Na današnji dan prije deset godina, dok su živi Rusi gorjeli u Odesi, činilo se da će taj makabrični događaj godinama odzvanjati Europom, kao prvi europski primjer masovnog pogroma vatrom nakon Drugog svjetskog rata. No dvije su stvari učinile da je u kolektivnoj memoriji Europe taj događaj ostao potisnut, a mnogi Europljani za njega nisu ni čuli.
Prvo, masakr u Odesi je od prvog dana medijski ignoriran, ili ga se u europskim medijima prikazivalo kao nesretni splet okolnosti bez jasnog krivca. I drugo, u međuvremenu je ruska agresija na Ukrajinu donijela tisuće civilnih žrtava, a izraelska agresija na Gazu to je civilno stradanje još multiplicirala.
Otuda su se pragovi percepcije europskog čovjeka pomakli: vijest o četrdesetak ubijenih civila, makar i spaljenih, danas više ne može kod prosječnog čovjeka izazvati emocionalnu reakciju kakva bi bila prije deset godina, dok nitko još nije slutio – osim najupućenijih politologa i proroka – da Europu čeka novi veliki rat, u kojem će masakri nad civilima postati gotovo pa uobičajena vijest.
Pa ipak, na današnji dan, na desetu godišnjicu tog događaja, vrijedi progovoriti o masakru u Odesi. Ako ništa drugo, onda zato što je taj događaj uvelike utjecao na atmosferu i kasnije događaje u Ukrajini, zaoštrivši političku situaciju i međuetničke odnose - u ionako etnički i politički podijeljenoj zemlji – do točke u kojoj je oružani sukob između postmajdanskih vlasti u Kijevu i proruskih separatista na istoku i jugu zemlje postao neizbježan. I tog se proljeća 2014. zaista i rasplamsao.
‘Ključni događaj za Ukrajinu‘
"Neutralna" verzija priče o masakru u Odesi glasi da se tog 2. svibnja 2014. više tisuća ukrajinskih nogometnih navijača i pripadnika paravojne ukrajinske neonacističke organizacije Desni sektor – iz koje je dijelom izrastao Azov – sukobilo s par stotina proruskih prosvjednika koji su pobjegli u zgradu Doma sindikata, gdje je u nastalom požaru njih četrdeset dvoje živo izgorjelo.
"U požaru koji je izbio u zgradi većina žrtava se ugušila, ili su zadobile teške opekotine. Neki ljudi su skakali kroz prozore kako bi izbjegli plamen. Bio je to vrhunac višesatnih uličnih borbi pro-ruskih i pro-ukrajinskih aktivista, tijekom kojih je prethodno šest osoba stradalo u pucnjavi. Bilo je na stotine ranjenih", pisao je ukrajinski novinar Roman Gončarenko na prvu godišnjicu masakra, 2. svibnja 2015., u tekstu za njemački Deutsche Welle.
I Gončarenko u tom tekstu iz 2015. ističe važnost masakra u Odesi za ratna zbivanja koja su potom uslijedila:
"Bio je to, čini se, i ključni događaj za istočnu Ukrajinu. Ruska televizija je prikazala pougljena tijela ljudi i izvještavala kako su ‘ukrajinski nacisti‘ žive spalili svoje mirne ruske sugrađane. Ruski borci na strani separatista u Ukrajini izjavljuju u intervjuima kako ih je ‘pakao u Odesi‘ motivirao", piše Gončarenko tog svibnja 2015. godine.
Skočimo sada sedam godina unaprijed: kad je ruski predsjednik Vladimir Putin u veljači 2022. održao noćni govor uoči agresije na Ukrajinu, u kojem je tumačio zašto pokreće "specijalnu vojnu operaciju", kao jedan od razloga naveo je "brojne krvave zločine nad civilima" u Ukrajini od 2014. godine, pri čemu je poimenično spomenuo jedino "masakr u Odesi".
Kozmopolitski grad
Iz toga vidimo da i ruska ratna propaganda koristi događaj u Odesi za opravdavanje agresije na susjednu zemlju, čemu je kumovala i sama ukrajinska država, koja do danas nije nikoga procesuirala ni osudila za taj zločin. Sve su to razlozi da se na desetu godišnjicu masakra progovori o tom događaju.
