Vukovarski branitelj koji je preživio torturu tvrdi: Znam što se dogodilo sa šestim autobusom zarobljenih Hrvata koje su vodili prema Ovčari!

stdClass Object ( [id] => 484769 [title] => Vukovarski branitelj koji je preživio torturu tvrdi: Znam što se dogodilo sa šestim autobusom zarobljenih Hrvata koje su vodili prema Ovčari! [alias] => vukovarski-branitelj-koji-je-prezivio-torturu-tvrdi-znam-sto-se-dogodilo-sa-sestim-autobusom-zarobljenih-hrvata-koje-su-vodili-prema-ovcari [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Riječ je naime o jednom od šest autobusa kojima su zarobljeni Hrvati prevoženi na Ovčaru. No, za razliku od ostalih pet, o tom autobusu do danas se ne zna gdje je točno završio ni što je s ljudima koji su u njemu bili. Pretpostavlja se da je i on završio oko Ovčare, ali nema pouzdanih informacija.

Hrvatski branitelj Vilim Karlović, pak, jedna od malobrojnih osoba koja je preživjela torturu i masovna smaknuća na Ovčari istražujući kroz svoj blog identitet ubijenog dječaka, nije bio ni svjestan da će doći do vrlo važnih informacija o 'šestom autobusu' i sudbinama ljudi koji su njime otpraćeni na Ovčaru. Ako je suditi po onome što je otkrio Vilim Karlović, ove će obitelji i dalje ostati u neizvjesnosti.

Pa evo što je Karlović sve iznio na svom blogu...

'Počinjem s objavljivanjem svog novog poglavlja u knjizi: 'EDI – ‘DJEČAK’ S VELEPROMETA'. Iako je ovo poglavlje posvećeno pronalasku mladog mučenika s Veleprometa, ono je donijelo još jedno otkriće i potvrdu. Osim što smo zajedničkim snagama otkrili tko je naš mladi mučenik, ali i njegovi egzekutori, otkrili smo što se dogodilo i sa šestim autobusom iz vukovarske vojarne.'

'Informacije koje su postojale oko šestog autobusa svih ovih godina bile su skrivene duboko u srcima živućih svjedoka. Dobri Bog je htio da i ta istina ugleda svjetlo ovoga svijeta.'

'Kroz mladog mučenika s Veleprometa saznao sam istinu i o mučenicima iz šestog autobusa, a u koji su izdvajani naši ljudi u vukovarskoj vojarni prije odlaska ostalih pet autobusa na Ovčaru. Sve je ispalo 'slučajno', a sve sam više siguran kako je bolje za riječ ‘slučajno’ koristiti onu staru židovsku: Bog proviđa.'

'Naime, jedna od mojih najvećih životnih želja uz pronalazak tijela brata Antonija bila je i želja pronaći dječaka koji je brutalno ubijen na Veleprometu. Iskreno, iako sam proteklih pet i pol godina imao želju u tome uspjeti, ipak sam od toga četiri godine proveo u zatvoru pa su mi i mogućnosti za djelovanje bile vrlo ograničene.'

'Krajem protekle godine, povodom 25. obljetnice pada i žrtve Vukovara, pokrenuo sam blog i kroz njega odlučio objavljivati dijelove knjige. Krajem studenoga objavio sam članak naslova „Agonija Veleprometa – i dijete je izvedeno'.

Susret s Anom

Izvadak je to jednog dijela poglavlja knjige 'Agonija Modoteksa i Veleprometa', ali i dio knjige koji je izazvao posebno teške emocije i mnoge isplakane suze. Koji dan iza toga dobio sam facebook poruku Ane Galović sljedećeg sadržaja:

'Poštovani Vilim, ime starijem bratu s ovoga mučilišta je Đorđe. Nažalost, ne znam prezime. No možda pomogne u daljnjem traženju', stajalo je u poruci.

Nakon Anine poruke uslijedio je naš susret. Naime, Ana je psiholog pa je u radu s braniteljima prikupila jako puno informacija. Jednu takvu iskoristila je kako bi me uputila na gospodina Miljenka Miljkovića. Prema njezinim riječima moguće je kako je baš taj čovjek bio Đorđu profesor u školi.

Kasnije, iz razgovora s Miljenkom Miljkovićem, saznao sam nešto o obitelji Đorđa. Osim mlađeg brata imao je i dvije starije sestre, a kojima je također predavao. Njihovih se imena nije mogao sjetiti, ali se sjetio njihovog prezimena Vlaisavljević.

