StoryEditor
PolitikaJučer, danas, malo sutra

Ovo nije kraj SDP-ove propasti, nego tek početak

11. srpnja 2020. - 12:00
Damir Glibušić/HANZA MEDIA

SDP je, kao što znamo, stranka reformiranih komunista. Za razliku od HDZ-a, kamo su devedesetih požurili ući oni nereformirani, koji su tražili čvrstu ruku, jasnu podjelu svijeta na nas i njih te mogućnosti napredovanja. Od prvoga dana za SDP su glasali uplašeni birači.

Oni koje je užasnuo skladni brak između filoustaških povratnika iz emigracije i najrigidnijih partijaca udbaške prošlosti, pa su se ponadali da bi im SDP mogao ponuditi zaštitu, a zemlju prestrojiti na šine autentične demokracije. U tom smislu stvari se nisu promijenile već puna tri desetljeća.

S jedne strane i dalje imamo uplašene, a s druge neustrašive. Prvi se stalno moraju ispričavati zašto su mali, upravo patuljasti Hrvati; drugi u rukama drže metar i ovlasti da se njime služe, da procjenjuju koliki je i kakav domoljub svatko od nas.

Kako je vrijeme prolazilo, SDP-ovci nisu uspjeli smisliti nijedan novi razlog zašto bi itko trebao glasati za njih. Hrvatska se možda i nije previše promijenila u ova tri desetljeća, ali jest svijet oko nje.

No, sve te novotarije prošle su mimo družine s Iblerova trga, čiji je jedini kapital sve do danas ostao strah dijela birača pred invazivnom desnicom koja polaže isključivo pravo na ovu zemlju. Da zlo bude još i veće, ni obujam straha nije se u ovih trideset godina ispuhao, nimalo.

Ta se činjenica može interpretirati na dva načina. Prije svega, ona govori ponešto o tome koliko je desnilo, osobito ono nepomirljivo, tvrdo i radikalno, proželo sve pore društvenog života. No, ona svjedoči i koliko je SDP bio – te koliko je, nažalost, ostao – jalov kao zagovornik uplašenih.

Kad se sve zbroji i oduzme, ispada da su njegovi odani birači zaludu potratili puste godine igrajući na kartu stranke koja ovu zemlju nije učinila nimalo boljom. Jedino što se mrdnulo prema naprijed jesu karijere pojedinih stranačkih senatora koji već dugo, predugo žive od političkog rada koji nikome nikakva dobra nije donio.

Proces rastakanja

Ako vam se čini da sam ovolike retke nadrljao samo zato da bih pripremio teren za umanjivanje Bernardićeva poraza i sramote, niste sasvim u krivu. Čvrsto, naime, vjerujem da njegov odlazak s mjesta predsjednika neće promijeniti strmoglavi kurs nizbrdo što ga je SDP davno zauzeo. Tko god se nada da je friškim porazom ta stranka dodirnula dno, odakle se može samo natrag, u visine, bojim se da teško griješi.

Prije nekoliko dana nismo svjedočili kraju SDP-ove propasti, nego tek početku. Jer, porazan izborni rezultat izvan svake sumnje jest isključiva Bernardićeva zasluga i odgovornost, ali općenito jadne kadrovske prilike u toj stranci, nisu. Hrvatska inačica Sheldona Coopera samo je dovršila proces rastakanja koji je vrlo temeljito vodio njegov prethodnik, Zoran Milanović.

Dva teška pitanja ovih dana muče svakog aktualnog ili bivšeg simpatizera SDP-a: tko će istaknuti kandidaturu na tešku, prezahtjevnu predsjedničku funkciju i ima li itko, barem u teoriji, ozbiljnu priliku reformirati stranku čiji prvi, drugi, a bogami i treći ešalon popunjavaju bezbojni aparatčiki?

Oni koji su držali skale prvo Milanoviću, a potom Bernardiću ne mogu mijenjati stranku, osobito ne nabolje. To ne mogu činiti ni oni koji su krotko i bez glasa svjedočili njezinom propadanju. Preostaju, dakle, neki treći, a veliko je pitanje koliko takvih danas uopće ima, je li njihov broj dovoljan da se pokrenu promjene, koliko će im vremena trebati dok ne preuzmu konce upravljanja i koliko će se stranka do tada razmrviti.

Problem biva to većim kad shvatimo da je jedini SDP-ov kapital – strah dijela birača – počela oplođivati stranka od koje se to donedavno nitko nije nadao. Plenkovićev obračun s tvrdom desnicom prvo u redovima HDZ-a, a potom i izvan stranke, mogao bi, ako već nije, ponukati neke (mnoge?) građane da svog zagovornika potraže u krilu stranke koju su oduvijek prezirali. Ili će se, pak, okrenuti snagama okupljenima oko platforme Možemo, još uvijek labave i rahle političke obitelji koja je i nastala kao izravna posljedica temeljitog razočaranja jalovošću SDP-a.

Kako bilo da bilo, SDP se nalazi u teškim problemima, a sve ih je redom zaslužio. Na dulje staze – dakle, nakon što prođu četiri godine u kojima će stranka biti značajno prisutna u Saboru - ne bih isključio čak ni mogućnost da podijele sudbinu liberala, narodnjaka ili seljaka koji su, doduše, do danas opstali, ali kao minijaturne verzije nekadašnjih samih sebe. Jedna je stvar, međutim, neupitna: malo tko će pustiti suzu zbog takva raspleta.

Izdvojeno

13. srpanj 2020 13:20