StoryEditorOCM
Hrvatskakomentar

Prvi maj bi u Hrvatskoj čista srca mogli slaviti samo Nepalci. Ali ne smiju, da ih Penava i Grmoja ne deportiraju

1. svibnja 2024. - 13:22

Praznik rada u Hrvatskoj bi bilo bolje ubuduće preimenovati u praznik jada i bijede, barem bi ga imao tko slaviti.

Rad je ovdje ionako odavno postao prilično prezrena kategorija: danas su kod našijenaca puno više na cijeni prodaja političke magle, rentijerstvo, apartmanija, unosni savjetnički ugovori s državom, guljenje ljudskih koža, razni nekretninski biznisi te svakovrsno investiranje s turbobrzim povratima... One najvažnije investicije, u mladu, radno vitalnu i obrazovanu populaciju, nekim nam se čudom iz urednijih država Europe gotovo uopće ne vraćaju.

image

Nepalci u splitskom hostelu u Poljičkoj ulici 

Saša Burić/Cropix

Da nije Nepalaca i ostale egzistencijalno ugrožene braće izdaleka ne bi nam odavno imao tko ni poštu nositi, ni lozu plijeviti. Većih industrijskih pogona, pretvorbi i privatizaciji hvala, odavno nasreću nemamo. Nepalci i Filipinci bi jedini danas mogli čista srca na prvomajskom uranku zapjevati ‘Podignimo uvis čela‘, ali jadni nemaju baš odveć vremena. A i ne smiju po ulici previše galamiti, jer se vizionari iz Domovinskog pokreta i Mosta – sretne li zemlje s takvom vlašću! - ionako zalažu za hitno zatvaranje granica i hitne deportacije sumnjivih tamnoputih fizionomija. 

Praznik rada, tradicionalni blagdan svjetskog radničkog pokreta, zaslužan za spas milijuna od čistog ropstva, postao je u Lijepoj našoj potpuna karikatura nekadašnjeg sebe i nakaradni povijesni otpad, baš kao i sam rad kao tegoban i često znojan kreativni proces. Čak su i sindikati, kojima je ovaj dan duboko utkan u suštinu jalovog im postojanja, nedavno javno priznali da bi sindikalna povorka u uvjetima predizborno povećanih plaća u državnom i javnom sektoru ove godine bila ‘krajnje neprimjerena‘.

image

Stare riječke proleterke 

Damir Škomrlj/Cropix

Hrvatska instagram kultura, ona koja promovira uspjehe temeljene na lažima, poznatosti i ljepoti, po defaultu duboko prezire trudbeništvo kao put do love i slave. A političke elite koje se upravo kolju oko niza bizarnih uvjeta za sastav nove vlade, ili se unutar sebe razračunavaju oko izbornih pozicija za još jedan tegobni petogodišnji jaram u Europskome parlamentu, da i ne spominjemo. Oni su skupno ponajviše pridonijeli da se trud i rad, borba za radnička prava i za solidarnost među nekapitalističkim supatnicima svedu na razinu nepotrebnog komunističkog relikta.

Neka samo slave svoju veliku privremenu pobjedu i mirno ovih dana žvaču uvoznu janjetinu. Poželjno bi bilo i da pritom svi zatvore barem jedno oko. Da barem još neko vrijeme ne vide kako tamo gdje poštenje, pošten rad i pošteno plaćen proizvodni radnik postanu prezreni višak, i svi drugi jako brzo također budu posve suvišni.

Američka filozofkinja i spisateljica ruskog porijekla Alissa Zinovievna, u književnom svijetu poznatija kao Ayn Rand, svojedobno je napisala:

 ‘Kad primijetite da za proizvodnju trebate dobiti dopuštenje od onih koji ništa ne proizvode; kad uočite da novac teče onima koji ne posluju robom nego uslugama; kad shvatite da se mnogi bogate mitom i utjecajem više nego radom i da te zakoni ne štite od njih, nego naprotiv, oni su ti koji su zaštićeni od tebe; kad otkrijete da se korupcija nagrađuje, a poštenje postaje samopožrtvovnost, tad možete slobodno zaključiti, bez straha da ćete pogriješiti, da je vaše društvo osuđeno na propast‘

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. studeni 2024 19:42