Da je živ, danas bi Martin Luther King imao 92 godine: ubili su ga kad je imao 39, a mi vam donosimo veliku priču o njegovom životu

stdClass Object ( [id] => 1088716 [title] => Da je živ, danas bi Martin Luther King imao 92 godine: ubili su ga kad je imao 39, a mi vam donosimo veliku priču o njegovom životu [alias] => da-je-ziv-danas-bi-martin-luther-king-imao-92-godine-ubili-su-ga-kad-je-imao-39-a-mi-vam-donosimo-veliku-pricu-o-njegovom-zivotu [catid] => 241 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

U nedjelju se navršavaju 53 godine od ubojstva Martina Luthera Kinga, baptističkog svećenika i vođe američkog pokreta za građanska prava, osobito za prava Afroamerikanaca. Da je živ, danas bi imao 92 godine i vjerojatno bi bio jedan od ključnih moralnih i intelektualnih autoriteta naše epohe, u rangu s još uvijek živim vršnjakom Noamom Chomskym.

U svakom slučaju, bio bi počasni vođa i doživotni predsjednik BLM pokreta. Današnja afroamerička mladost, koja se lani pobunila protiv sistemskog rasizma u SAD-u, njegova su duhovna djeca.

Koristeći nenasilne metode građanskog neposluha – kao spoj svojih kršćanskih uvjerenja i operativnih tehnika Mahatme Gandhija – King je vodio mnoge marševe za prava crnaca na američkom Jugu, ali i za radnička i temeljna građanska prava. Svojim se akcijama – od bojkota autobusa u Montgomeryju (Alabama) iz 1955. do Kampanje siromašnih iz 1968., kad je ubijen – profilirao kao izvanserijski govornik i lider Afroamerikanaca, kojeg su poštovali i mnogi bijeli liberali u SAD-u.

Kako navodi Encyclopedia Britannica, u tih desetak godina "prešao je više od šest milijuna milja i održao više od 2500 govora, pojavljujući se svugdje gdje je bilo nepravde, protesta i akcije".

U međuvremenu je napisao pet knjiga i brojne članke. Primio je 20 počasnih doktorata, 1963. je u časopisu Time proglašen čovjekom godine, a 1964. dobiva Nobelovu nagradu za mir (kao najmlađi dobitnik u povijesti), što ga je učinilo ne samo simboličkim vođom američkih crnaca, nego i svjetskom figurom.

S druge strane, bio je omiljena meta kako za američke rasiste i bijele suprematiste, tako i za američku policiju. Uhićen je više od dvadeset puta i napadnut najmanje četiri puta, crkva u kojoj je bio pastor spaljena je, a na kuću mu je bačena bomba, te mu je obitelj samo srećom preživjela.

Ne čudi onda da je Kingova obdukcija, piše njegov biograf Taylor Branch, pokazala da je pokojnik "imao srce 60-godišnjaka", premda je u trenutku smrti imao samo 39 godina.

I otac i djed pastori

Martin Luther King rođen je 15. siječnja 1929. u Atlanti (Georgija), u obitelji srednje klase, s fakultetski obrazovanim roditeljima i svećeničkom tradicijom: i njegov otac i djed po majci bili su baptistički pastori crkve Ebenezer u Atlanti, a u istoj će crkvi i King biti pastor od 1960. do smrti.

King od oca nije preuzeo samo ime (obojica su se zvali Martin Luther King, pa uz našeg Kinga obično ide oznaka "jr") i svećenički poziv, nego i poriv za građanskim aktivizmom – i Martin Luther King stariji bio je borac za građanska prava. King mlađi kao dijete je gledao očevo aktivno protivljenje segregaciji i raznim oblicima diskriminacije koji su tada vladali na američkom Jugu.

Jednom ga je tako otac odveo u trgovinu cipela u centru Atlante i posjeo ga na stolicu, kad im je prodavač naložio da moraju sjesti u stražnji dio trgovine.

"Ili ćemo kupiti cipele sjedeći ovdje, ili uopće nećemo kupiti cipele", odbrusio je Kingov otac prije nego što je uzeo sina i napustio trgovinu.

Ni uzor za svoje kasnije građanske marševe King Junior nije morao tražiti izvan kuće – godine 1936., kad je imao osam godina, njegov otac poveo je stotine crnih sugrađana u maršu za građanska prava do gradske dvorane u Atlanti, u znak protesta zbog diskriminacije glasačkih prava Afroamerikanaca. King mlađi kasnije će izjaviti da mu je King stariji bio "pravi otac".

Prvi udarac rasizma King je doživio u dobi od šest godina, pri polasku u školu. Najbolji prijatelj dotad mu je bio jedan bijeli dječak, čiji je otac imao tvrtku prekoputa kuće njegove obitelji. U rujnu 1935., kad su dječaci krenuli svaki u svoju školu – King u školu za crnu djecu, a prijatelj u onu za bijelu djecu – roditelji bijelog dječaka zabranili su Kingu da se igra s njihovim sinom. Na pitanje "zašto", King je dobio brutalno jasan odgovor: "Mi smo bijeli, a vi obojeni."

