Joyce Vincent bila je mlada žena kojoj je ‘svijet bio pod nogama‘. No, unatoč širokom krugu prijatelja i poznanika, pronađena je mrtva u dobi od samo 38 godina u nevjerojatnim okolnostima: 25. siječnja 2006. policija je ušla u njezin dom u Wood Greenu u sjevernom Londonu i pronašla njezin skelet na kauču. Joyceino tijelo bilo je okruženo zamotanim božićnim darovima, a TV je još bio uključen.
Bilo je očito da je godinama bila mrtva.
Hrana, kako podsjeća na ovu priču britanski The Sun, u njezinom hladnjaku imala je rok koji je istekao 2003. godine. Nakon istrage pokazalo se da je Joyce vjerojatno pretrpjela napadaj astme dok je gledala TV u prosincu te godine. Šokantne okolnosti njezine smrti užasnule su naciju dok su se pitanja počela gomilati.
Kako to da je vrlo društvena i aktivna mlada žena, koja je nekoć bila toliko popularna, mogla ležati mrtva u svom stanu tri godine prije nego što je itko primijetio?
Joyce Carol Vincent rođena je 1965. godine u zapadnom dijelu Londona. Bila je najmlađa od petero djece. Otac joj je bio Afrikanac, a majka Indijka. Rano je ostala bez majke, a brigu o njoj su preuzele starije sestre dok se s ocem nikada nije slagala. Školu je napustila sa samo 15 godina.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća okružila se grupom prijatelja iz glazbene industrije i večeri provodila tulumareći u noćnim klubovima. Preko svojih veza, Joyce je večerala s megazvijezdama kao što je Stevie Wonder, a živjela je s voditeljem turneje pjevačice Betty Wright. Istodobno, Joyce je krasila aura tajanstvenosti pojačana time i što je skrivala podatke o svojoj prošlosti. Oni koji su je poznavali kažu da je bila egzotična ljepotica, “ljepša čak i od Whitney Houston” te da je uz divan stas imala i lijep glas. Svi se slažu i da je bila pametna i pozitivna, što sve čini još zagonetnijom.
Kad je imala 25 godina, Joyce je bila na koncertu "Nelson Mandela, International Tribute for a Free South Africa" na Wembleyu. Preko momka, koncertnog promotora, uspjela je pristupiti iza pozornice i upoznati glasovitog borca za slobodu, okruženog nizom drugih utjecajnih ljudi.
Bila je zaposlena za stalno do 2001. godine, kada je u njezinom životu krenulo sve u krivom smjeru. Dala je otkaz i počela se udaljavati od prijatelja i obitelji.
Joyce se u to vrijeme našla u nasilnoj vezi pa je ubrzo kao žrtva kućnog nasilja dobila socijalni smještaj za osobe u nevolji. Policija je nakon nalaza tijela pokušala naći njezinog nasilnog dečka, ali bezuspješno.
Joyceini poznanici su izjavili da su kontakti s njom postajali sve rjeđi i da je jednostavno prestala odgovarati na njihove pozive. Navodno se prije dolaska u stan za žrtve nasilja često selila i nikome nije javljala gdje je. Slično je bilo i s članovima obitelji s kojima je također izgubila kontakt.
Patolozi nisu ustanovili točan uzrok smrti, a nagađa se da je umrla od napada astme ili perforacije čira na želucu. Susjedi su tri godine osjećali neugodan miris, ali su ga pripisivali kantama za smeće koje su bile u blizini zgrade.
Njezina smrti jedna je od onih koje vas natjeraju da se zapitate biste li nedostajali nekome da jednostavno nestanete, bi li to vaši najbliži primijetili.
To se zapitala redateljica Carol Morley koja je snimila dokumentarno-igrani film "Dreams of a Life" o Joyceinom životu. Bio je to njezin način da se pozabavi ovim slučajem i svim usamljenim ljudima u jednom od najnaseljenijih gradova svijeta.
Njezin je stan bio u vlasništvu Metropolitan Housing Trusta i inače je korišten je za smještaj osoba koje su doživjele obiteljsko zlostavljanje.
Poznato je da je Joyce bila bolnicu nakon što je povraćala krv. Dijagnosticiran joj je peptički ulkus i otpuštena je kući. Ništa se nakon toga nije čulo o njoj sve do 25. siječnja 2006., kada su radnici Metropolitan Housing Trusta obili bravu.
Njih, koji su došli vidjeti što je s nakupljenim neplaćenim računima, iza vrata dočekala je hrpa ubačene pošte, uključujući i koverte s pečatima iz 2003. godine.
Joyce je pronađena kako leži na leđima na kauču ispred televizora i još uvijek uključenim grijanjem. Obdukcija nije uspjela nedvojbeno utvrditi uzrok smrti jer su posmrtni ostaci bili "uglavnom skeletni".
Joyce su morali identificirati usporedbom zubnog kartona s fotografijom na kojoj se smiješi na odmoru.
Zgrada je inače bila bučna pa stanarima nije bio neobičan zvuk koji je dopirao iz njezina televizora.
Čak i kad su se bube počele uvlačiti u susjedne kuće, niej se nikome upalila lampica da imaju leš u zgradi. Struja i grijanje nisu joj isključeni jer je socijalna služba plaćala račune redovito. Primijećeno je da nešto nije u redu tek kad je njezina socijalna naknada prestala preko trajnih naloga pokrivati stanarinu i zaostatke za druge režije. Obitelj ju je pokušavala u početku naći, ali kako nije odgovarala na pozive i oni su odustali. Pripisali su to njezinom čestom distanciranju zbog čega su joj odlučili dati prostora i ne miješati se u njezin život.