'Od profesora sam saznao kako je Đorđe u Vukovaru bio dobrovoljac i borio se na našoj strani, a poslije Vukovara priključio se 5. gardijskoj brigadi. Rekao mi je kako se družio s čovjekom kome je bilo prezime Jakumetović. Miljenko mi je o sebi rekao kako je u vrijeme agresije na Vukovar bio inspektor u policiji te da je i sam nakon pada grada i zarobljavanja proveo nekoliko dana na Veleprometu. Iako se radi o starijem čovjeku, njegove misli i sjećanja su bile izrazito bistre.'

'Ona je potresno svjedočanstvo o događanjima u Vukovaru neposredno poslije pada grada 18. studenoga 1991. godine, te u zarobljeništvu u Sremskoj Mitrovici. Iako je napisana u trećem licu, zapisi su autentični jer je njihov autor, Miljenko Miljković živio i radio u Vukovaru. Zajedno sa ženom i sinom sudjelovao je u njegovoj obrani, poslije pada grada biva zarobljen i provodi devet mjeseci u zatočeništvu. Razmijenjen je 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu. Knjiga dosta detaljno opisuje i događanja na Veleprometu.'

'Miljenko se sjetio i jedne bitne činjenice na kraju našega razgovora. Naime, u jednom slučajnom susretu u Zagrebu, Đorđe mu je rekao kako je promjenio ime u Zdravko. Nakon našeg razgovora krenuo sam u potragu.'

Šljivančaninovo hvalisanje

'Moj prijatelj Nikola Kajkić, dao se s kolegama na traženje čovjeka koji se zove Đorđe Vlaisavljević.'

'Moja procjena je bila kako je Đorđe mogao imati godina kao i ja. Nakon nekog vremena Nikola mi je javio kako takav čovjek prema evidenciji matičnog ureda u Vukovaru nije postojao. Tražili su čovjeka dvije godine mlađeg i pet godina starijeg od mene. Ipak, zatražio je broj gospodina Miljkovića kako bi on s njim razgovarao.'

'Sumnjao je kako je možda razlika u jednom slovu pa prezime time dobiva i drugi oblik što im otežava traženje te im i znatno produžuje vrijeme. Nakon pola sata, javljeno mi je kako prezime nije Vlaisavljević nego Vladisavljević i da s tim prezimenom postoji jedan Đorđe, a koji je promjenio ime i prezime u Zdravko Krnjić. Također, poslao mi je njegovu fotografiju.'

Čim sam je ugledao na svom mobitelu odmah mi je bilo jasno kako se radi upravo o čovjeku s kojim sam proživio teško ubojstvo njegovog mlađeg brata. Iako stariji, i pomalo drugačiji, ipak mi je njegovo lice ostalo jako upečatljivo i nezaboravno. Informacija o njegovoj starosti bila je drugačija od moje procjene. Kako je rođen 1962. godine tada je imao je 29 godina. Kratko sam Nikoli potvrdio:

– Da, to je taj čovjek! Siguran sam sto posto, bez obzira na godište!

– Ajde super! Ako stignem otići ću sutra kod njega na adresu, obaviti s njim razgovor i dati mu tvoj broj da ti se javi. Imam već dogovorenih obaveza oko nekih slučajeva pa se nadam da ću stići. – rekao je Nikola poprilično zadovoljno.

'Ipak, nakon prekida našeg telefonskog razgovora nisam imao strpljenja čekati do sutra. Odmah sam počeo u internetskom imeniku tražiti broj telefona Zdravka Krnjića.'

'Pronašao sam osobu istog imena na adresi u Zagrebu. Nazvao sam njegov broj i objasnio mu zašto zovem. Nakon što me strpljivo saslušao odgovorio je kako on nije taj čovjek. Razmijenili smo nekoliko rečenica iz kojih sam saznao da je puno mlađi. Nakon toga odlučio sam potražiti prezime Jakumetović i čovjeka koji se s Đorđem, sada Zdravkom, družio i proveo jedno vrijeme u istoj postrojbi.'

Od ukupno šesnaest prezimena pojavilo ih se pet koji žive u Vukovaru. Odlučio sam se za jednoga od njih i nazvao Marija Jakumetovića.

Nakon mojeg predstavljanja odgovorio mi je kako je čuo za mene i da zna za moju knjigu. Rekao mi je i kako je neki dan gledao jednu televizijsku emisiju u kojoj sam svjedočio.

Nakon što sam mu sve potanko objasnio rekao mi je kako on nije taj i da mu nije poznato ime Đorđe Vladisavljević kao ni Zdravko Krnjić. Uputio me na svog rođaka Dalibora i dao mi njegov broj mobitela. Ipak, na kraju razgovora Marijo Jakumetović mi je još rekao:

– Znate, vi i ja smo dijelili jedan dio vaše tragedije, bili smo blizu.

