Od ranih jutarnjih sati dalmatinske trupe ljubitelja zimskih radosti strpljivo su čekale više od sat vremena u koloni koja je na graničnom prijelazu Kamensko u jednom trenutku bila duga gotovo kilometar.
"Tribali smo na Aržano, javljaju mi da tamo na granici nema nikoga..." moglo se čuti od vozača koji su izišli iz svojih vozila protegnuti noge. Iskoristili smo posljednje (kilo)metre prije ulaska u roaming i na "Google" kartama se uvjerili, zaista, na graničnom prijelazu Aržano nije bilo gužve, ali sada je već bilo kasno, iz te kože (gužve) nismo mogli, ostalo je tek strpljivo čekati u nadi da će nam čekanje biti honorirano.
Konačno, nakon više od sat vremena čekanja u koloni, napuštamo Hrvatsku i stižemo do bosansko-hercegovačke granice gdje nas čeka vidno iscrpljen granični policajac, uvijek raspoložen za razgovor i za šalu pa čovjek brzo izgubi onaj nelagodan osjećaj koji vlada na graničnim prijelazima.
"Dobar dan, jeste li se umorili?"- pitamo ga.
" Hej, jarane, pa ovo nije normalno, glava mi se raspada!" kroz smijeh nam odgovara veseli granični policijac susjedne države dok provjerava naše dokumente.
Pozdravljamo ga i nastavljamo naš put prema Tomislavgradu, gdje se zaustavljamo na prvoj benzinskoj crpki da promijenimo novac, gdje smo za 10 eura dobili 19 konvertibilnih (bosanskih) maraka. Kasnije će se ispostaviti da nije bilo potrebe za mijenjanjem novca jer na Kupresu sve možete plaćati eurima, a u restoranima i karticama.
Preko Tomislavgrada i Šujice stižemo do otpjevanog Kupreškog polja. Ceste su očišćene i promet se odvija normalno, a u zraku se "ćuti" jugo, koje je "ko rukom" odnijelo "debele" minuse koji su ovdje zabilježeni proteklih noći, a temperatura je oko jednog Celzijevog stupnja. Za potpuni ugođaj prebacujemo na radiostanicu Kupres na kojoj se, među ostalim, puštaju dalmatinske pjesme. "Ima neka tajna veza..." (kako pjeva Bijelo dugme) -gostoprimstvo prema Dalmatincima ovdje se osjeća na svakom koraku.
Na ulazu u Kupres zatičemo policiju koja regulira promet prema popularnom skijališnom odmaralištu "Adria Ski" za koje su gužve, uvjerili smo se, bile veće negoli na graničnom prijelazu, a posebno impresivno je bilo u večernjim satima gledati (više) kilometarsku kolonu pod svjetlima kako se spušta s brda. Nakon svega što smo vidjeli nismo imali hrabrosti krenuti prema "Adria Ski", već smo se zaputili prema "Ski Kraljici", nekadašnjem Ski centru Stožer-Vrana, u sklopu kojeg se nalaze motel "Kraljevac", restoran "Kupreška kuća", staze za iskusne (ali i za one manje iskusne) skijaše, sanjkalište, škola skijanja...
Kupujemo ulaznicu za "ski" lift po cijeni od 7 km (3,70 eura) koja nas kroz čarobnu bukovu šumu (s primjesama jele) okićenu snijegom vodi do čarobne kolibe na nadmorskoj visini od 1785 metara (što je svega 50-ak metara manje od najvišeg vrha naše domovine Dinara) na kojoj vladaju pravi planinski uvjeti i, doslovce, ledi se brada. U kolibi, iz koje se pruža predivan pogled na polje, planine i grad Kupres, osim uz peć, možete se zagrijati uz čaj i rakije za koje ćete izdvojiti 4 do 5 maraka, a ako ćete popiti malo pivo, to će vas stajati 6 maraka. (Podsjećamo, svugdje je moguće
plaćanje u eurima). Nakon kratke okrjepe ukrcavamo se na vučnicu i vraćamo u (prilično) "pitomije" atmosferske prilike. Nakon izaska iz zone magle i niske naoblake, pruža se prizor na kilometarske kolone parkiranih automobila i brojne (velike i male) posjetitelje u podnožju planine. Sasvim je jasno, Dalmatinke i Dalmatinci vole snijeg i zimske radosti.