Kad je King to ispričao svojim roditeljima, oni su mu ispričali povijest ropstva i rasizma u Americi. Prema vlastitim riječima, nakon što je od roditelja saznao za mržnju, nasilje i ugnjetavanje s kojima su se crnci suočavali u SAD-u, bio je "odlučan da mrzi svaku bijelu osobu", no roditelji su ga uputili da je kršćanski dužan voljeti sve ljude.

Tako je već u prvom razredu osnovne škole King znao da nešto u svijetu dubinski nije u redu. No to ga nije spriječilo da u školi briljira. Izvještaji ukazuju da je bio "vunderkind", pravo "čudo od djeteta" koje je zbog iznimne nadarenosti čak i preskakalo razrede: srednju školu završava s 15 godina, a već s 19 diplomira sociologiju na koledžu Morehouse, uglednoj crnačkoj instituciji u Atlanti, koju su mu završili i otac i djed.

Potom kreće na studij bogoštovlja u sjemenište Crozer u Uplandu (Pennsylvania), gdje diplomira 1951. kao najbolji u generaciji, nakon čega upisuje doktorski studij sistematske teologije na Sveučilištu Boston, a paralelno pohađa nastavu iz filozofije religije na Sveučilištu Harvard. U dobi od 25 godina doktorira na temu "Usporedba koncepcija Boga u razmišljanju Paula Tillicha i Henryja Nelsona Wiemana".

Bojkot autobusa

U međuvremenu u Bostonu upoznaje i buduću suprugu Corettu Scott, odraslu u crnačkoj zemljoradničkoj obitelji u Alabami, koja je u Bostonu studirala glazbu na konzervatoriju New England. Vjenčali su se 1953., a 1954. King je pozvan za pastora baptističke crkve Dexter Avenue u Montgomeryju (Alabama), gdje će ostati pet godina, prije povratka u Atlantu. U tih pet godina njegovo će lice postati poznato u čitavoj Americi.

---

---

Prva akcija koja ga je proslavila bio je bojkot autobusa u Montgomeryju (Alabama), koji je započeo krajem 1955. i trajao više od godinu dana. Okidač je bilo hapšenje Afroamerikanke Rose Parks, koja je u gradskom autobusu odbila ustupiti mjesto bijelcu, čime je prekršila zakone Jima Crowa, lokalne zakone na jugu SAD-a koji su propisivali rasnu segregaciju. King je preuzeo vodstvo prosvjeda, uz jasnu poruku:

"Mi, crni građani Montgomeryja, odlučili smo se na nenasilne proteste protiv nepravde koju doživljavamo u autobusima dugi niz godina."

Bojkot je trajao 385 dana, a situacija je znala biti dramatična – na Kingovu kuću bačena je bomba, crkva na Dexter Avenue je spaljena, a sâm King je tijekom kampanje uhapšen. No zadovoljština je stigla 21. prosinca 1956., kad je Vrhovni sud SAD-a proglasio neustavnim zakone koji zahtijevaju odvajanje u autobusima. Tom je presudom okončana rasna segregacija u svim javnim autobusima u Montgomeryju.

Kingova liderska uloga u bojkotu autobusa pretvara ga u nacionalnu figuru i najpoznatijeg glasnogovornika pokreta za građanska prava, odnosno u crnačkog vođu prvog ranga. No time će postati omiljena meta rasista, pa će ga uvredljiva i prijeteća pisma te anonimni telefonski pozivi pratiti do kraja života.

King 1957. postaje prvi predsjednik Konferencije južnokršćanskog vodstva (Southern Christian Leadership Conference – SCLC), krovne organizacije crnačkih crkava za vođenje nenasilnih prosvjeda u službi reforme građanskih prava. Ova organizacija, koju je vodio sve do smrti, dala je Kingu platformu s koje je mogao djelovati po cijelom američkom Jugu i istovremeno imati nacionalni doseg.

Kingovoj popularnosti i utjecaju doprinijeli su i mediji, osobito televizija. Markantan i elokventan, King je brzo privukao medijsku pozornost, a njegova taktika aktivnog nenasilja (sjedenje, prosvjedne šetnje) pobudila je interes i odanost mnogih Afroamerikanaca i liberalnih bijelaca širom SAD-a.

Kad je u travnju 1963. SCLC poveo kampanju protiv rasne segregacije u Birminghamu u Alabami, koristeći nenasilnu taktiku namjernog sukoba – aktivisti su zauzimali javne prostore marševima i masovnim sjedenjima, otvoreno kršeći zakone Jima Crowa – King je bio uhićen, a u ćeliji sastavlja "Pismo iz zatvora u Birminghamu", manifest crnačke revolucije u kojem tvrdi da je kriza rasizma "isuviše hitna", a trenutni sustav "previše ukorijenjen".

