StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Koliko je nabava suvremenih borbenih zrakoplova paprena danas, dok tisuće ljudi žive kao palete, naslagani u metalnim kontejnerima?

9. siječnja 2021. - 12:00
AFP

Treba li se veseliti uspjesima naših sportaša? Nisam siguran. Jer da su, recimo, naši rukometaši bili totalni bezveznjaci, vjerojatno nikome ne bi palo na pamet u Hrvatskoj svojedobno organizirati Svjetsko prvenstvo, pa za tu svrhu graditi velebne arene koje otada zjape prazne.

Da smo, umjesto u dvorančuge s kojima ne znamo što bismo, ulagali u moderne bolnice, one bi neusporedivo lakše odolijevale potresima od dotrajalih zgrada iz devetnaestog stoljeća, kao što je ona sisačka. Time bismo izgubili privilegij gledanja jednog velikog natjecanja uživo – morali bismo se zadovoljiti televizijskim prijenosom iz neke druge zemlje – ali nam zato pacijenti ne bi pred brdima šute satima čekali prijevoz do najbliže zdravstvene ustanove u pristojnom stanju.

Pa sad vi procijenite što je važnije: iz neposredne blizine svjedočiti tranziciji norveške obrane iz sustava pet – jedan (to je ono s presingom srednjeg beka na suparnika) u varijantu tri – dva – jedan (kad lijevi i desni bek izlaze na devet metara) ili uživati u apsolutnoj sigurnosti da ćete u slučaju bolesti biti adekvatno zbrinuti u modernoj i sigurnoj zdravstvenoj ustanovi, a ne u memljivoj zgradi od prastare cigle koja ima konzistenciju skorenog blata.

Futurističke arene

Dopuštam mogućnost da ima i onih kojima su arene važnije od bolnica, jer su ili premladi da bi razmišljali o nevoljama koje ih mogu snaći ili su naprosto preglupi. Ali porez, uz ostalo, plaćamo i zato da bi nas odgovorna država zaštitila od vlastite neodgovornosti ili tuposti. Tako barem stvari stoje u teoriji.

U praksi, našim se novcem servisiraju potrebe nepreglednog mnoštva apsolutno suvišnih izvršitelja nepotrebnih poslova, ljudi čiji su glasovi i lojalnost kupljeni doživotnim zaposlenjem u javnoj upravi ili državnim poduzećima. Samo je u takvoj državi moguće imati futurističke arene i francjozefinske bolnice, prazne dvorane i prekrcane ambulante, armiranobetonska zabavišta i domove zdravlja od matuna koji se mrve na dodir.

Naposljetku, samo je u takvoj državi moguće uporno podgrijavati isto, vječno koliko i promašeno pitanje: treba li Hrvatskoj nacionalni nogometni stadion? Ili, još luđe: jesmo li to dužni našim srebrnim dečkima? Čak i ako ostavimo po strani očigledni bezobrazluk sadržan u implicitnoj pretpostavci da bi milijuni siromašnih išta mogli ili trebali dugovati dvadesetorici bogatih, preostaje podsjetiti fiskulturne zanesenjake na notornu činjenicu kako ovoj zemlji fali puno više neusporedivo važnijih objekata – recimo, bolnica – od nogometne arene po kojoj će milijunaši naganjati kožnatu mješinu.

Ali zapravo vas uopće nisam htio gnjaviti našim megalomanskim ambicijama da okućimo profesionalne sportaše kao da smo bogata, napredna zemlja bez ikakvih problema i potreba. Htio sam vas podsjetiti na jedan kudikamo strašniji nerazmjer između naših želja i mogućnosti. Republika Hrvatska htjela bi imati moderno ratno zrakoplovstvo, lijepi, okrugli broj suvremenih borbenih aviona u tip-top stanju, opremljenih najnovijim tehnološkim čudima, što je, naravno, zastrašujuće skupo. Bilo je skupo i prije oba potresa (proljetnog i zimskog), pandemije i njome izazvanog ekonomskog sloma. Koliko je ta vrsta šopinga paprena danas, dok tisuće ljudi žive kao palete, naslagani u metalnim kontejnerima i s lijepim izgledima da tamo dugo ostanu, procijenite sami.

Pritom s vrhova vlasti nikad nismo čuli nijedan jedini, čak ni poluozbiljan, argument zašto bi patuljasta, siromašna i korupcijom izjedena država poput naše trebala arčiti novce koje nema na kupovinu borbenih aviona. Da nam stoje u fermu za ne daj bože?

Militarističko orgijanje

Iskustvo nam kaže da nijedan rat koji se dogodio na ovim prostorima nije vodila profesionalna vojska, nego naoružani narod. Umjesto aviona i tenkova, imali smo najprije prvoborce, a potom i dragovoljce. U nas su ratovi kao i velike prirodne katastrofe: stvar na koncu ne spašavaju profesionalci s platnog spiska države, nego samoprijegorni volonteri.

Osim toga, ako je poenta avionskog šopinga odvraćanje potencijalnog agresora, koliko je eskadrila potrebno kupiti da bi se postigao taj cilj? Jednu, dvije, pet, deset, sto? Ima li, barem u teoriji, kraja tome militarističkom orgijanju?

Pitanje nabave borbenih zrakoplova trebalo bi vrlo brzo dospjeti na dnevni rad. Bit će zanimljivo slušati kako se ta "nasušna potreba" obrazlaže ljudima koji se više ne moraju plašiti nikakvog agresorskog bombardiranja, jer se njima već srušilo sve što se imalo srušiti, koji spavaju u cockpitima svojih automobila dok visoki čimbenici sebe zamišljaju u cockpitima nadzvučnih lovaca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

09. siječanj 2021 12:03