U nedjelju 17. ožujka 2024. godine, u Splitu je, u 68. godini života, umro povjesničar umjetnosti Radoslav Tomić, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Iz ogromne znanstvene biografije i širokih interesa akademika Radoslava Tomića u ovom će sjećanju biti izdvojene samo one knjige, izložbe i teme kojima se bavio u svom znanstvenom i istraživačkom radu, a uže su vezane uz likovnu baštinu Zadra i zadarskog kraja. Može se kazati da je upravo Zadar zauzimao neobično važno mjesto u njegovim istraživanjima. U tekstovima, predavanjima i intervjuima isticao je povijesnu važnost Zadra kao kulturnog i umjetničkog središta. Naše znanje o likovnoj kulturi Zadra bez njegovih tekstova bilo bi znatno siromašnije.
Njegove uže specijalnosti bile su venecijansko barokno slikarstvo i venecijanska barokna skulptura. U knjizi Barokni oltari i skulptura u Dalmaciji (1995.) prvi je na jednom mjestu cjelovito obradio korpus venecijanske barokne mramorne skulpture u Dalmaciji, iznijevši tom prigodom i niz novih atribucija. Upravo je na temelju njegova rada i istraživanja, publiciranih u knjigama i brojnim člancima, ova značajna tema venecijanske umjetnosti dobila ravnopravan tretman s djelima iz ranijih umjetničkih razdoblja, romanike, gotike i renesanse kojima Dalmacija također obiluje. U knjizi je analizirao i iznimno vrijedne radove venecijanskih kipara sačuvane u zadarskim crkvama koji i u širim okvirima spadaju u vrhunce barokne umjetnosti.
Pronicljiv istraživač
Od samih je početaka svoje znanstvene karijere veliko zanimanje iskazivao za baroknu umjetničku baštinu Zadra i njegove okolice, koja do njegovih radova nije bila predmetom znatnijeg zanimanja. Kao pronicljiv istraživač rano je prepoznao vrijednost zadarskog terena koji mu je vrsnoćom umjetnina otvarao nove teme i bio na raspolaganju za nova istraživanja. O slikaru Giovanniju Battisti Augustiju Pitteriju, koji je u prvoj polovini 18. stoljeća iz Venecije stigao u Zadar, ali je radio i za druge dijelove Dalmacije, objavio je monografiju (Slikar Giovanni Battista Augusti Pitteri u Dalmaciji, 2002.), u kojoj je rekonstruirao njegovo djelovanje u Zadru i Dalmaciji, ukazao na velike uzore koji su utjecali na njegovu slikarsku formaciju, uvjerljivo proširio njegov do tada skroman katalog brojnim novim djelima, posebno sa zadarskog (Zadar, Kali, Kraj, Nin, Pag, Ždrelac, Tkon, Sali), ali i šireg dalmatinskog prostora, dajući time sigurno ishodište za daljnja istraživanja njegova opusa.
Kao autor i koautor svojim je tekstovima u tri knjige dao golem doprinos u izradi četverodijelne edicije (pod glavnim uredništvom prof. emer. dr. sc. Nikole Jakšića) o umjetničkoj baštini Zadarske nadbiskupije: Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije – Zlatarstvo (koautor N. Jakšić, Zadar 2004.); Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije – Slikarstvo (koautor E. Hilje, Zadar 2006.) i Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije – Kiparstvo II, (Zadar 2008.). U tim je knjigama iscrpno analizirao najvrjednija kiparska, slikarska i zlatarska djela od renesanse do kraja 19. stoljeća sačuvana u samostanima, crkvama i zbirkama na prostoru Zadarske nadbiskupije. Za mnoge je od njih prvi put iznio nove, znanstveno utemeljene atribucije, identificiravši kao njihove autore istaknute venecijanske slikare ili kipare čija važnost prelazi okvire lokalne povijesti umjetnosti.
Kao autor, na izložbama Tizian, Tintoretto, Veronese. Veliki majstori renesanse (Zagreb, 2011.) te Sveto i profano. Slikarstvo talijanskog baroka u Hrvatskoj (Zagreb, 2015.) široj je javnosti, uz ona iz ostalih hrvatskih krajeva, predstavio i najznačajnija slikarska djela renesansnog i baroknog stila, sačuvana na zadarskom području. U uvodnim je tekstovima pripadajućih kataloga nadahnuto raspravljao o Zadru kao gradu za koji su nastale, ili su se u sakralnim prostorima i zbirkama uglednih plemićkih i građanskih obitelji čuvale, neke od najljepših slika naše starije umjetnosti. Te slike, istaknuo je, nisu bile samo vrijedna umjetnička djela, već su pokazivale moć, starinu i društveni status njihovih vlasnika, a time i samoga grada.
