također u dogovoru sa svojim ministrima, to odbio.

Tih dana Willy je na jednom službenom dokumentu napisao zanimljivu bilješku o zemlji svoga drugog rođaka, engleskoga kralja Georgea V.

---

---

"Prljavi kučkini sinovi. Engleska snosi odgovornost za rat, a ne mi. To jasno i glasno treba reći javnosti. Čitav ovaj rat su aranžirale Engleska, Francuska i Rusija, a sve kako bi uništile Njemačku."

U stvarnosti, vlada engleskoga kralja Georgea V. nije bila voljna voditi europski rat koji je izgledao vrlo skupo i opasno jer je mogao izazvati ekonomski i društveni kolaps. Osim toga, britanska vlada bila je suočena s mogućom pobunom konzervativaca protiv zakona o samoupravi Irske, što je moglo potpaliti građanski rat u Velikoj Britaniji.

U pozadini ove vladarske prepiske obiteljska je priča trojice rođaka koji su krajem srpnja i početkom kolovoza 1914. svoje narode poveli u globalni ratni sukob koji danas poznajemo pod imenom Prvi svjetski rat.

Prvi od rođaka koji je posegnuo za oružjem bio je Nicky. On je, nakon nekoliko dana odgađanja, za 31. srpnja 1914. godine naredio mobilizaciju ruske vojske. Odmah nakon toga Willy i njegova vlada su poslali ultimatum Rusiji, pa su se Willy i Nicky 1. kolovoza 1914. našli u ratu. Tri dana kasnije, 4. kolovoza 1914., nakon burnog i vrlo neizvjesnog "potezanja" u vladi u Londonu, u rat je ušao i Georege V.

---

---

Četiri godine poslije, George je bio na čelu vrlo iscrpljene, ali pobjedničke Velike Britanije. Nicky i njegova obitelj bili su smaknuti, a Willy je završio u političkom egzilu u Nizozemskoj.

Ovaj rođačko-vladarski trojac povezivala je dugovječna kraljica Viktorija koju su početkom 20. stoljeća nazivali "bakom Europe".

Viktorija je pripadala njemačkoj vladarskoj kući Hanoveraca, koja je u Engleskoj vladala od 1714. godine. Udala se za svoga prvog rođaka Alberta iz njemačke vladarske kuće Saxe-Coburg-Gotha, s kojim je tijekom dvadeset godina sretnog braka rodila devetero djece. Zbog opće mržnje prema Njemačkoj, obitelj je 1917. ime promijenila u Windsor. Današnja engleska kraljica Elizabeta II. je prapraunuka kraljice Viktorije.

Kraljica Viktorija je svoju djecu strateški udavala i ženila po vladarskim dvorovima širom kontinenta pa je na kraju svoje vrlo duge vladavine od 64 godine zaista bila "baka Europe".

U toj bračnoj računici najtragičnije je prošla kraljičina kći imenjakinja Viktorija, koju je majka udala u Prusku, odnosno Njemačku, gdje je rodila najstarijeg rođaka u ovoj priči.

Iako joj se nova domovina nije sviđala, Viktorija je izvršila svoju kraljevsku dužnost. Po želji oca i majke, promovirala je britanski parlamentarni monarhizam i, što je još važnije, rodila je sina, budućeg njemačkog cara Wilhelma iz pruske vladarske obitelji Hohenzoller.

Težak porod

Porod koji je trajao četrnaest sati bio je ljudska, politička, ali i povijesna tragedija. Naime, beba Wilhelm bio je u obrnutoj poziciji pa je nakon mnogo muke rođen 27. siječnja 1859. s rukom omotanom oko vrata, zbog čega je do kraja života ostao invalid. To, kao i godine medicinskih tretmana koji su nerijetko izgledali kao tortura, utjecali su na Wilhelmovu psihu. Bio je prilično neuravnotežen čovjek koji je istodobno mrzio i volio domovinu svoje majke i bake i koji je bio sklon netaktičnim ispadima mačizma, agresivnosti, ali i iskrenog straha za europski mir.

Iako je bio ljubitelj književnosti, umjetnosti i arheologije, Wilhelm je ponajprije volio biti vojnik, zbog čega je redovito nosio uniformu.

Zbog takvog psihološkog profila, on u očima mnogih povjesničara i danas izgleda kao glavni krivac za izbijanje Prvog svjetskog rata, za razliku od rođaka Georgea, koji je ostao zapamćen kao pristojni parlamentarni vladar.

George se rodio 3. srpnja 1865. godine u braku danske princeze Aleksandre i princa od Edwarda, prema kojem je majka Viktorija bila vrlo stroga.

