Jedna skupina građana za koju bismo mogli valjano argumentirati da je među najvećim relativnim gubitnicima razvoja događaja posljednjih godina su – štediše. I to prvenstveno štediše s najmanjom sklonošću riziku – štediše u bankama. Naime, zbog višegodišnjeg provođenja ekspanzivne monetarne politike te obilja novostvorene likvidnosti u sustavu, štednja u bankama je u godinama prije pandemije nosila iznimno niski prinos, a po izbijanju pandemije i još niži, tek jedva nešto iznad nule.
Štediše time, očekivano, nisu bile najsretnije, ali je situacija bila podnošljiva jer je i inflacija istovremeno bila vrlo niska (1 do 2 posto). No, kada je inflacija 2021. počela naglo rasti, a pogotovo kada su se prošle i početkom ove godine stope inflacije počela iskazivati s dvoznamenkastim brojkama, jasno je postalo da u takvim uvjetima realna vrijednost štednje rapidno pada, analizira Ivica Brkljača za Ekonomski lab.
Primjerice, prema kalkulatoru inflacije Državnog zavoda za statistiku, od početka 2021. do rujna ove godine kumulativna inflacija iznosila je gotovo 25%. Ako znamo da su istovremeno štediše u bankama mogle "zaraditi" možda oko 2% (ako i to), to bi značilo da su u nepune tri godine štediše realno izgubile između petine i četvrtine svoje ušteđevine tj. kupovna moć ušteđenog im je pala za navedeni iznos.
Ipak, pravo nezadovoljstvo štediša i zapravo cjelokupne javnosti uslijedilo je tek relativno nedavno kada su banke počele osjetnije dizati kamatne stope na kredite, dok su kamatne stope na depozite tek simbolično korigirale prema gore. Na slici 2 jasno vidimo kako su kamatne stope na kredite kućanstvima i poduzećima od sredine prošle godine počele naglo rasti; u samo godinu dana kamatne stope na nove kredite porasle su za 2 do 3 postotna boda (crvena i plava linija), dok su se kamatne stope na depozite (žuta linija) tek neznatno odlijepile od nule.
Na desnom dijelu grafikona prikazano je paralelno kretanje kamatnih stopa za čitavo europodručje. Dvije stvari odmah uočavamo: 1) prije uvođenja eura, kućanstva i poduzeća u Hrvatskoj tradicionalno su se zaduživala po osjetno višim kamatnim stopama nego što je to bio slučaj s kućanstvima i poduzećima u zemljama europodručja, dok se danas (pomalo iznenađujuće) kućanstva i poduzeća u RH mogu povoljnije zadužiti od prosjeka istih u europodručju, 2) kamatne stope na depozite (žuta linija) osjetnije su porasle u europodručju nego u RH. Aktivne kamatne stope u europodručju narasle su nešto više nego u RH pa je veći rast pasivnih za prosjek europodručja poništen malo većim rastom aktivnih kamatnih stopa (zapravo bi mogli reći kako su dužnici u europodručju prošli malo lošije nego u RH, a štediše malo bolje).
Kada aktivne kamatne stope (krediti) rastu puno brže od pasivnih (depoziti), bankama rastu kamatne marže. Rast kamatnih marži na novim poslovima, a prvenstveno uz veliki rast prihoda koje banke ostvaruju od prekonoćnih depozita kod HNB-a i međubankarskih plasmana, bankama u Hrvatskoj (i drugdje) nosi rekordne dobiti[1].
A odgovor na pitanje zašto banke agresivnije ne podižu kamatne stope na depozite je vrlo jednostavan – zato što im nije potrebno. Naime, banke imaju više nego dovoljno depozita da financiraju sve izdane kredite. Prema podacima monetarne statistike, na kraju rujna 2023. ukupni depoziti domaćih sektora iznosili su 61,2 mlrd. eura, dok su istovremeno ukupni krediti domaćim sektorima iznosili 42,9 mlrd. eura. To je relativno nova situacija za banke jer u Hrvatskoj je dugo nedostajalo domaće štednje. Kao što vidimo na sljedećoj slici, sve do 2015. ukupan iznos kredita premašivao je ukupan iznos depozita u bankama, dok je danas situacija potpuno drugačija; depozita danas ima i više nego dovoljno i stoga ne čudi da se banke više ne bore kao prije da atraktivnim kamatnim stopama na štednju privuku nove depozite. Više o mehanizmima kamatnog prijenosa i utjecaju uvođenja eura na Labu je pisano u travnju.
