Protunapad srpskih snaga prema Kninu, odnosno Bosanskom Grahovu, nakon operacije "Oluja", još uvijek je tema o kojoj se ne piše i ne govori dovoljno. Još se manje spominje munjevit odgovor hrvatskih snaga, kojim su definitivno slomljene aspiracije velikosrpskih stratega prema hrvatskom teritoriju, a u kojem su hrvatske snage došle nadomak Drvara. Napad su izvele snage okupljene u Operativnu grupu Sajković, koje je na glavnom pravcu predvodila 3. bojna 7. gardijske brigade, te snage okupljene u Operativnu grupu Otrić, koje su iznenadile neprijatelja udarom s boka.
Dio Operativne grupe Otrić bila je i 113. šibenska brigada Hrvatske vojske, koja je još početkom 1993. godine postala pričuvno-ročna brigada, a u ovoj je bitci odigrala važnu ulogu ostvarivši zahtjevnu zadaću ovladavanja planinom Bobara. O čemu se točno radilo i kako je izgledala ta bitka, otkriva nam brigadir Danijel Kotlar, tadašnji zapovjednik 113. brigade, čija ćemo sjećanja upotpuniti osvrtom Rahima Ademija, koji je kao zamjenik zapovjednika Zbornog područja Split vodio ovaj protunapad.
Nakon što je u operaciji "Oluja" 113. brigada odradila golem posao oslobodivši niz mjesta od Čiste Velike preko Bribira, stigavši kasnije za 4. gardijskom brigadom sve do sela Srba na granici s Bosnom i Hercegovinom, na tom je području zajedno s lijevim susjedom, 112. brigadom, dobila zadaću osiguravanja državne granice na prostoru Ličko Dugopolje – Lička Kaldrma. Tih dana i okolnosti Kotlar se prisjeća sljedećim riječima:
"Mi smo 11. i 12. kolovoza uspostavili tu crtu obrane s velikim oprezom za ono što se događa iza naših leđa, odnosno hrvatsku stranu, očekujući zaostale neprijateljske snage u povlačenju, dok je ispred nas bila planina Bobara. S obzirom na to da su se na malom prostoru našle brojne hrvatske snage i postrojbe, dobili smo zapovijed da se nastavi s demobilizacijom 13. generacije ročnika (kojima je produžen vojni rok uoči operacije ‘Oluja‘, nap. a.). Ostao mi je dio pričuve te 14. generacija ročnika, koja je odrađivala sedmi mjesec vojnog roka, koji je tada trajao deset mjeseci.
Da samo spomenem koliko je bilo kompleksno zapovijedanje jednom takvom postrojbom – uoči ‘Oluje‘ izvršen je prijem 15. generacije ročnika, koja je prije dolaska u brigadu odradila dva mjeseca temeljne te dva mjeseca specijalističke obuke, no na njih još nisam mogao računati te su oni upućeni na vojni poligon Jadrtovac kod Šibenika da se provede obuka i priprema za izlazak na teren. Isto tako, prije ‘Oluje‘ provodila se mobilizacija pričuvnog sastava. Dakle, u trenutku dobivanja zapovijedi za ‘Oluju‘ imamo demobilizaciju 13. generacije ročnika, prijem 15. generacije ročnika, mobilizaciju pričuve, a s ostatkom brigade provodimo pripreme za napad."
