Gazda Papak: Vino je slika duše pravoga vinara! Reporteri ‘Slobodne‘ posjetili su najistočnije hrvatske vinograde

stdClass Object ( [id] => 1059308 [title] => Gazda Papak: Vino je slika duše pravoga vinara! Reporteri ‘Slobodne‘ posjetili su najistočnije hrvatske vinograde [alias] => gazda-papak-vino-je-slika-duse-pravoga-vinara-reporteri-slobodne-posjetili-su-u-najistocnije-hrvatske-vinograde [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Bila je to ljubav na prvi gutljaj! Vrhunska graševina Mladena Papka zavela nas je sigurno i zato što smo čašu ispili dok smo pred Vukovarom bešumno klizili Dunavom elektro-solarnim brodom obitelji Šesto. Uostalom, doći iz Splita u taj kraj, a ne popiti kapljicu iločkog vina, isto je kao doći u Prag, a ne nazdraviti čašom piva u Fleku. Jer manje je poznato da su Dioklecijan i Ilok skoro pa jednako povezani kao Hajduk i rečena praška restauracija!

Naime, Dioklesa je upravo car Prob unaprijedio u vojnog zapovjednika pokrajine Mezije, a kao car Dioklecijan je svoju palaču sagradio na Probovu posjedu pored Salone, točno u Splitu! Prob je na iločkome području imao vinograde, a u jednome od njih su ga vojnici i ubili jer im je bio pun kufer teških radova oko loze i kopanja kanala kod Sirmiuma u Panoniji. Sagradio je i utvrdu Cuccium na čijem mjestu je danas grad Ilok čije čuveno vinogradarstvo je kasnije razgranala talijanska obitelj Odescalchi. Iločka vina stigla su i do Kraljice Elizabete II., a dokle li će se tek čuti za vina Papak, razmišljali smo tek nakon susreta s 57-godišnjim Mladenom u njegovoj gotovo tek rođenoj vinariji.

---

---

Papkova vina cijede se iz najistočnijeg hrvatskog vinogorja na lokaciji Radoš, toliko je blizu granice sa Srbijom da smo "upali" u roaming. Prethodno smo, k tome, u Googleovu kartu ukucali ime vlasnika pa nas je pola sata mantalo kod Iloka pred granicom prema Bačkoj Palanci i odvelo na prečicu kroz nečiji vinograd u čije blato je auto upalo do branika. Iz vožnje u krug s nepreglednim trsjem na blagim padinama uz cestu izbavio nas je domaćin za čijim pick-upom smo konačno stigli pred Radoš.

Mladenova vinarija posebna je već po tome što je usred vinograda s natkrivenom otvorenom terasom s koje se za lijepa dana u daljini vide obrisi Novog Sada. Do nje se stiže uskom dugom cestom okruženom rumenom lozom, baš onakvom kakvom su nekada bile ilustrirane prve lekcije iz školskih udžbenika. Dočekala nas je mirna u rosulji, sad kad se riješila slasnog ploda odmara dok joj se lišće još drži za peteljku i čeka svoj kraj.

Redovi loze nestaju u magli obronaka Fruške gore, okruženi smo s njih 95 tisuća na čak trinaest hektara u vlasništvu Mladenove obitelji i još pet u zakupu. Prohladno je i vlažno, zdanje Papkovih je prazno, tek je dolje pred ulazak u vinariju malo muvinga.

- Važno je da vinarija nije daleko od vinograda jer tada iz grožđa dobivaš maksimum, svaki transport joj šteti – govori naš domaćin. Užurban je, posla ima na pretek, iako je jematva odavno iza njih. Ali nema puno zaposlenih, zasad funkcioniraju kao mala obiteljska vinarija, a želja patera familijasa je da to bude osnova brenda.

- Kad sam počinjao ovu priču, zamišljao sam je kao obiteljsku – govori nam ovaj bivši direktor Iločkih podruma i dugogodišnji enolog i agronom po struci. Dva desetljeća je, kaže, proveo u firmi, a od toga je osam godina bio na čelnom mjestu. Da nije imao to iskustvo, kaže da sigurno ne bi imao petlje za vlastitu proizvodnju. Unatoč tome, bilo je to jako teško i odvažno. Čak i banke su bile sumnjičave hoće li mu to uspjeti pa je kredit dobio tek kad je i kuću stavio pod hipoteku.