Prije svega, valja ocrtati politički kontekst tadašnje Ukrajine: dva i pol mjeseca ranije na kijevskom Majdanu je izveden državni udar (koji se u Kijevu naziva "Revolucija dostojanstva") protiv proruskog
predsjednika Viktora Janukoviča, što je dovelo do ruske aneksije Krima i pobune Janukovičevih glasača - ruskog i proruskog stanovništva na istoku i jugu zemlje.
U nastalom političkom ponoru između proruskog istoka i promajdanskog zapada Ukrajine, južni grad Odesa našao se u posebnoj situaciji. Milijunski lučki urbis na Crnom moru - koji je 1794. osnovala ruska carica Katarina II. Velika - kroz dva stoljeća postojanja postao je dom mnoštva naroda i razvio se u kozmopolitski grad visoke tolerancije, u kojem su prema popisu iz 2001. etnički Ukrajinci bili dvostruko brojniji od etničkih Rusa (62 prema 29 posto).
No jezična situacija bila je obrnuta: ruski jezik bio je materinji za 65 posto stanovnika Odese, dok je ukrajinski jezik materinjim na popisu oglasilo 30 posto žitelja.
Uz to, na izborima 2010. godine Janukovič je u oblasti Odesa osvojio više od 75 posto glasova, dok je prozapadna kandidatkinja Julija Timošenko dobila manje od 20 posto. Stoga je nasilno rušenje Janukoviča, garnirano odlukom pučističkog postmajdanskog parlamenta u Kijevu o degradiranju službenog statusa ruskog jezika, izazvalo otpor i bunt i u Odesi.
Svoj protestni šatorski kamp lokalni proruski aktivisti formirali su na Trgu Kulikovo polje u historijskom središtu Odese, ispred zgrade regionalnog Doma sindikata: njihovi šatori tu su stajali tjednima, a očevici govore da je tu boravilo nekoliko stotina ljudi, među kojima je bilo i dosta žena i starijih aktivista.
Tijekom ožujka i travnja 2014. dvije suprotstavljene skupine u Odesi – provladini i antivladini prosvjednici - održavale su odvojene skupove koji su mahom prolazili bez nasilja, kako i priliči kozmopolitskom gradu. Sve do 2. svibnja.
Tog 2. svibnja u Odesi se igrala nogometna utakmica između domaćeg Černomoreca i Metalista iz Harkova, na koju je došlo mnoštvo navijača iz Harkova, mahom mladih ukrajinskih nacionalista, među kojima je po prirodi stvari bilo i nogometnih huligana. Istodobno su aktivisti Euromajdana – među kojima i velika skupina pripadnika neonacističkog
Desnog sektora - tog dana u Odesi organizirali marš "Za jedinstvo Ukrajine", u znak podrške novoj prozapadnoj vladi u Kijevu.
I dakako, došlo je do prirodne europske simbioze između nogometnih ultrasa i radikalne desnice, pa su oni zajedno marširali tog dana ulicama Odese. Kako tvrde očevici, mnogi od njih bili su naoružani pištoljima.
Ni s proruske strane nisu svi prosvjednici bili miroljubivi. Dok je aktivističko jezgro mirno prosvjedovalo u šatorskom kampu na Kulikovom polju, gradom su se motale i militantnije skupine proruskih prosvjednika, od kojih su neki također bili naoružani.
"Negdje oko četiri popodne 2. svibnja čula sam da je došlo do sukoba navijača Čornomireca iz Odese i harkovskog Metalista s jedne, i protivnika Majdana s druge strane. O tome su izvještavali svi lokalni mediji. Nije bio prvi put da se tuku, tako da sam mislila da će se i ovog puta na tome završiti", pisala je četiri dana nakon masakra ruska dopisnica Radija Slobodna Europa Elena Rikovceva, koja se tog 2. svibnja 2014. zatekla u Odesi.
Ukrajinski izvještaji navode da je do sukoba između politički suprotstavljenih prosvjedničkih skupina došlo nakon što je grupa od 300 proruskih prosvjednika napala skupinu od oko 2000 sudionika Euromajdanskog "Marša za jedinstvenu Ukrajinu", sastavljenu dobrim dijelom, podsjećamo, od nogometnih ultrasa i ekstremista iz Desnog sektora.
