Bojnik Boris Dujmić, pripadnik Pukovnije Vojne policije OSRH, opisao je za Hrvatski vojnik zanimljiva iskustva koja je zajedno s kolegom iz Zapovjedništva specijalnih snaga stekao tijekom izobrazbe na Sveučilištu Marinskog korpusa SAD-a.
Baza američkog Marinskog korpusa (USMC) Quantico nalazi se u državi Virginiji, no tek je oko 60 kilometara južno ili oko 45 minuta vožnje od Bijele kuće u Washingtonu. Riječ je o jednoj od najvećih USMC-ovih instalacija, domu za više zapovjedništava i ustrojstvenih cjelina. O veličini baze dovoljno govori činjenica da je, prema izvješću iz siječnja 2024., u njoj boravilo više od 28 000 pripadnika civilnog i vojnog, kao i ugovornog (kontraktorskog) osoblja.
Ali i 5500 polaznika različitih oblika USMC-ove izobrazbe u okviru Sveučilišta Marinskog korpusa (Marine Corps University – MCU). A među njima je do prije desetak dana bio i naš sugovornik, pripadnik Pukovnije Vojne policije OSRH bojnik Boris Dujmić. Od lipnja 2023. godinu je dana polazio i uspješno završio izobrazbu na Zapovjednom i stožernom koledžu (Command and Staff College – CSC), i to kroz tzv. Mješoviti seminar (Blended Seminar). No, prije no što je počeo priču, svakako je želio istaknuti koliko mu je mnogo značilo što je u istom naraštaju s njim te jednako uspješan kao student, bio i kolega iz našeg Zapovjedništva specijalnih snaga. “Jedan drugom bili smo najveća moguća potpora, pokazao se u izvanrednom svjetlu, onakvom kakvo se i očekuje od jednog pripadnika ZSS-a“, jasan je Dujmić. Dakle, dvojica časnika OSRH u Americi su položili razinu izobrazbe koja odgovara Zapovjedno-stožernoj školi Hrvatskog vojnog učilišta.
Mješoviti seminar znači kombinaciju nastave i učenja u prostorima Sveučilišta te nastave i učenja na daljinu, uz pomoć online tehnologija. Sukladno programu CSC-a, bojnik i kolega iz OSRH sredinom prošle godine bili su dva mjeseca u Quanticu, zatim se vratili u Hrvatsku i pohađali nastavu online, da bi se onda opet uputili u Quantico i ondje uživo prošli završne ispite te zaslužili diplome. Isti ritam prolazili su i drugi polaznici iz naraštaja podijeljenog u dvije skupine, uključujući Amerikance iz USMC-a, a i strane kolege iz Gruzije te Sjeverne Makedonije. Marinci kažu da takvi programi “omogućuju studentima da steknu veću dubinu obrazovnog iskustva, dok minimiziraju obiteljske turbulencije jer im dopuštaju da ostanu u svojim bazama (i domovima, op. a.) te u svojim zapovjedništvima“.
Dujmić je bivši pripadnik Gromova, a onda i elitnih postrojbi Pukovnije Vojne policije: bio je u Antiterorističkoj satniji VP-a, a zapovijedao je Satnijom za zaštitu VIP-a. Ima i iskustvo misije u Afganistanu. Bio je počašćen što je zahvaljujući suradnji MORH-a i OSRH s Uredom za obrambenu suradnju Veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj upućen na izobrazbu preko Atlantika. “Bio sam i iznenađen. Očekivao sam da ću ići u Zapovjedno-stožernu školu na HVU-u, no usavršavanje u Americi prilika je koja se ne propušta“, sjeća se časnik. Naravno, prvo je trebalo riješiti obiteljski faktor, ali mješoviti seminar značio je da neće biti predugo odvojen od supruge i djece. Kad je stigao u Quantico, zaprepastila ga je veličina baze, “mislim da je veća od Novog Zagreba“. Procjena mu je skromna, jer baza zauzima više od 223 četvorna kilometra, što znači da bismo uz dvije novozagrebačke četvrti morali priložiti i Sesvete da svi zajedno budu veći od Quantica. “Tu su svi sadržaji koje jedan grad mora imati, uz vojna postrojenja koja uključuju i zrakoplovna tu su i bolnice, osnovna i srednja škola, vrtić, kinodvorane, trgovački centri, bazeni, sportski objekti, teretane… Sve to povezuje redovita autobusna linija“, opisuje Dujmić. Hrvatski časnici bili su smješteni u jednom od hotela u bazi, vrijedilo se brzo prilagoditi i početi s pohađanjem nastave te učenjem.
INTENZIVAN RITAM
“Prvi dio u Quanticu bio je, moram reći, iznimno naporan. U učionici morate biti u osam ujutro i nastava traje do otprilike 11:15. To zvuči kao jako malo vremena, no priča o tipičnom danu izobrazbe je drukčija. Dan prije dobivali smo različite nastavne pisane i videomaterijale koje smo trebali detaljno izučavati, neke od njih i preko posebne računalne mreže na koju smo bili priključeni. Nakon objeda, od 12 do 16 proučavali bismo materijale i učili, da bismo potom otišli na trening i tako razbistrili glavu za dalje. Od 18 sati, pa često i do 1 ujutro, opet bismo se bavili nastavnim materijalima. Svaki dan bilo je barem 100 -120 stranica za iščitavanje. A onda, nakon buđenja, a prije nastave, online bi stigla pitanja vezana uz materijale koje smo prolazili. Na njih smo morali odgovoriti kako bismo uopće tog dana mogli pristupiti nastavi“, nabraja hrvatski vojni policajac.