Nakon napada srpskih snaga na šire područje Bosanskog Grahova, zapovjednik Operativne grupe Otrić Mladen Fuzul obavijestio je Kotlara o tome što se događa u susjednoj Operativnoj grupi Sajković:
"Rekao mi je da hrvatske snage imaju velike gubitke, da je kaos i da neprijatelj prijeti povratkom u Knin. Pitao me mogu li napasti njihove snage kako bismo rasteretili glavni smjer njihova napada. U tom trenutku, 14. kolovoza ujutro, nisam vidio to kao opciju, ali smo intenzivno pratili što se događa na terenu ispred nas na planini Bobara. Glavna prepreka u zauzimanju Bobare, gdje smo trebali presjeći neprijatelja, bila je željeznička pruga jer nisam mogao tenkovima preko nje bez inženjerijske pripreme, odnosno nasipavanja. Ipak, vidio sam da u jednom dijelu pruga nije visoka i da bismo brzim inženjerijskim radovima mogli prugu učiniti premostivom. Fuzul me je pitao koliko mi treba za to, a ja sam rekao dva, tri sata. Dok smo radili prijelaz preko pruge, poslao sam svoje interventne, izvidničke grupe da uđu kroz borbene linije i izvide stanje na terenu s opcijom napada."
Prema informacijama dobivenima s terena, Kotlar je shvatio da srpske snage još uvijek nisu organizirale obranu prema Drvaru i kvalitetno se rasporedile po planini Bobara. To je slutio i ranije jer nije bilo nikakvih neprijateljskih djelovanja, niti topništvom niti pješaštvom.
"Tada sam donio odluku da možemo krenuti u napad i javio pukovniku Mladenu Fuzulu da ćemo izvršiti zadaću. U popodnevnim satima prije samog napada stigli su mi zapovjednik 4. brigade Damir Krstičević i ostatak zapovjedništva – Andrija Matijaš Pauk, Čedo Sovulj Kennedy, Stanko Čelar i Ivica Ušljebrka, koji je vodio 2. bojnu. Ta je brigada bila u pričuvi i trebali su nakon stvaranja uvjeta pomoći i izvršiti napad na Resanovce.
Odgovarali su me od nauma, smatrajući da nemam dovoljno obavještajnih informacija o neprijateljskim snagama na koje bi trebali izvršiti napad i da bi moglo doći do velikih gubitaka s naše strane. S obzirom na to da su oni stigli iz Knina, mislio sam da zadaća nije toliko žurna i da imaju bolje informacije od mene, no ipak sam nastavio s pripremama kao da ću u napad krenuti za pola sata.
Kad su oni otišli, opet dolazi upit Fuzula hoćemo li krenuti jer da je stanje kod Bosanskog Grahova – Strmice iznimno teško. Obavijestio sam ga o posjetu časnika 4. brigade i o tome što su oni rekli, no on je rekao kako Ademi kaže da je 4. brigada spremna i da se samo nas čeka. Tada sam definitivno donio odluku za napad, vjerujući u obavještajne informacije koje sam imao."
Popodne, nešto nakon 16 sati, snage 113. brigade krenule su u ofenzivnu akciju s ciljem presijecanja komunikacije Drvar – Resanovci – Bosansko Grahovo. Munjevitom akcijom u večernjim satima stigle su do podnožja planine Bobara, gdje su srpske snage brzo razbijene. Time su stvoreni preduvjeti za daljnji napad na Resanovce.
"Uvečer su ponovno došli časnici iz zapovjedništva 4. brigade i pitali me je li 113. odradila svoj zadatak. Odgovorio sam potvrdno, no tada su me pitali jesam li siguran. Da bih im dokazao dokle smo stigli, dao sam da se, po kodiranom zemljovidu, na određenim pozicijama zapale mali plastovi sijena, čime sam ih htio uvjeriti da smo zaista tamo. To me je, nažalost, poslije rata zamalo koštalo jer su Srbi koji su nas prisluškivali snimili moju komunikaciju.
Kasnije su mi haaški tužitelji te snimke predstavili kao dokaz da sam zapovjedio palež, što je bila obična glupost. Rekao sam im da ne bih palio stambene i gospodarske objekte jer su oni trebali poslužiti mojoj vojsci za smještaj, a isto su kroz ispitivanja posvjedočili i moji podređeni pa je sve dobro završilo."