"Kroz bolno iskustvo znamo da ugnjetač nikad dobrovoljno ne daje slobodu; potlačeni to moraju zahtijevati" – glavna je poruka ovog zatvorskog dokumenta.

Marš na Washington

Četiri mjeseca kasnije odigrava se najpoznatiji čin Kingova života. Tog 28. kolovoza 1963. održava se "Marš na Washington za posao i slobodu", koji okuplja 250.000 ljudi – dotad najveće okupljanje prosvjednika u povijesti Washingtona D.C. – a King na stepenicama Lincolnova spomenika drži čuveni 17-minutni govor "Imam san" ("I Have A Dream"), u kojem govori o svojoj viziji američke budućnosti, u kojoj različite rase žive u bratstvu:

"Kažem vam danas, prijatelji, pa iako se suočavamo s poteškoćama danas i sutra, još uvijek imam san. To je san duboko ukorijenjen u američkom snu. (...) Sanjam da će jednog dana ova nacija ustati i živjeti pravo značenje svog vjerovanja: 'Smatramo da su ove istine samorazumljive: da su svi ljudi jednaki.' (...) Sanjam da će moje četvero djece jednog dana živjeti u zemlji u kojoj neće biti suđeni po boji kože, nego po sadržaju njihove osobnosti..." – neki su akcenti toga govora, koji se smatra vrhuncem američkog pokreta za građanska prava.

Ubrzo stižu i opipljivi rezultati Kingova višegodišnjeg truda: Kongres SAD-a 1964. donosi Zakon o građanskim pravima, a 1965. i Zakon o biračkim pravima. Iskazuje se da borba ima smisla.

Nakon Nobelove nagrade (1964.) King širi fokus svog angažmana, pa sve češće progovara o kapitalizmu kao glavnom krivcu za svjetske ratove i siromaštvo Trećeg svijeta.

Tako u travnju 1967. u New Yorku drži govor pod naslovom "Iznad Vijetnama: Vrijeme za prekid tišine", u kojem oštro osuđuje američku ulogu u Vijetnamskom ratu, tvrdeći da je SAD došao u Vijetnam "da bi ga okupirao kao američku koloniju", te naziva američku vladu "najvećim izvoznikom nasilja na svijetu danas", iznijevši da je SAD ubio milijun Vijetnamaca, "uglavnom djece".

King je ukazivao i na to da Kongres SAD-a istodobno sve više troši na vojsku, a sve manje na programe protiv siromaštva. "Nacija koja iz godine u godinu troši više novca na vojnu obranu nego na programe društvenog uzdizanja približava se duhovnoj smrti", isticao je.

Sukob s Marxom

Potkraj života King počinje govoriti o potrebi temeljitih promjena u političkom i ekonomskom životu zemlje, odnosno o preraspodjeli resursa za ispravljanje rasne i ekonomske nepravde. Pritom se javno čuva od jezika i terminologije koji bi ga mogli povezati s komunizmom, ali privatno daje potporu demokratskom socijalizmu. Još 1952. u pismu tadašnjoj zaručnici Coretti Scott priznaje: "Pretpostavljam da već znate da sam u svojoj ekonomskoj teoriji mnogo više socijalistički nego kapitalistički..."

Par godina kasnije, pak, u jednom će govoru ustvrditi da "s kapitalizmom nešto nije u redu", te će zaključiti: "Mora postojati bolja raspodjela bogatstva, a možda se i Amerika mora pomaknuti prema demokratskom socijalizmu."

Radi razumijevanja Kingove ideološke pozicije, valja reći da je on Marxa čitao još u koledžu Morehouse, ali ga je odbacio jer su mu kod komunizma smetali "materijalističko tumačenje povijesti" – koje negira religiju – "etički relativizam" i "politički totalitarizam". No nije skrivao da dijeli Marxovo "odbacivanje kapitalizma".

Sad već imamo dojam zbog čega je sve Martin Luther King morao umrijeti. Snajperski metak koji je tog 4. travnja 1968. prošao kroz njegovu glavu, dok je stajao na balkonu sobe 306 na drugom katu motela "Lorraine" u Memphisu (Tennessee), ubio je prvog oratora svoje generacije, tipa koji je karizmom i silnom persuazijom mogao zadavati probleme svakoj američkoj kapitalističkoj vladi, neovisno o tome je li republikanska ili demokratska.

Prema tome, metak koji je na Kinga ispalio bijelac James Earl Ray – i za to fasovao 99 godina zatvora, pa će 1998. u zatvoru i umrijeti – mogao je naručiti bilo tko.

Ali vrijeme radi za Kinga. Četrdeset godina nakon njegove smrti u Bijelu kuću zasjeo je Afroamerikanac, a lani je u SAD-u buknuo novi afroamerički pokret otpora, koji nastavlja tamo gdje je King stao. Dio sna ipak mu se ostvario.