---

---

- A da nisam vjerovao u sebe, sigurno ne bih kuću založio. Počeli smo 2014. godine kad sam imao pedeset godina, isprva smo imali mali podrumčić u Iloku, a tek kasnije smo se razmahali. Javili smo se na natječaj za novac iz EU fondova i počeli s gradnjom u proljeće 2015. godine. Samo u vinariju utrošeno je nešto više od četiri milijuna kuna, da ne govorimo o vinogradu koji je sađen još 2001. godine. Sin je u međuvremenu diplomirao također agronomiju, sad je tu s nama, iduće godine će se oženiti pa će se i nevjesta uključiti u priču. A kćerka završava komunikologiju i odnose s javnošću pa je preuzela digitalni marketing. A i treća kćer koja je još školarka će priskočiti. Polako se realizira koncept koji sam zamislio jer ova priča ima smisla samo ako se radi za generacije, dakle ne za jednu već za više. Želimo graditi brend Vina Papak Ilok. A da bismo to postigli nije dovoljan jedan radni vijek – govori Mladen čiji roditelji su rodom iz Hercegovine, jednog malog mjesta pored Širokog Brijega, odakle su se preselili u Ramu pa u Ilok.

- Baš ovdje bila je moja rodna kuća, tu sam živio do desete godine – govori nam domaćin dok nam prinosi butelje vina i nudi nas da kušamo.

- Ovo je jedna jako lijepa kupaža cabernet sauvignona i frankovke – govori dok uliva kolegi gusto crno vino u čašu, a ja se odlučujem za slasni traminac.

Inače su u vinogradima zasađene četiri bijele sorte – osim traminca i graševine, tu su još rajnski rizling i chardonnay. Bijelih je oko sedamdeset posto, a ostatak su crne, cabernet sauvignon i cabernet franc. Pred nama su tako, upoznaje nas Papak, boca klasične graševine što hoće reći kvalitetnog vina, te četiri iz vrhunske linije Radosh – traminac, chardonnay, rajnski rizling i graševina. Tu su još rose od frankovke, te bijeli i rose pjenušac. Ne zaboravimo nagrađenu ledenu berbu traminca i graševine što se u vitkoj boci izdvajaju od ostalih.

- Dobili smo za tu ledenu berbu od stotinu mogućih čak 97 bodova što je rijetkost - napominje Mladen.

- Za ovo klasik vino kažemo uvijek samo tri riječi: lagano, svježe, voćno. Boja slova na etiketi sugerira boju vina, zelenkasta je graševina, zlatnožuti je traminac, crveno znate i sami... Od 2015. godine zakon ne traži da se etiketira kategorija i ja to podržavam. Vrlo često netko napiše da je vino vrhunsko, a nije – pojašnjava Mladen i dodaje da nikada ne bi buteljirao i stavio na tržište vino koje ne postigne željenu kvalitetu.

Raspituje se je li nam vino fino pa kad kolega pohvali kupažu, odmah slijedi priča:

- Ovo grožđe je brano 25. listopada, a da biste uspjeli dobiti ovu kvalitetu s crnim vinima, tu duboku boju, sortne arome i punoću, morate imati malo opterećenje zdravog grožđa, svega kilu po trsu. I s obzirom da je cabernet sauvignon kasna, najkasnija sorta kod nas, treba je ostaviti što duže na lozi u jesen da dozrije. To se postiže samo u jesenima koje su duge, suhe i tople. E, mi sad radimo tu kupažu cabenet franc jer jedno daje nježnost i voćne arome, a drugo jačinu, snagu...

- Itekako je jako – primjećuje kolega pa pročita na etiketi da ima 14 posto alkohola: - Čoviče, jako je ka dingač!

A Mladenu je drag taj komentar, vidi se. O dingaču je spreman i sam pričati.

- To je prvo vino pored postupa koje sam bolje upoznao. Inače me sve grožđe sorte plavac mali kao mladoga enologa oduševljavalo. Kad je dozrelo miris me asocira na rogač. Naravno, poštujem i pošip, to je fenomenalno vino. Prije dvadeset godina Pelješčani još nisu imali razvijenu tehnologiju, ali danas se puno odmaklo. Sjećam se vožnje poluotokom i one loze nad suhozidom, prelijepo. Naročito maraštine nisu bile na ovoj razini kao danas. Ja sam imao sreće da sam proputovao i vidio puno vinarija po svijetu. Najjači dojam na mene je ostavilo ono što sam vidio u Južnoafričkoj Republici, nešto slično sam ovdje napravio. Ali oni imaju hacijende usred vinograda koji su prostrani, ogromni, ovo ovdje je minijatura prema tome – smije se Papak. Dodaje kako je iznimno bogatstvo Dalmacije u autohtonim sortama.

---

---

- Taj crljenak u Kaštelima, zapravo zinfadel, pa to je čudo...

- Gdje u Dalmaciji možemo kupiti vina iz Radoša?

- A ima ga u svim Super Konzumima, ponegdje i u restoranima, kao na Makarskoj rivijeri, na Čiovu u hotelu Sveti Križ, Bol na Braču, Šibeniku... Ima nas, polako idemo, mali smo još. Ovo je posao za naraštaje, danas na tržištu svijeta nemate nijedan ozbiljni brend koji je mlađi od pedeset pa i stotinu godina. Nekoliko generacija treba dati sebe u ime koje se nosi od prve generacije.