Lov na protivnike
Iako zvuči nelogično da bi gotovo deseterostruko manja skupina prva napala toliko brojniju skupinu sličnog nasilničkog potencijala, u navijačkim i sličnim svjetovima to i nije tako rijedak i nemoguć slučaj. Premda Rusi tvrde da su tog dana njihovi mirni aktivisti napadnuti od ukrajinskih ekstremista, nije isključeno da je početnu kavgu zaista izazvao agresivni dio proruskih prosvjednika.
Uglavnom, u ranim popodnevnim satima došlo je do oružanih obračuna u gradu. Kasnije će se utvrditi da je pritom ubijeno šest ljudi – dva poklonika Euromajdana i četiri proruska prosvjednika. No gradom se tog popodneva proširila vijest da je prva žrtva proukrajinski prosvjednik.
"Informacija o njegovoj smrti eskalirala je situaciju. Obje strane su koristile oružje. Brojčano nadmoćni pro-ukrajinski aktivisti su po ulicama krenuli u lov na protivnike", opisuje situaciju spomenuti ukrajinski novinar Gončarenko, a slično je neposredno nakon masakra pisala i spomenuta ruska novinarka Rikovceva:
"U centru grada rasplamsali su se sukobi. Ljudi su ginuli. Čim su stigle vijesti o prvim žrtvama među pristašama jedinstvene Ukrajine, pao je dogovor da se krene prema Kulikovom polju i rasturi kamp koji su postavili protivnici Majdana", iznosi Rikovceva, opisujući trenutke koji su doveli do tragedije:
"Kad su ‘Majdanovci‘ došli na Kulikovo polje s jasnom namjerom da sruše kamp, oni koji su se tamo zatekli pobjegli su u Dom sindikata i tamo se zabarikadirali. Pristaše Majdana zapalile su šatore, ali je istovremeno buknula vatra i u samoj zgradi. Uzroci požara predmet su posebne istrage zato što su Molotovljevi kokteli bacani na zgradu, ali su letjeli i iz nje", piše Rikovceva.
‘Pokušali smo se braniti...‘
U nastalom požaru u Domu sindikata dobar dio stradalih činili su proruski aktivisti koji su tjednima mirno prosvjedovali na Kulikovom polju. Na videosnimkama iz tog popodneva vidi se da je među ljudima u šatorskom kampu, koji su se kasnije pred ruljom sklonili u Dom sindikata, bilo dosta žena i starijih građana, poput 74-godišnje proruske aktivistkinje Svitlane Abakamovič, koja je godinu dana kasnije dala izjavu za Deutsche Welle:
- Momci obliveni krvlju su došli i rekli da se moramo skloniti u Dom sindikata, inače će nas sve pobiti i spaliti - prisjetila se Abakamovič, koja će se u trenutku izbijanja požara naći na drugom katu Doma sindikata: više puta je gubila svijest, lice i ruke su joj prekriveni opekotinama, ali je preživjela.
Ognjeni pakao u Domu sindikata preživio je i tadašnji član regionalnog parlamenta Odeske oblasti i kandidat za gradonačelnika Odese Aleksej Albu, pripadnik ukrajinske marksističke organizacije Borotba, koji je za ruski RT istu noć iz bolnice u Odesi ukratko prepričao prethodni dan:
- Militanti iz Desnog sektora stigli su danas iz Harkova u Odesu. Napali su prvo centar grada, a kasnije su krenuli na anti-kijevski prosvjedni kamp. U kampu je bilo oko 200 ljudi, od toga su polovica bili žene i muškarci između 50 i 60 godina. Ljudi su se zatim zabarikadirali u zgradu sindikata. Pripadnici Desnog sektora su tada okružili zgradu i počeli bacati granate za omamljivanje i suzavac u zgradu. Ja sam se nalazio u zgradi i sudjelovao sam u obrani. Pokušali smo se braniti najbolje što smo mogli - kazivao je Albu.
Zločin bez krivca
Očevici su opisivali strahovite prizore u kojima ljudi u panici skaču s viših katova zgrade, kako ne bi izgorjeli u požaru. Najmučnije scene s video snimki – koje su svakoga tko ih je vidio morale asocirati na pogrome iz Drugog svjetskog rata - svakako su one u kojima ljude koji su preživjeli skok iz zapaljene zgrade na tlu dočekuju ukrajinski ekstremisti i mlate ih letvama, toljagama, bejzbolskim palicama... To iskustvo prošao je i Albu.