O slikama, kipovima i zlatarskim predmetima sa zadarskog prostora franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, uz umjetnine iz drugih samostana i crkava ove redovničke zajednice, pisao je u katalogu izložbe Milost susreta – umjetnička baština Franjevačke provincije sv. Jeronima, Zagreb, 2010.
Uvijek spreman na suradnju, u monografiji o zadarskom slikaru Frani Salghetti Drioliju (Franjo Salghetti Drioli, Zadar ‒ Zagreb, 2003.), autora akademika Ive Petriciolija, sastavio je precizan katalog slikarevih djela, što je još jedna njegova poveznica sa Zadrom. Također, kao predstavnik HAZU bio je uključen i u rad Stalne izložbe crkvene umjetnosti, posljednjih godina angažiran i na projektu dopune i uređenja novog stalnog postava. Njegovo temeljito poznavanje zadarskih umjetnina, postignuto dugogodišnjim istraživanjima, na tom je zadatku bilo više nego dragocjeno.
Otkup zbirke Borelli
U knjizi Sveci zaštitnici u umjetnosti 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Boki kotorskoj i Dubrovačkoj Republici (Split - Zagreb, 2022.), nastaloj na temelju višegodišnjih istraživanja umjetnosti na istočnim obalama Jadrana, istaknuo je da je upravo Zadar kao političko i upravno središte mletačke vlasti za cijelu pokrajinu od svih dalmatinskih gradova posjedovao najveći broj relikvija, pohranjenih u brojnim crkvama i samostanima, dok je čak pet svetaca posebno čašćeno u crkvama, kapelama i na oltarima. Iscrpnom analizom dokazao je kako su u čitavoj dalmatinskoj pokrajini najcjenjenije bile relikvije sv. Šimuna u Zadru, dok je njegova crkva sa svečevim glavnim oltarom i bočnim oltarom dalmatinskog zaštitnika sv. Jeronima, u neposrednom susjedstvu Providurove, Kneževe i Kapetanove palače, ujedno postala i državna crkva, “providurova kapela”, po uzoru na duždevu kapelu, crkvu sv. Marka u Veneciji. Na taj je način, zaključio je nadahnuto, crkva sv. Šime odražavala svojevrsnu ravnotežu moći crkvene i svjetovne vlasti te je ona postala vjersko središte s političkim konotacijama jer su se u njoj obavljali vjerski obredi i “ceremonije” vezane uz predstavnike političke moći i izravne nositelje državne i komunalne vlasti, postajući ne samo vjersko sjedište, nego i pozornica političkih rituala. Tim je zaključkom dodatno afirmirao istaknuti položaj starog Zadra kao glavnog i najvažnijega grada Mletačke Dalmacije. Dijelove ove knjige o Zadru trebao bi pročitati svatko kome je ovaj grad u srcu ili ga zanima njegova slavnija prošlost i značenje koje je nekada imao.
Velike su njegove zasluge što je zadarski Narodni muzej, naročito na temelju (i) njegova stručnog mišljenja i zalaganja, otkupio obiteljsku zbirku Borelli, koju je na otkup ponudio nasljednik obitelji gospodin Goran Borelli Vranski. O nemjerljivu značenju i jedinstvenosti ove zbirke i obitelji za zadarsku i hrvatsku povijest i kulturu nadahnuto je, kao i u drugim prigodama kada su tema bila umjetnička djela i razgovor o njima, govorio na otvorenju izložbe otkupljenih djela u zadarskoj Gradskoj loži 2013. godine.
Na temu “Nadbiskup Vicko Zmajević naručitelj umjetnina u Dalmaciji”, koja između ostalih lokaliteta uključuje Zadar i Nin (slike, oltari, štukature), izlagao je na znanstvenom skupu o braći nadbiskupima Vicku i Andriji Zmajeviću, održanom u studenom 2023. godine u Kotoru. Na taj je način još jednom, kao i mnogo puta ranije, povezao ljude, prostore i spomenike.