"Nisam zadovoljna tvojim ponašanjem i tvojim ispadima", govorila je Viktorija Edwardu, princu od Wallesa, koji je do kraja života pred majkom stajao kao pokorni dječak.

Iako je bio ženskar, na čijem je popisu bila i majka legendarnog Winstona Churchilla, Edward je, nakon što je 1901. godine naslijedio prijestolje, bio šarmantan vladar koji je Velikoj Britaniji stvarao saveznike. Najvažnije je bilo to što je svojim vladarskim šarmom i dobrim poznavanjem francuskoga osvojio Pariz i tako učvrstio britansko-francusko savezništvo koje je obilježilo prvu polovinu 20. stoljeća.

Zbog tih uspjeha Wilhelm je imao osjećaj da njegov ujak Edward želi politički okružiti i uništiti Njemačku.

Po želji bake Viktorije, koja nije htjela da njezina djeca i unuci budu razmažene lijenčine, maloga Georgea su poslali kao običnog mornara na vježbovni brod britanske ratne mornarice, a onda i na krstarenje na pravom ratnom brodu.

Obrazovanje koje je stekao bilo je manje-više "štrebersko", kao i u većini tadašnjih europskih dvorova (čega je dobar primjer habsburški vladar Franjo Josip I., koji je i kao dječak i kao mladić pet do deset sati dnevno "bubao" zadane lekcije).

Za razliku od Georgea, najmlađi rođak Nikolaj bio je strogi autokrat kojega je mučenička smrt transformirala u miroljubivog cara Rusa.

Nikolaj II. iz vladarske obitelji Romanova rodio se 18. svibnja 1868. godine u Carskom selu, vladarskoj rezidenciji, dvadesetak kilometara udaljenoj od tadašnje ruske prijestolnice Sankt Peterburga. Majka mu je bila danska princeza Dagmar, čija je sestra Aleksandra tri godine ranije rodila njegova rođaka Georgea.

Kada se Nikolaj rodio, njegov otac Aleksandar, koji je bio bezuvjetno predan obitelji, zapisao je u svoj dnevnik:

"Bog nam je poslao sina kojem smo dali ime Nikolaj. Teško je opisati naše zadovoljstvo. Pohitao sam zagrliti svoju dragu ženu, koja je bila umorna, ali sretna. Zaplakao sam kao mala beba."

Nikolaj je dobio svestrano obrazovanje koje se temeljilo na vojnoj disciplini, prirodnim znanostima i na znanju važnih europskih jezika – francuskog, engleskog i njemačkog. Ipak, majka je bila svjesna da njezin sin ne može biti pravi Europejac. U ogromnoj multietničkoj i multivjerskoj Rusiji, koja je, uz to, bila vrlo zaostala, Nikolaj je morao igrati staru ulogu ruskih careva.

Rusi su, naime, cara tradicionalno doživljavali kao "groznog", odnosno jakog, strogog i ozbiljnog muškarca koji će u interesu Rusije djelovati čvrsto, agresivno, često i bezdušno.

S druge strane, Rusi su od istog čovjeka očekivali da bude "tišajši", što će reći blaga i pobožna očinska figura koja će se brinuti o dobrobiti svojih podanika.

Ove vladarske uloge žive su i danas u liku i djelu pragmatičnog ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Od tri kraljevska rođaka, prvi je na vlast došao Wilhelm. Godine 1888. naslijedio je miroljubivog i liberalnog oca Friedricha, koji je umro od raka grla.

"Srce mi je slomljeno. Pomozi svojoj majci koliko god možeš i kreni plemenitim i dobrim stopama svoga pokojnog oca", napisala mu je tada baka Viktorija.

No, Willy nije mario za bakine savjete. Bio je obuzet otkrivanjem britanske zavjere protiv Njemačke, pri čemu je išao toliko daleko da je svoju majku Engleskinju udaljio s carskog dvora, a baku je u krugu svojih njemačkih šovinističkih prijatelja zvao podrugljivim imenima.

Otprilike u to doba Wilhelmov rođak George dobio je pismo od svog oca Edwarda, koji mu je poručio: "Dragi moj George, pokušaj nikad ne zaboraviti svog ujaka Friedricha. On je bio jedan od najboljih i najplemenitijih ljudi koje sam poznavao."

Iza tih riječi bila je politička računica službenog Londona po kojoj su engleski kralj i njemački car trebali biti motor europske liberalne demokracije koja se, kroz dobre obiteljske odnose s ruskim carem, trebala "preliti" i u Rusiju.