U jutarnjim satima 15. kolovoza, na Veliku Gospu, 112. brigada krenula je na Veliki i Mali Cvjetnić, kojima je ubrzo ovladala, a 113. brigada ušla je u žestoke, uglavnom pješačke okršaje s neprijateljem, boreći se za niz kota na planini Bobara. U borbi je snagama, uglavnom ročnim vojnicima, zapovijedao Ivo Mikulandra Majk, zapovjednik 2. bojne, dok je zapovjednik Kotlar koordinirao napad s kote Rakića glava, odakle je nadzirao cjelokupnu situaciju na terenu. Zanimljivo, ondje su ga tijekom bitke posjetili generali Živko Budimir i Rahim Ademi, koji je to opisao u svojoj knjizi "Samo istina":
"General Budimir prihvatio je moj poziv te smo se uputili prema Otriću i dalje prema Srbu i Ličkoj Kaldrmi. Kad smo prošli Ličku Kaldrmu, čujemo detonacije topovskih projektila, svuda oko nas padaju granate. Uspostavljam kontakt sa zapovjednikom 113. pješačke brigade Kotlarom, koji mi kaže da se nalazi na Rakića glavi. Ostavljamo auto ispod kote i pješice se penjemo prema zapovjedniku brigade, a neprijateljska artiljerija baš tada počinje gađati tu kotu na kojoj je zapovjedno mjesto brigade. Prije nego što smo stigli do vrha, general Budimir i ja nekoliko smo se puta bacili na tlo kako bismo spasili živu glavu. Zapovjednik Kotlar detaljno nam pokazuje tijek napada. S te kote jasno se vidi svaki pokret naših postrojbi, kao i mjesto gdje se nalazi naše topništvo. Fenomenalan pogled na cijelo ratište. Njegova 113. pješačka brigada izvodi kombinirani napad uz potporu BrTRS-13 (op. a. brigadne topničko-raketne skupine) i slama kralježnicu obrane 3. lake pješačke brigade (Petrovačka brigada) te već prije podne oslobađa selo Trubare i dominantne kote na planinskom masivu Bobari. Time stvara uvjete za uvođenje u borbu 4. gardijske brigade iz pokreta. Nakon podneva, točno onako kako je i predviđeno, pojavljuju se snage naše elitne postrojbe, naše udarne 4. gardijske brigade HV-a, i lagano zauzimaju borbeni poredak za munjeviti napad (…)"
Sila zvana 4. gardijska brigada uspješno je oslobodila Resanovce bez ljudskih gubitaka, baš kao i 113. brigada, koja je do kraja dana ovladala planinom Bobara te je uspostavila crtu na koti 1000, Ravna Bobara, Veliki i Mali Piket, Velika Metla i Mala Metla. Akcija je bila gotova u večernjim satima, a Drvar u podnožju prvi je put postao je optički vidljiv hrvatskim snagama. Nasuprot je bio masiv Oštrelj i time su stvoreni preduvjeti za operaciju "Maestral", koja je uslijedila u rujnu 1995. godine i u kojoj je Drvar i oslobođen. Osim toga, ostvaren je glavni cilj – pružena je pomoć hrvatskim snagama koje su neprijatelja odbacile od Bosanskog Grahova. Za kraj brigadir Kotlar želi istaknuti još jedan segment uspješnog protunapada hrvatskih snaga, odnosno ulogu 113. brigade u njemu:
"Treba dodati da je u samom Bosanskom Grahovu od 12. do 16. kolovoza bio stacioniran tenkovski vod 113. brigade, koji je ondje djelovao kao ispomoć 141. brigadi. Dva tenka tijekom neprijateljskog napada na Grahovo pokrivala su prostor od Vidovića, Kesića prema motelu kod raskrižja do prijevoja Derala, dok su druga dva tenka bila poslana na područje Malog i Velikog Tičeva. U našem kontranapadu dva tenka sudjelovala su sa 126. domobranskom pukovnijom na pravcu od Grahova prema Resanovcima, u kojima su se spojili s 4. gardijskom brigadom."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....