U nastavku, slikovitije objašnjava da Amerikance nije briga što ti radiš između nastave i nastave, bitno je da na nju dođeš spreman. A i nastava je posebna, velikim dijelom svodi se na raspravu o određenoj temi. Ono na što u Quanticu inzistiraju nije sustav “pitanje – točan ili netočan odgovor“, nego vlastito mišljenje o sadržaju koji ste izučavali: “Traži se da razmišljamo vlastitom glavom. Možemo odgovoriti što god hoćemo, ali taj odgovor moramo argumentirati i potkrijepiti“. Za Dujmića je to bio dosad nepoznat način izobrazbe, no iznimno mu se dopao. Mnogi sadržaji obuhvaćali su i stratešku razinu, ratove iz povijesti, današnju situaciju u svijetu… U takvom kontekstu, hrvatski časnici često su se u nastavi mogli vezati i na događaje iz Domovinskog rata.
Prvi dani nakon povratka u Hrvatsku protekli su u odmoru, a zatim je školovanje nastavljeno online, ali uz rad u postrojbi. Naravno, to je bio priličan izazov za naše časnike, posebno kad se uzme u obzir i vremenska razlika između SAD-a i Hrvatske. Svi nastavni sadržaji bili su i dalje distribuirani te dostupni preko sveučilišne računalne mreže, a udarni dan za online nastavu bio bi četvrtak. Tada su razredi prolazili svojevrsni tjedni test u kojem se raspravljalo o svim temama na kojima se radilo proteklih sedam dana. No, hrvatski polaznici uspješno su mu odgovorili, što pokazuje i Dujmićeva svjedodžba: iz svih predmeta imao je barem 90 % maksimalne ocjene. Sad već itekako uhodan u cijeli program, krajem travnja hrvatski se dvojac vratio u Virginiju, u privremeni dom Quantico. “Stigli smo u petak, a u ponedjeljak došli u razrede, nastavili prošlogodišnjim ritmom kao da nismo ni bili u Hrvatskoj“, govori nam bojnik. Ostalo im je još nekoliko tjedana i puno posla, prolazak još četiri velike cjeline. I onda završni rad, koji zapravo i nije bio rad nego – vojna vježba, simulacija u kojoj je svaka grupa polaznika djelovala kao jedan stožer, otprilike na razini divizije. Onda su provodili vojnu operaciju, no s obzirom na to da su bili u domu USMC-a, ona je imala najviše amfibijskih elemenata. Bilo je to jako zanimljivo, kaže Dujmić.
Na kraju, dvojici Hrvata stigla je konačna nagrada za godinu dana truda – diploma Sveučilišta Marinskog korpusa. “Ceremonija je bila divna, u jednoj velikoj dvorani. Bilo je više stotina ljudi, uključujući članove obitelji američkih polaznika. Marinci jako paze na organizaciju i detalje, a najviše na uključenost obitelji svojih pripadnika u sve velike ceremonije, od promaknuća pa nadalje“, bojnikovi su dojmovi. U zaključku, Dujmić smatra da su i on i kolega iz ZSS-a dostojno predstavljali OSRH, “nimalo ne zaostajemo za drugima, a u nekim smo stvarima sigurno i bolji“.
Sportske pobjede i divlje vode
Kao pasioniran sportaš i nekadašnji hrvatski državni prvak te reprezentativac u kajaku na divljim vodama, bojnik Dujmić ono malo slobodnog vremena u Americi koristio je za vježbanje. Štoviše, čak je na razini cijelog Quantica pobijedio na natjecanju u dvoranskom petoboju, a u lokalnoj teretani postavio novi rekord u zgibovima u kategoriji 40-50 godina. Pa, skromno možemo reći da to i nije loše postignuće u bazi američkih marinaca, koji su u cijelom svijetu poznati kao sinonim za besprijekornu tjelesnu spremu. “I moj kolega iz ZSS-a u stalnom je treningu te iznimno spreman. Priznajem, Amerikanci su bili malo iznenađeni s nama“, smije se Dujmić, dodajući da je “pokazao da je hrvatska Vojna policija spremna“. I to nije sve! Zahvaljujući prijateljstvu koje je sklopio s nekim američkim veteranima iz udruge Team River Runner, dobio je priliku okušati se u kajaku na divljim vodama poznate rijeke Potomac. “Rijeka teče uz bazu i ondje je mirna, no već nakon nekoliko kilometara nacionalni je park sa slapovima i ekstremnim divljim vodama gdje se okupljaju svi kajakaši tog područja i treniraju. Zanimljivo, na Potomacu sam sreo i dobrog prijatelja, nositelja dviju olimpijskih medalja i nekadašnjeg svjetskog prvaka u kajaku Fabiena Lefèvrea, koji se iz Francuske preselio u Ameriku“, kaže hrvatski časnik.