Dugogodišnja novinarka, vrsna izvjestiteljica iz Vlade i Sabora, uspješna šefica zagrebačkog dopisništva, kao glavna urednica prva žena na čelu dnevnog lista Slobodna Dalmacija, vrijedna i nježna supruga i majka Luciji, Marku i Ivanu, Poljičanka, Splićanka i Dalmatinka koja je najveći dio života provela u hrvatskoj metropoli i to – ne slučajno, u Dalmatinskoj ulici, sve je to Olga Ramljak. U Slobodnoj Dalmaciji Olga je od sredine sedamdesetih, nakon završenog fakulteta otisnula se u nimalo lake novinarske vode, u zagrebačkom dopisništvu splitskog dnevnog lista.
Što je to imala Olga Ramljak a što ju je činilo Novinarkom? Na početku, imala je Olga obrazovanje, školujući se, učeći, stekla je znanja koja su bila pretpostavka za tadašnji poziv novinara. Porijeklom Poljičanka iz Zvečanja, u rodnom Splitu nakon završetka osnovne škole pohađa tadašnju klasičnu gimnaziju.
Nakon toga studira i diplomira na tadašnjem zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Studira u za studente izazovnim i nadasve zanimljivim godinama, kao studenticu „hvata“ je i čuvena šezdeset osma i burna sedamdeset prva. Dvije po mnogočemu najzanimljivije godine u cijelom prošlom stoljeću kada je riječ o studentskom aktivizmu, o uključenosti velikog broja sveučilištaraca u borbu za širenje ne samo studentskih nego i građanskih pa i ukupno nacionalnih prava i sloboda na zagrebačkom sveučilištu, ali i u cijeloj tadašnjoj državi.
Splitska klasična gimnazija i zagrebačka filozofija, studentska šezdeset osma i proljećarska sedamdeset prva, ključne su odrednice u procesu njezina formiranja i sazrijevanja. Naravno, uz poljički odgoj, odgoj u koji su utkana sva stotinama godina taložena i generacijama nasljeđivana znanja i iskustva čuvene glagoljaške poljičke republike.
Novinarska strast
Uz znanje, imala je Olga i nužnu strast, kao i urođenu upornost i stečene i naučene radne navike. Učila je, a poslije i radila, u zlatnim godinama za svjetsko pa i hrvatsko tiskano novinarstvo, u vrijeme velikih naklada i znatnog utjecaja, u zagrebačkom dopisništvu Slobodne Dalmacije, na čuvenoj adresi Pod zidom nadomak Dolcu, s legendarnim i neumornim novinarem Josipom Šmitom, dobrim čovjekom - malim rastom ali enormno velikim po količini posla koji je mogao obaviti. I Olga je u poslu bila neumorna, satima i satima pratiti i zanimljivo, točno i na vrijeme za sutrašnja izdanja novine izvještavati o radu Vlade, Sabora, Ureda predsjednika,… tražilo je silnu energiju i strpljivost.
Donijeti čitateljima zanimljivu vijest, prenijeti im vjerodostojan izvještaj o radu nekog tijela državne uprave, točno ih, cjelovito i nepristrano upoznati s temom o kojoj se raspravlja bila je Olgina specijalnost, novinarske su to forme u kojima je bila najbolja. Nije čitateljima docirala niti ih podcjenjivala, nije ih zbunjivala i popovala, nije se razmetala znanjima i blefirala „tajnim izvorima“, naprosto je napisala i objavila one ključne, najvažnije, ali cjelovite i nepristrane, a čitateljima zanimljive informacije.
Imala je svoj stav o ključnim pitanjima, nije ga se u komentaru bojala iznijeti, ali s mjerom, bez vrijeđanja i bespotrebnog karikiranja, poštujući ne samo čitatelje nego i čuvajući nužnu dozu dostojanstva osobe o kojoj bi pisala. Imala je Olga i onu, splitskoj školi novinarstva svojstvenu, vrckavu sposobnost produciranja gega ili štosa, duhovite zanimljivosti. Tako je jednom, primjerice, u jeku Domovinskog rata, na onim tada izuzetno gledanim presicama predsjednika Tuđmana, koji se upravo vratio iz posjeta Ukrajini, izraženim dalmatinskim naglaskom, uz nezaobilazno predstavljanje sa „Olga Ramljak, Slobodna Dalmacija“ upitala: „Gospodine predsjedniče, vratili ste se iz Ukrajine i Kijeva. Kada će te u Krajinu i Kijevo?“
O radnim navikama, o spremnosti rada „od jutra do sutra“, u zagrebačkom dopisništvu ili splitskoj redakciji, govori i činjenica da je i kao glavna urednica, svakodnevno putujući u redakciju iz šibenske Rogoznice gdje je tih godina živjela, znala donijeti i napisati najobičniju vijest koju bi zapazila na putu od kuće do posla, vijest o prometnoj nesreći, požaru ili nečemu što je čitateljima zanimljivo. Učila je i odgajala generacije novinara, i sada prisutnih u gotovo svim hrvatskim redakcijama, prenosila im znanja i iskustva novinarskog zanata i škole novinarstva Slobodne Dalmacije.
Temperamentna i strastvena, po „uzusima stare škole“ znala je – kada nešto ne bi išlo kako treba – i žešće reagirati, dignuti glas, da bi samo trenutak kasnije, od žestoke i goropadne već bila nježna i suosjećajna, prijateljski i zaštitnički nastrojena kolegica spremna pomoći i na vlastita leđa prihvatiti značajan dio i tuđeg tereta. I ne samo u poslu, bila je oslonac i podrška svima kojima je oslonac ili podrška trebala, svim kolegicama i kolegama, u nedaćama ili bolestima, u trenucima kada se prepoznaje tko je čovjek. Zato je ovdje prikladan i stih njoj omiljenog Jure Franičevića Pločara: Kada umire čovjek, umire dio svijeta i zemlja postaje teža, iskusnija i ljudskija, i veća za jednu ranu, i dublja za jednu jamu…
Počivaj u miru Božjem, neka ti, tu na zagrebačkom Mirogoju, budu laki i oni snježni zapusi sa Medvednice, kao i oni ljetni povjetarci kada ti budu donosili pozdrave iz dragog ti Splita, Rogoznice i Poljica. Sve neka ti bude lako, draga naša Olga, životom si to i zavrijedila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....