Edwardova vizija otvorene i demokratske Europe bez strašnih ratova u 20. stoljeću autoru ovih redaka vrlo je zanimljiva. Ipak, to je bila engleska politička računica koja nije odgovarala ni njemačkom caru Wilhelmu ni ruskom caru Nikolaju.

---

---

Wilhelmova Njemačka je u razdoblju do Prvog svjetskog rata izrastala u globalnu gospodarsku, vojnu i političku silu. Bila je toliko jaka da su se i protivnici i saveznici bojali da će dominirati područjem od Skandinavije, preko Nizozemske, do hrvatskog Jadrana, Turske i Bliskog istoka. To znači da je Wilhelm, zapravo, bio ugroza svome ujaku Edwardu i rođaku Georgeu, iza čijih je uglađenih riječi i priča o liberalnoj demokraciji bila zabrinutost za britanske imperijalne interese.

Nikolaj je na drevno prijestolje ruskih careva došao 1894. godine i do kraja vladavine je ustrajavao na svojoj ulozi tradicionalnog autokrata koji je božji poslanik na zemlji.

George je na prijestolje došao 1910., nakon smrti svoga oca Edwarda VII., i bio je odani ustavni kralj koji je poštovao volju demokratski izabranih političara.

Tijekom sljedeće četiri godine Wilhelm, Nikolaj i George bili su sudionici rastuće napetosti u Europi, u kojoj su političke, diplomatske i vojne krize bile sve češće.

Naime, Wilhelm je još 1904. gledao kako vlada njegova ujaka Edwarda sklapa "Srdačnu antantu" s Francuskom, a zatim i imperijalnu pogodbu s Rusijom 1907. godine. Prešutno, ovi su sporazumi sklopljeni da bi obuzdali rastuću snagu Njemačke, kojoj je jedini pravi saveznik bila Austro-Ugarska ostarjelog cara Franje Josipa.

U ovakvoj situaciji europski rat je mogao izbiti već 1908., odnosno 1909. godine, zbog Bosne i Hercegovine. U srpnju 1911. britanska vlada je planirala zapucati na njemačke brodove zbog Agadira, malene luke na afričkoj obali Atlantika. Tijekom ratova na Balkanu 1912. i 1913., Nikolaj je podupirao interese Srbije, koju je namjeravao i oružjem braniti od Austro-Ugarske. Istodobno, Wilhelm i George su nastojali smiriti situaciju i sačuvati europski mir. Wilhelm je, pri tome, otišao toliko daleko da je vladi u Beču savjetovao da prihvati realnost velike Srbije, koja se trebala protezati od Soluna, preko Makedonije, Albanije i Kosova do granice Bosne i Hercegovine.

Sarajevski atentat

No, nakon sarajevskog atentata 28. lipnja 1914., u kojemu je ubijen Wilhelmov prijatelj Franjo Ferdinand, vladarske rođake je ponio vihor opasne europske diplomatske krize, a onda i ratna kataklizma koja je "pomela" Wilhelma i Nikolaja.

Kada se Njemačka u studenome 1918. godine suočila s porazom, stvorena je republika, a Wilhelm je otišao u progonstvo u Nizozemsku. Iako nije želio imati nikakvog posla sa svojim njemačkim rođakom, George V. je ipak "pritisnuo" britansku vladu da odustane od planiranog uhićenja i suđenja Wilhelmu II.

Wilhelm je umro 4. lipnja 1941. godine. Iza sebe je ostavio oporuku u kojoj je zabranio da se njegovo tijelo prenosi u Berlin, kako ne bi poslužilo Hitlerovoj propagandnoj mašineriji.

Nikolaj je u noći između 16. i 17. srpnja 1918., po naređenju lokalnih komunističkih vođa, smaknut zajedno s obitelji u gradu Jekatarinburgu u Sibiru. Sedam desetljeća kasnije, želeći isprati zločine komunizma, Ruska pravoslavna crkva proglasila ga je svecem.

George V. umro je prirodnom smrću 1936., a njegovo vladarsko nasljeđe je živo i danas. Njegova unuka Elizabeta II. je na čelu vladarske obitelji Windsor, koja svojim životom zabavlja tračerski svijet i predstavlja globalnu političko-turističku atrakciju koja Velikoj Britaniji donosi konkretnu financijsku dobit.

Liberalna demokracija koju je Viktorija mlađa, majka cara Wilhelma II., neuspješno pokušavala promovirati u Njemačkoj, danas se smatra normalnim i poželjnim europskim nasljeđem.