Ova psihoza oko koronavirusa nije baš sasvim grozna. Ima ona i barem jednu dobru stranu. Zadnjih dana osjećam se, recimo, cijelih trideset godina mlađi, samo me čudi što na programu Hrvatske televizije ne viđam Mladena Trnskog u maskirnoj uniformi i što se svakih pola sata ne pušta pjesma “Moja domovina”.
Sve drugo je manje-više isto kao i prije tri desetljeća. Osim o nesreći koja nas je zadesila, ne razgovaramo više ni o čemu drugom, svi smo beznadno zaokupljeni isključivo praćenjem broja zaraženih i mozganjem kad će se obruč stegnuti oko nas.
Postoji, naravno, i manjina nepokolebljivih koji ne pristaju suspendirati vlastito postojanje, nego i u izmijenjenim okolnostima nastavljaju, ako ne baš živjeti, a ono barem misliti kao i prije velike dižgracije. Jedna od njih...