Gore prikazani trendovi su, uz promjene monetarne politike, jedan od glavnih razloga pada kamatnih stopa na štednju. Na slici 4 prikazano je kretanje kamatnih stopa na oročene depozita kućanstava. Uočavamo kako su čitavo desetljeće štediše bile suočene sa sve nižim i nižim kamatnima stopama, a tek od ove godine vidimo konačni preokret trenda. Tako je u rujnu prosječna kamatna stopa na postojeće oročene depozite kućanstava iznosila 0,48% (stanja), dok je na nove depozite (novi poslovi) iznosila 1,19%.
Iako dugogodišnji pad kamatnih stopa nije "otjerao" štediše da potraže alternativu držanju štednje u banci, ipak je rezultirao jednom velikom promjenom: drastičnom promjenom ročnosti depozita. To se najbolje vidi na slici 5: dok je ranijih godina preko tri četvrtine depozita kućanstava bilo oročeno, danas je taj omjer potpuno obrnut i svega 23% depozita kućanstava je oročeno.
Gore je prikazana štednja samo kućanstava, no potpuno isti trend vidimo i kada uključimo ostale sektore (nefinancijska društva i ostale financijske institucije). Pogledajmo stoga kretanje ukupnih oročenih depozita u bankama na slici 6. Primjećujemo kako su ukupni oročeni depoziti još do kraja 2015. rasli te su dosegli iznos od gotovo 23 milijarde eura, da bi do sredine prošle godine pali na svega malo iznad 11 milijardi eura. I to se dogodilo unatoč tome što je ukupna štednja cijelo to vrijeme jako rasla.
U zadnjih godinu dana konačno vidimo preokret ovog opasnog trenda te su oročeni depoziti do kraja rujna ove godine ipak porasli na oko 14 milijardi eura. Naime, gledano s aspekta sigurnosti i financijske stabilnosti samih banaka, banke bi u pasivi trebale imati što veći udio stabilnih, oročenih depozita, a ne prekonoćnih koji su mobilniji i koji potencijalno mogu brzo promijeniti "stanište".
Stoga, kada je u rujnu prošle godine ministar financija najavio moguće izdavanje "narodnih obveznica", banke su se počele buditi i pomalo dizati kamatne stope na štednju jer su shvatile da bi mogle ostati bez dijela depozita. Kada je u veljači ove godine zbilja i počeo upis narodnih obveznica, banke naglo dižu kamatne stope na novooročene depozite kućanstva s praktički oko nule na 1,4% (pogledajte ponovno sliku 4 i nagli rast crne linije u veljači i ožujku). Doduše, u tome je i uvođenje eura odigralo ulogu: krajem 2022. došlo je do naglog uzleta depozita u bankama (jer je to bio najjednostavniji način konverzije kunskog keša u eure), a zatim i naglog odlijeva u prvim mjesecima 2023. po prolasku konverzije, a što je vidljivo na slici 5. Kako bi zaustavile veći odljev eurskog keša, banke su ipak nešto agresivnije podigle kamate na štednju.
Građani su uistinu i upisali nemalih 1,3 milijarde eura narodnih obveznica. Po prolasku upisa obveznica, ponovno smo vidjeli manji pad kamatnih stopa na novooročene depozite kućanstva (iako se nisu vratile na početne razine već su uglavnom ostale iznad 1%).
Ono što je naročito zanimljivo je da su kamatne stope na novooročene depozite poduzeća na znatno višim razinama. Kao što vidimo na slici 7, banke su u rujnu poduzećima oročavale nove depozite uz kamatnu stopu od čak 3,15% (kućanstvima tek uz 1,19%, kao što je navedeno ranije).
Banke očito kalkuliraju kada rade takvu razliku između građana i poduzeća tj. smatraju da je rizik odljeva depozita poduzeća puno veći nego kod kućanstava. Vjerojatno je teza ta da kućanstva nemaju dovoljno znanja i prilika da potraže alternativu istog ili sličnog rizika van klasične štednje u banci, dok financijskim odjelima poduzeća to ne bi trebao biti problem. Primjerice, njemački trezorski zapisi ili jednogodišnje obveznice, a koje imaju najviši mogući kreditni rejting AAA (dakle, po definiciji su sigurnije od štednje u hrvatskim bankama), trenutno nude prinos veći od 3,6%. Jasno je da banke u Hrvatskoj moraju tome prilagoditi svoju ponudu ako žele zadržati depozite poduzeća, dok istovremeno očito ne osjećaju da iste uvjete moraju ponuditi i građanima.
