Stankovci, selo smješteno na cesti Šibenik – Benkovac, u jesen 1991. našlo se okruženo s tri strane neprijateljem. Tako uklinjeno predstavljalo je trn u oku pobunjenim Srbima na benkovačkom području. U sklopu posljednje neprijateljske ofenzive na zadarskom ratištu pod nazivom "Udar-91" JNA je udarila i na Stankovce. U više navrata zrakoplovi su raketirali središte mjesta. Cilj – okupacija Stankovaca nije ostvaren, no prekinut je život 18-godišnjeg heroja Branimira Mamića iz Lišana Ostrovičkih. Kako bi održali uspomenu na teške stankovačke dane razgovarali smo sa zapovjednikom obrane Stankovaca Radojkom Bakovićem.
Radojko Baković u ljeto 1991. aktivni je pripadnik Jugoslavenske narodne armije, shvaća da se nalazi na pogrešnoj strani te odlučuje napustiti službu. To mu uspijeva početkom rujna 1991. kada dolazi u rodni stankovački kraj te se odmah uključuje u organiziranje obrane.
"Temelj obrane stankovačkog kraja, kao i svugdje, bila je policija. U praksi to su bili mladići u tenisicama, farmerkama i s vojnom košuljom. Najveći je problem bilo naoružanje. Nije ga bilo za sve. Tek s vremenom ostvaruju se uvjeti za osnivanje jedne vojne formacije koja je nazvana Samostalni bataljun rajona Stankovci. Popunjavali su je ljudi, vojni obveznici s područja bivše općine Benkovac. Išlo je polako, kako bi nabavili oružje tako smo osnivali satnije, a zatim pristožerne postrojbe – topništvo, protuoklop…"
Bojišnica je bila duga 25 kilometara i bilo ju je nemoguće braniti po cijeloj liniji. Tako je odlučeno da se težište obrane osloni na dvije otporne točke – Pristeg i Bila Vlaka. Baković objašnjava zašto je donio takvu odluku:
"Pristeg je uklinjen prema Benkovcu, crta razdavanja maltene ide sredinom naselja u kojem je omjer Hrvata i Srba pola-pola. Najgore je bilo što su oni prema njemu imali čak tri pravca kojim su mogle napasti oklopno-mehanizirane postrojbe, a pred selom je neprijatelj imao tenkove i borbena oklopna vozila. Neprijatelj je bio na povišenim položajima u odnosu na Pristeg te je bila velika opasnost da nam upravo tim pravcem ne dođe. Bila Vlaka također je konfiguracijom terena bila u nepovoljnijem položaju u odnosu na neprijatelja koji nam je iz Vukišić-Provića mogao odonud doći tenkovima."
Najteži dani na bojištu bili su krajem rujna kada su okupirane Lišane Ostrovičke, Bulić i Vukšić, odnosno početkom listopada kada je neuspješno napadnut Pristeg. Još jednom koncem studenog udarili su na Pristeg no obrana je bila nepopustljiva. Napokon 30. prosinca JNA, čini se kreće u završni udar i to u operaciji nazvanoj upravo "Udar". Topništvo, zrakoplovi, pakao duž crte bojišnice, ali i iza nje. Naime zrakoplovi su raketirali zgradu osnovne škole u kojoj se nalazilo zapovjedništvo 2. bojne 134. brigade na čelu koje je Radojko Baković. Taj dan slavi kao drugi rođendan:
"Bio je to naizgled uobičajen dan. Čuvao me dragi Bog tijekom cijelog rata, ali taj dan me baš sačuvao. Nalazio sam se na zapovjednom mjestu, ručali smo. Tada dolaze naši ljudi iz okupiranih krajeva i jedan kolega me pita hoće li razgovor s njima obaviti obavještajac i prikupiti podatke, kao što je bilo uobičajeno, ili ću to odraditi ja. Neki unutarnji glas kao da mi je rekao – Bakoviću, idi ti! Ustao sam se i svega sekundu nakon što sam se maknuo raketa je udarila u učionicu. Ono mjesto na kojem sam sjedio bilo je razneseno, a ja sam odletio u zrak. Srećom nisam bio niti ranjen. Brzo smo pozvali sanitet koji je pokupio ranjene, a ja sam otišao na prvu crtu ohrabriti vojnike da ih ne bude strah. Išao sam od položaja do položaja i govorio vojnicima da nema napuštanja prve crte. Očekivali smo napad do kojeg na kraju nije došlo. Zašto? To je pravo pitanje. Oni su školski sve odradili do te faze kada je trebalo u tenkovsko-pješački napad krenuti na nas. Njihov je plan bio napad pravcem Vukšić - Stankovci – Pirovac. Iako ne znam zašto su odustali pretpostavljam da se radi o jednoj od ove dvije opcije – ili nisu imali snage, ili je intervenirala visoka diplomacija na čelu s državnim vrhom i spriječila napad na višim razinama."
Do sada se u javnosti vrtio podatak kako je JNA u napadima na Stankovce ostala bez jednog od zrakoplova, no zapovjednik Baković iskreno priznaje kako je tu činjenicu nemoguće potvrditi.
"Slušajte, mi smo tada izvijestili da smo oborili jedan zrakoplov. No s ove distance mogu samo priznati da je to upitno. Recimo da su šanse 50-50, ali tada u datom momentu kako bi podigli moral mi smo razumno objavili što smo objavili. Zrakoplov je pogođen iz strojnice Browning kalibra 12,7 mm, da li je nakon toga pao ili se uspio vratiti u svoju bazu teško je reći."