Saonice, na stražnjicu, na prsa, plastični poklopci... Podnožje staze je najveselija etapa skijališta, ne samo zbog Gršinih stihova na repertoaru DJ- iz obližnjih kućica (u kojima su inače cijene pića povoljnije negoli u prethodno spomenutoj kolibi), već što je taj dio "rezerviran" za najveselije (male) posjetitelje i njihove roditelje, koji, uvjerili smo se, uz najbolju volju ne mogu kontrolirati adrenalin i energiju klinaca na snijegu.
Za sve one koji žele naučiti skijati, organizirana je škola skijanja, i to za jednodnevni tečaj (u grupi od četiri polaznika i više) u trajanju od tri školska sata po cijeni od 27 eura, a isto toliko će vas stajati 60 minuta individualnog treninga ili pak jednodnevni tečaj uz dva do tri kandidata u trajanju od 90 minuta. U sklopu objekta moguće je unajmiti "ski" opremu po cijeni od 13 eura za odrasle i 12 eura za djecu do 12 godina po danu dok ćete za trodnevni najam opreme izdvojiti 32 eura za odrasle, odnosno 25 eura za djecu. Oprema za bordove iznajmljuje se po cijeni od 13 eura, dok ćete za cjelodnevno korištenje saonica morati izdvojiti 7 eura, odnosno 5 eura za pola dana (poslije 13 sati).
Razgovaramo s ekipom iz Splita koja nam kaže da su "ski" opremu unajmili u centru grada po cijeni od 10 eura, što je 3 eura jeftinije u odnosu na "Ski kraljicu", a preporučili su nam da opremu unajmimo večer prije kako bismo izbjegli jutarnje gužve.
"Smještaj za sedmero (petero odraslih i dvoje djece) našli smo u posljednji trenutak, u samom centru grada, po cijeni od 150 eura za jednu noć. Objekt ima centralno grijanje, a meni osobno fali onaj "planinski moment", govori nam Splićanin Ivan, nogama čvrsto na skijama, očima na malenoj Sunčici koja se koprca po snijegu kojeg na Kupresu, u odnosu na protekle godine, ima u izobilju.
Dok se na Kupreško polje spušta noć "po jugu", nakon nekoliko dana sablasnih minusa, u potrazi smo za restoranom, zimske radosti, uvjerili smo se, iscrpe. Prema prethodnim preporukama, naš izbor bio je restoran na ulazu u grad, koji ujedno nudi i smještaj po cijeni od 103 eura za dvoje (s uključenim doručkom), ali za vrijeme našeg posjeta slobodnih soba, pogađate, nije bilo. Iako je kapacitet samog restorana velik, tražila se "stolica" više.
Hranu smo čekali jako dugo, ali na to smo, uzimajući u obzir gužvu u restoranu, bili spremni. Komentari gostiju (vidno) gladnih i pomalo nervoznih, kada bi nakon dugog čekanja (vidno) iscrpljeno osoblje serviralo hranu, bili su da je "hrana ukusna, ali nije kao što u ovom objektu zna biti..."
Primijetili smo da su cijene povoljnije od onih u popularnoj "Kupreškoj kući", tako ćete za pečenu (kao i lešo) teletinu u ovom restoranu (koje za našeg posjeta više nije bilo) izdvojiti 18 km (manje od 10 eura), juneći gulaš će vas stajati 15 km (oko 8 eura), za svinjsku koljenicu (s prilogom) izdvojit ćete 22 km (oko 12 eura), a isto toliko će vas stajati teleći ražnjići s kajmakom. U ponudi restorana su i razne mesne plate čija se cijena kreće (ovisno o mesnim pozicijama) između 30 i 40 eura.
U restoranu ‘Jezero‘ kušali smo (i svidjelo nam se) uštipke s lučicom (jedna vrsta kiselog mlijeka), što nas je stajalo 16 km (8,50 eura).
Ulog (gužve) je bio velik, ali, složili smo se, vrijedilo je. Dok smetnje na valovima Radio Kupresa daju naslutiti da smo već poprilično odmakli od ovog simpatičnog grada u kojem se gostoprimstvo osjeća na svakom ćošku, razmišljamo, između Kupresa i Dalmacije "ima neka tajna veza..."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....