Ukratko, "obične štediše" u ovakvoj situaciji i odnosu snaga izvlače deblji kraj. HNB nema zakonske mogućnosti da "naredi" bankama da dignu kamate na štednju građana, no trude se barem potaknuti konkurenciju među njima: nedavno su započeli s objavom informativne liste ponude banaka za depozite potrošača, a lista sadržava osnovne informacije o nenamjenskoj štednji kojom se potrošači najčešće koriste te omogućuje usporedbu i pretraživanje ponude svih kreditnih institucija po vrsti štednje/depozita, valuti, vrsti kamatne stope i roku dospijeća. Vlada također nema zakonski mandat prisiliti banke da povećaju kamate na štednju, ali ipak su vođeni neki razgovori i navodno je dogovoreno da će banke ipak podići kamate. No, osim HPB-a koji je prvi digao kamate na 3%, te Erste banke koja je od 1.11. počela nuditi kamatne stope na aktivnu štednju u rasponu od 1,0% do 3,0%, od drugih većih banaka nismo vidjeli neke veće pomake.
Očigledno, u ovom trenutku jedino izdavanje narodnih državnih obveznica i trezorskih zapisa predstavlja pravu konkurenciju i poticaj bankama da osjetnije dignu kamate na štednju kućanstava. To rade i druge države: primjerice, Belgija je u rujnu plasirala građanima čak 21,9 milijardi eura jednogodišnjih obveznica uz kupon od 3,3%, a obveznice je kupilo čak 600 tisuća građana iako je prosječna kamata na depozite u belgijskim bankama u tom trenutku iznosila tek nešto nižih 3,13%. Prema izjavi belgijskog ministra financija, ponuda obveznica imala je "namjeru potaknuti konkurenciju" među bankama koje moraju "povratiti povjerenje" štediša. Slične poteze plasiranja državnih obveznica građanima vidimo i u drugim europskim zemljama, od Italije, preko Mađarske do UK.
Dakle, ponuda državnih obveznica i trezorskih zapisa izravno građanima je legitiman i u ovom trenutku čak poželjan potez. Dobro je što se javljaju i novi instrumenti tržišta novca poput prvog novčanog ETF-a na Zagrebačkoj burzi. Nakon uspješnog prvog izdanja narodnih obveznica, hrvatski ministar financija najavio je skoro izdanje "narodnih trezorskih zapisa" (vrijednosni papiri s rokom dospijeća do jedne godine). Štoviše, bilo bi dobro da to ne bude jednokratni upisi već da se napravi plan s izdanjima koji bi se realizirali na mjesečnoj ili kvartalnoj osnovi, a sve kako bi se građani postepeno privikavali i mogli bolje planirati i aktivnije upravljati svojom štednjom. Ovo je prilika i za masovno financijsko opismenjavanje stanovništva jer će ova tema zauzeti dosta medijskog prostora.
Dakle, država može veliki dio svojih prispjelih i novonastalih dugova (deficit proračuna) financirati narodnim obveznicama i trezorskim zapisima. I u tom smjeru valja nastaviti dok god ima interesa građana. Štoviše, ako interes građana bude vrlo velik, država može izdati i više kratkoročnih vrijednosnih papira nego što joj u ovom trenutku treba odnosno može povećati svoje zalihe koje drži na računu kod središnje banke. Naime, ono što možda nije dovoljno poznata činjenica je da se i državi, a ne samo poslovnim bankama, plaća držanje depozita kod HNB-a. U ovom trenutku Hrvatska narodna banka na sredstva na računima države obračunava kamate po oko 3,7%[2], što znači da nema nikakve prepreke (troška) da država plasira građanima trezorskih zapisa (sa sličnim prinosom) koliko god bude potrebno odnosno kolika god bila potražnja građana.
***
[1] Primjerice, nedavno objavljeni financijski rezultati naše najveće banke pokazuju kako je Zabi u prvih 9 mjeseci ove godine neto prihod od kamata iznosio čak 503 milijuna eura, što je povećanje od 74% u odnosu na isto razdoblje lani. Izgledno je da će u 2023. bankarski sustav u Hrvatskoj u cjelini imati rekordnu dobit.
[2] Ovako je to pojasnila zamjenica guvernera Sandra Švaljek: Naime, na sredstva deponirana kod središnjih banaka europodručja države također mogu ostvarivati kamate po stopi koja trenutačno ne može biti manja od 0 ni veća od međubankovne kamatne stope €STR umanjene za 20 baznih bodova, pri čemu svaka središnja banka može izabrati kamatnu stopu unutar tako definiranih granica koju će primjenjivati na državne depozite. Većina središnjih banaka, među kojima je i Hrvatska narodna banka, na sredstva na računima države obračunava kamate po najvišoj dopuštenoj kamatnoj stopi, a koja danas iznosi oko 3,45 posto. Od trenutka pisanja citiranog bloga €STR je porasla na 3,9%, što znači da država trenutno dobiva oko 3,7% na sredstva koja drži kod HNB-a.