Ako mi dopustite, ja bih o smrti. Ni o jednoj konkretnoj – uostalom, takvih je zadnjih dana i previše – nego sasvim načelno. Kad god premine netko kontroverzan ili još gori, javnost se u hipu podijeli. Oni koji su pokojnika voljeli ili samo poštovali, kroz suze ga počnu kovati u nebesa; oni koji ništa lijepo nemaju reći o njemu, tada zašute. Naravno, jer su ucijenjeni svojim dobrim odgojem, pa ne bi htjeli suditi čovjeku kojemu su već presudili bolest ili neki nesretni slučaj.
Stara izreka poručuje kako o pokojniku treba govoriti sve najbolje i ona je, naravno, uvredljivo besmislena. Kad bi imala ikakvog smisla, onda bi se toplim nekrolozima ispraćali i šljamovi kalibra Slobodana Miloševića, a to je naša javnost, kao što znamo, propustila učiniti. Dapače, njegova...