Vođen nevjerojatnom radnom energijom i znanstvenom znatiželjom za otkrivanje novih umjetnina i novih podataka o onim već poznatima, obišao je i istražio sve samostane i crkve, zbirke i riznice na području Zadarske nadbiskupije. Mnoge smo obišli i zajedno pa mogu posvjedočiti da je svugdje bio rado dočekan i priman. Njegova blaga narav, smireni pristup i smisao za komunikaciju s pojedincima iz svih društvenih slojeva otvarali su mu sva vrata. Na ovom je mjestu nemoguće spomenuti sve znanstvene članke u kojima je pisao o slikama i kipovima sa zadarskog područja. U fokusu njegova znanstvenog interesa, osim umjetničkih djela iz samoga Zadra, ravnopravno su se našle i umjetnine iz nebrojenih gradića, mjesta i sela na otocima, u priobalju i zaleđu. Uz već nabrojane lokalitete, pisao je i o pojedinačnim umjetninama iz: Galevca (Školjić), Ugljana, Kukljice, Sutomišćice, Pašmana, Dobropoljane, Zaglava, Žmana, Molata, Ista, Silbe, Oliba, Premude, Žverinca, Velog Iža, Vrgade, Arbanasa, Bokanjca, Kožina, Petrčana, Vrsi, Biograda, Pakoštana, Bibinja, Sukošana, Turnja, Rodaljica, Benkovca, Gorice, Obrovca. Na taj je način umjetnine izvukao iz anonimnosti, omogućio im da ih se promatra i da one govore zainteresiranom promatraču, što je i svrha umjetničkih djela. Tako ih je trajno upisao na kartu naše kulturne baštine.
Akademik Radoslav Tomić ostat će u trajnom sjećanju kao susretljiv, nenametljiv i pristupačan u neposrednom kontaktu, ali u potpunosti posvećen istraživanju i promociji hrvatske likovne baštine. Bio je iznimno metodičan i koncentriran kada su u pitanju bile umjetnine i razgovor o njima. Uz to što je bio vrhunski znanstvenik i izniman stručnjak goleme erudicije, bio je i iznimno plemenita, dobroćudna i draga osoba. Iskreni domoljub i vjernik i nadasve predani obiteljski čovjek. Ugodan kao sugovornik, strpljiv i pažljiv kao slušatelj. Živog zapažanja, krasio ga je i iznimni smisao za humor. Volio je druženja kako sa starijim, tako i s mlađim kolegama. Uvijek spreman na pomoć i suradnju, mlađim je povjesničarima umjetnosti davao prilike da sudjeluju u njegovim projektima, bio im mentor, pisao preporuke, poticao ih na rad i usavršavanje u inozemnim institucijama i knjižnicama.
Bez lažne veličine
O umjetninama, slikama i kipovima govorio je nadahnuto i koncentrirano, s puno strasti i beskrajno puno znanja, ali bez imalo umišljenosti, lažne veličine i nepotrebnih fraza. Mnogi njegovi naslovi postali su neizostavna literatura na studijima povijesti umjetnosti. Bio je vrstan poznavatelj i štovatelj stare Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske. Obišao je i upoznao, usudio bih se reći, gotovo sve tamošnje crkve i samostane, gradske kuće i palače, ljetnikovce i kapele na osami. Poznavao je stare rodove i obitelji, njihove istaknute članove, ambijente njihovih domova i umjetničke zbirke. Iako se u svojim istraživanjima njome nije izravno bavio, izvrsno je poznavao i arhitekturu starijih stilskih razdoblja. Bio je poticajan i zahvalan suradnik. Poznavao je, čitao i u svojim tekstovima koristio i tako aktualizirao stare hrvatske pisce. Cijenio je prethodnike i utemeljitelje naše povijesti umjetnosti o kojima je uvijek govorio i pisao biranim riječima i s dubokim poštovanjem. Uređivao je crkvene zbirke i izrađivao inventare umjetnina, poticao obnovu slika i kipova. Nebrojeni su znanstveni skupovi, izložbe, predstavljanja knjiga i druga događanja koja je inicirao ili u njima sudjelovao. Kao završeni komparatist bio je odličan poznavatelj lijepe književnosti, ali i ljubitelj klasične glazbe. Izvrsno je poznavao crkve, palače, muzeje i spomenike Venecije, Rima, Firence i Napulja.
Kada se uzme u obzir da je u ovom tekstu uz izvanredne ljudske osobine koje su ga krasile, u najvažnijim crtama prikazano samo ono čime je u svom radu zadužio zadarsku kulturnu baštinu, ne spominjući nebrojene knjige, monografije, kataloge, članke i teme vezane za umjetnine Istre, otoka sjevernog Jadrana, Zagreba, njegova rodnog Splita i voljenih Poljica, Omiša, Šibenika, Trogira, ostalih dijelova Dalmacije, njezina zaleđa i otoka, Dubrovnika i Boke kotorske koja mu je iznimno bila draga i u srcu, onda se bez trunke pretjerivanja može kazati kako je doprinos koji je akademik Radoslav Tomić u svom krajnje posvećenom i danonoćnom predanom radu dao hrvatskoj povijesti umjetnosti, znanosti i kulturi nemjerljiv.