Svaka nova vijest meni, kao i svakom članu obitelji nestalog, izaziva pomiješane osjećaje. "Daj Bože da je baš tu!" – s tom mišlju dolazite pred svaku novootkrivenu grobnicu, dok se u vama isprepliću i nada i strah i tuga i strepnja. Želimo biti u blizini tog mjesta, svjesni da ćemo se možda opet razočarati, da naša obitelj vrlo moguće ponovno neće biti taj "sretnik" koji će napokon pronaći kosti voljene osobe koju godinama traži.
Ali drago ti je zbog drugih. Netko će ovaj put plakati i iz tuge, osobito kad vidi strašna stratišta gdje su završili njihovi najmiliji, ali i iz radosti, jer je taj netko tko tu leži nečiji sin, otac, muž, brat, prijatelj... za kojim su tragali tolike godine. Netko će napokon pronaći mir.
Vukovarka Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, 1991. godine je kao 21-godišnjakinja preživjela pakao opsade grada heroja, kao i zarobljeništvo nakon pada grada, kad su ga zauzele srbočetničke i JNA horde koje su ga mjesecima razarale. Razoreno je i prepolovljeno njezino srce – u ratnom vihoru ostala je bez 19-godišnjeg brata, 24-godišnjeg bratića, bez zaručnika i bez najboljeg prijatelja.