Tragična bilanca napada bila je – četiri ranjene i jedna poginula osoba – Branimir Mamić. Ustvari Branimir je teško ranjen te je četiri dana kasnije podlegao ozljedama u šibenskoj bolnici. Od kobnog 30. prosinca 1991. prošli su dani i dani, ali niti jedan da se Branimira nije sjetio njegov suborac i rođak Željko Mamić koji ističe kako ga nitko u ove 32 godine nije pitao što se uistinu dogodilo, sve do sada.
"Branimir i ja odrastali smo skupa u Lišanima Ostrovičkim, bio sam od njega stariji tri godine. Kada je počeo rat opet smo bili skupa. Pošto je izučio zanat za tokara, Branimir je od cijevi volana "fiće" napravio pušku koju smo nosili na straže. Imao je srce za ovu državu i veliku hrabrost. U više navrata on je odlazio u 113. šibensku brigadu no roditelji su ga svaki put vraćali doma te je na koncu pristupio 2. bojni 134. brigade, a oni su shvatili da ga neće moći zaustaviti. Branimir i ja branili smo skupa Lišane do samog kraja. Tenkovi su već ušli u selo kada smo mojim "jugićem" krenuli u povlačenje. Kada je formirana nova crta obrane mi smo zauzeli položaje u selu Velim. Iako je njega srce vuklo naprijed, mi stariji pazili smo na njega i pokušavali ga sačuvati od pogibeljnih situacija."
Željko se sabrano prisjeća zajedničkih trenutaka s Branimirom, a onda dolazi do 30. prosinca i u glasu se osjeća da su proradile emocije. Tog dana Branimir i on nakon dugo vremena dobili su slobodan dan koji su iskoristili da posjete svoje obitelji koje su bile u progonstvu te da se napokon operu. Željkova je obitelj bila u Solarisu, a Branimirova u obližnjoj Brodarici. Nije im trebalo puno da prekinu odmor kada su čuli da zrakoplovi napadaju Stankovce. Krenuli su na prvu crtu, a u Kašiću su zaustavljeni od policije i upozoreni da je upravo u tijeku napad na Stankovce te da je bolje da pričekaju. Nisu došli čekati, Željko je stisnuo gas na svojem Yugu 55 koji je poletio prema Stankovcima.
"Taj dan kao da nas je nešto tjeralo u Stankovce. Mogli smo ostati u Šibeniku i nitko nam ništa ne bi rekao, ali… krenuli smo prema Velimu na naše položaje. Kada smo došli do škole u Stankovcima vidjeli smo da su se ljudi okupili i gledali posljedice prvih zračnih napada. Tada smo osjetili da kreće novi napad iz zraka. Ja sam izletio iz auta na jednu stranu, a Branimir i Ante Mamić na drugu. Ipak Branimir je očito mislio da s te strane nije dobro zaštićen te je potrčao na drugu stranu ceste. Zrakoplov je u tom trenutku ispalio rafalno niz raketa koje su raznijele moj auto i ranile Branimira."
Željko i Ante brzo su mu skočili u pomoć, a ubrzo je došao sanitet. Kamion TAM 110 imao je potrganu kvaku pa je Željko uskočio u kabinu te uzeo Branimira na sebe. Nakon što mu je u ambulanti u Stankovcima pružena prva pomoć došla je po njega hitna pomoć i odvela ga u šibensku bolnicu. Za sve ranjene korišten je pravac Stankovci-Pirovac-Šibenik, no tog puta je sanitet je odlučio koristiti kraći i opasniji pravac Stankovci-Gaćeleze-Šibenik ugrožavajući vlastite živote. Hitnu pomoć vozio je Stipe Pelajić koji je tek po povratku u Stankovce saznao da je ranjenik kojeg je vozio ustvari njegov rođak Branimir.
Na odjelu intenzivne skrbi, gdje je Branimir bio smješten, uskoro je završio i njegov otac, srčani bolesnik, kojem je pozlilo kada je čuo što se dogodilo. Branimira je idućeg dana posjetio Željko.
"Gledao sam bespomoćno u svojeg Branimira. Liječnici su rekli da će, ako preživi, cijeli život biti invalid. Ja sam otišao u Solaris, a moja mama uzela je uniformu i stavila je u kadu da je opere. Tada sam shvatio da je natopljena Branimirovom krvi. Ja sam u jednom danu sazrio i u rat nakon toga više nisam išao srcem već mozgom. Taj događaj obilježio me."
Taj događaj obilježio je i noviju povijest Stankovaca koji ne zaboravljaju svojeg heroja, prije dvije godine u mjestu je otkriven mural s njegovim likom, a nedaleko mjesta pogibije nalazi se i spomen ploča otkrivena na 20. obljetnicu Branimirove pogibije.
"Hrvatska je tada imala oko 1300 kilometara dugu bojišnicu, a mi smo bili njezin komadić od 25 kilometara koji se nije dao iako je bio okružen s tri strane. Nisu ga dali obični "mali" ljudi, a pola njih bilo je iz okupiranih mjesta. Mnogima od njih su s druge strane ostali roditelji, rodbina. Tako da je bilo vojnika na topovima koji su okrenuti prema njihovom selu, prema njihovoj rodnoj kući, prema njihovim roditeljima. Teška vremena.",
Zaključio je sjećanje Radojko Baković. Mi samo možemo dodati – ne ponovilo se!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....