- Kad smo u konačnici skočili s prozora drugog kata, dočekali su nas radikali iz Desnog sektora. Gazili su po nama, udarali nas palicama i lancima. Mom prijatelju su razbili glavu. Ja sam dobio ranu od šest centimetara i sada se nalazim u bolnici, čekam šavove. Bili smo cijeli u krvi - pričao je iz bolničkog kreveta.
Ukrajinska istraga kasnije je zaključila da je nemoguće dokazati tko je zapalio Dom sindikata. Iako se na snimkama jasno vide članovi Desnog sektora kako bacaju Molotovljeve koktele na zgradu – s očitom namjerom da je zapale, kao što su netom prije zapalili šatorski kamp na Kulikovom polju – istražitelji su ustvrdili da su i proruski prosvjednici iz zgrade također bacali Molotovljeve koktele na svoje napadače, pa da se ne može utvrditi tko je točno izazvao požar.
Tu su verziju prihvatili i vodeći europski mediji, bez previše propitivanja o logičnosti takvog zaključka. U redakcijskoj opremi teksta novinarke Rikovceve, četiri dana nakon masakra, i Radio Slobodna Europa navodi kako se "vjeruje" da su požar izazvali Molotovljevi kokteli "koje su bacali pristaše jedinstvene Ukrajine". No kasnije su europski mediji usvojili ukrajinski stav da je krivca
nemoguće ustanoviti, odnosno da nisu pronađeni dokazi da je požar podmetnut.
Pusti ubojice, daj Ruse!
Činjenicu da ukrajinske vlasti do danas nisu krivično procesuirale odgovorne za masakr u Odesi postalo je proteklih godina predmetom službene kritike ne samo u Rusiji, nego i na Zapadu, što pokazuje izvještaj Promatračke misije UN-a za ljudska prava u Ukrajini iz travnja 2021.:
"Suđenja ne napreduju uglavnom zbog nedostatka političke volje", izričito se navodi u izvještaju.
I hrvatski Faktograf, ekspertni portal za provjeravanje činjenica, u tekstu iz kolovoza 2022. prenosi prigovore koje je Promatračka misija UN-a imala na ukrajinsku istragu o masakru:
"Kako navodi UN, umjesto da se fokusira na identifikaciju počinitelja ubojstava, policija je svoje napore usmjerila na istragu i kazneni progon proruskih prosvjednika zbog njihovog sudjelovanja u sukobima. Podignuta je optužnica protiv 19 navodnih proruskih pobunjenika koji se terete za sudjelovanje u nemirima u središtu grada, ali u rujnu 2017. sud ih je oslobodio zbog neučinkovite istrage te pristranog i politički motiviranog kaznenog gonjenja", piše Faktograf.
U rečenom izvještaju iz 2021. UN navodi i druge poteškoće s kojima se suočavala ukrajinska istraga o masakru:
"Veliki problem predstavljaju pripadnici proukrajinskog pokreta koji vrše pritisak na suce te pokušavaju utjecati na njihove odluke u kaznenim predmetima koji su povezani s događajima od 2. svibnja. Neki od njih su ometali suđenja te prijetili ubojstvom odvjetniku koji je zastupao prorusku stranu, a koji je u sukobu s njima zadobio prijelom prsta. (...) Nekažnjivost za takve napade razumljivo je utjecala na osjećaj sigurnosti sudaca i odvjetnika, čime je ugrozila njihovu neovisnost", stoji u UN-ovom izvještaju.
Sve te opstrukcije istrage dovele su do situacije da do desete godišnjice masakra u Odesi nitko nije procesuiran za taj zločin. Paralelno s time, na godišnjim komemoracijama za žrtve masakra
pripadnici Desnog sektora otvoreno napadaju rodbinu žrtava, što je notirano i u UN-ovim izvještajima, gdje se ističe da "takvi nalazi negativno utječu na međunarodni ugled Ukrajine".
Taj prolongirani nehaj ukrajinskih vlasti je neobjašnjiv. Naprosto je neshvatljivo da nitko u Kijevu nije razumio da će nekažnjavanje krivaca za tako grandiozni zločin – koji je promijenio psihologiju kozmopolitske Odese - u budućnosti biti neizostavan dio ruske propagande, ali i svake objektivne historiografije o genezi ukrajinskog rata.