– Da? Ozbiljno? Jeste li bili na Veleprometu? – pomalo sam se iznenadio, možda i zbog toga što mi je važno svako novo ime koje je bilo na tom stratištu.

– Ne, ja sam bio s vama i svima drugima u onim autobusima za Ovčaru.

– Čekajte, želite reći kako ste vi bili u onih pet autobusa i preživjeli? – sada još s većim iznenađenjem očekujem obrazloženje.
– Mi smo vam oni ljudi koji su odvojeni u vojarni u onaj šesti vojni autobus.

– Ma da…!? – iako iznenađen ipak, nastavljam s pitanjem:
– Pa…znači svih onih dvadesetak ljudi iz autobusa su preživjeli?

– Da, točnije nas sedamnaest smo vraćeni u vukovarsku bolnicu – pojašnjava mi te nastavlja dalje:

– Naime, moja supruga Rozalija, koja je tada bila jedini farmaceut u bolnici, i doktorica Vesna Bosanac uspjeli su izmoliti od majora Šljivančanina da nas, kao rodbinu bolničkog osoblja, vrate u bolnicu. Iako su nas zaista prebili od batina, ipak smo preživjeli, hvala Bogu.

– Da, hvala Bogu! – radosno i iznenađeno potvrđujem Marijeve riječi.
– Ma znate, kada su nas vratili u bolnicu uz doktoricu Bosanac i moju suprugu stajao je major Šljivančanin koji je doslovno rekao: 'U zadnji čas smo ih izvukli!'

– Da, eto, ma znao je on dobro što čeka sve nas koji smo iz bolnice odvojeni za Ovčaru – potvrđujem Mariju ono što već dugo znam i bez njegovog svjedočenja kako se major Veselin Šljivančanin slavodobitno pohvalio o spašavanju sedamnaestorice naših ljudi u zadnji čas.

– Hvala vam Marijo. Jako mi je drago što ste preživjeli i molim vas nemojte mi zamjeriti što sam vas zvao. Posebno pozdravite suprugu Rozaliju koja se tako izborila za vas, ali i za druge.

– Hoću, hvala vama što se i danas borite za istinu– uljudno i plaho je uzvratio Marijo.
– Možda ću vas opet trebati. Neće vam to biti problem? – upitao sam.

– Ne, dapače, što god trebate samo nazovite.

'Za mene je to bilo iznenađenje i neočekivani razgovor. Znao sam za tu mogućnost koju sam upravo čuo od ovog čovjeka, ali nisam imao prilike to čuti od izravnog svjedoka. Prvi koji mi je prije par dana govorio o tom šestom autobusu na sličan način bio je baš Nikola. Odmah sam s njim podijelio detalje razgovora s Marijom. Rekao mi je kako i u njihovom filmu o tom događaju svjedoči doktorica Mirjana Semenić – Rutko.'

Ona govori o nekim ljudima koji su vraćeni, a izvedeni su iz bolnice kao lakši ranjenici. Iako sam film pogledao nekoliko puta iz njega nisam mogao zaključiti kako se radi baš o ljudima koji su bili u autobusima za Ovčaru i da su vraćeni iz vukovarske vojarne. Nikola me upoznao kako je i sestra Biserka, koju su svi zvali Biba, imala možda i ključnu ulogu u nagovaranju Šljivančanina da u bolnicu vrati njihove najmilije.

'Nedugo iza toga nazvao sam Dalibora Jakumetovića, ali nažalost, ni on kao ni njegov rođak, nije ništa znao o Đorđu Vladisavljeviću.'

'Ipak, preostalo je ono što danas najviše koristimo za traženje ljudi i poznanstava koja su odavno izgubljena – facebook. Čak sam se sam sebi malo začudio kako se nisam odmah toga dosjetio. Očito je kako sam iz nekog razloga morao ići baš ovim putem. Na tražilicu svoje profilne facebook stranice utipkao sam ime i prezime 'Zdravko Krnjić'. Prvi čovjek iz Vukovara koji mi se otvorio pod traženim imenom i prezimenom bio je upravo taj kojega tražim. Bio je isti kao i osoba na fotografiji koju sam imao te sam shvatio kako mi je i Nikola poslao fotografiju skinutu s Facebooka.'

Odmah sam poslao poruku sljedećeg sadržaja: Dragi Zdravko, molim te javi mi se ukoliko ti što znači moje ime.

Mislim da smo dijelili jedan težak zajednički trenutak 1991. godine. Vilim Karlović.