- Pročitali smo da ste manji kontingent izvezli u Englesku i Poljsku. Koliko uopće proizvodite godišnje?

- Zasad stotinjak tisuća litara. Planiramo to udvostručiti, ali bez žurbe i svakako bez smanjivanja kvalitete. Da, u Englesku je otišla manja količina, ali to nije značajno kao ni to s Poljskom, dvije palete su išle i u Njemačku. Nešto više smo izvezli u Bosnu i Hercegovinu.

Traminac se u čaši zlati i grije me kao sunce usred kontinentalnog sivog neba. Komplimentajem ga od srca, a gazdi se smiješe brci.

- U čemu se, po vašem mišljenju, razlikuje ovaj od onog traminca kakvo proizvedu Iločki podrumi?

- Hm, vidite, ja sam vlasniku Iločkih podruma rekao da se u vinu oslikava duša onoga tko ga je radio. E sad, mislim da lijepo vino, ugodno i nosu i jeziku, ne mogu napraviti ljudi koji nisu sentimentalni i oni koji samo trče za lovom. Vi u ovaj posao morate unijet sebe, a proizvod nastaje najprije u vinogradu, morate njegovati grožđe, pa mošt, ide fermentacija, pa ga opet pazite, pratite, kušate... Ovaj posao ne možete raditi kao da radite ciglu ili metalne cijevi, izmjerite dimenzije i to je to. Ovdje toga nema, svaka godina je za sebe. Dakle, dvadeset godina vam treba da postanete vrhunski enolog i onda, ako ste emotivni, sve to unesete u vino, eto u taj traminac. I to vam je razlika od onog traminca, on je snažan, pun, ali puno težak, a ovo je fin, nježan i pitak, zato sad uživate.

- Uživam, nema šta.

Ne znamo koliko su Iločki podrumi izgubili, možda je Mladen ispao papak, ali njegovim odlaskom mi smo na dobitku.

- Znate zašto sam otišao i to s direktorskog mjesta gdje sam imao i beneficije i dobra primanja? Jer nisam više htio slušati besmislice neprosvijećenih i egoističnih tajkuna. Vidite, i moja žena je radila u Podrumima, ali čim sam ja otišao potjerali su je na vrlo brutalan način. Skoro dvije godine smo bili bez primanja, ponekad nismo ni sto kuna tih dana imali u džepu. A ženi su mi nakon nepunih godinu otkrili tumor na glavi. Srećom, bio je benigan. I sve smo to preživjeli. A znate kako je bilo sa stotinu prijatelja koje sam imao kao direktor? Ostala su mi samo trojica. Tako vam je to, ali zbilja je istina da vas ojača ono što vas ne ubije.

Ne samo da nije klonuo, već ga ni prva loša i kišna 2014. godina nije pokolebala. Da je jak duhom dokazao je i etiketom. Od prezimena koje ima posprdni prizvuk napravio je eleganciju. Upravo papak odjeven u odijelo drži čašu. I kad ga ugledate na boci rajnskog rizlinga, nemojte da vas pokoleba. Unutra je nektar šta ga je još u trećem stoljeću onaj car Prob prepoznao.

---

---

Bila je to ljubav na prvi gutljaj! Vrhunska graševina Mladena Papka zavela nas je sigurno i zato što smo čašu ispili dok smo pred Vukovarom bešumno klizili Dunavom elektro-solarnim brodom obitelji Šesto. Uostalom, doći iz Splita u taj kraj, a ne popiti kapljicu iločkog vina, isto je kao doći u Prag, a ne nazdraviti čašom piva u Fleku. Jer manje je poznato da su Dioklecijan i Ilok skoro pa jednako povezani kao Hajduk i rečena praška restauracija!

Naime, Dioklesa je upravo car Prob unaprijedio u vojnog zapovjednika pokrajine Mezije, a kao car Dioklecijan je svoju palaču sagradio na Probovu posjedu pored Salone, točno u Splitu! Prob je na iločkome području imao vinograde, a u jednome od njih su ga vojnici i ubili jer im je bio pun kufer teških radova oko loze i kopanja kanala kod Sirmiuma u Panoniji. Sagradio je i utvrdu Cuccium na čijem mjestu je danas grad Ilok čije čuveno vinogradarstvo je kasnije razgranala talijanska obitelj Odescalchi. Iločka vina stigla su i do Kraljice Elizabete II., a dokle li će se tek čuti za vina Papak, razmišljali smo tek nakon susreta s 57-godišnjim Mladenom u njegovoj gotovo tek rođenoj vinariji.

---

---

Papkova vina cijede se iz najistočnijeg hrvatskog vinogorja na lokaciji Radoš, toliko je blizu granice sa Srbijom da smo "upali" u roaming. Prethodno smo, k tome, u Googleovu kartu ukucali ime vlasnika pa nas je pola sata mantalo kod Iloka pred granicom prema Bačkoj Palanci i odvelo na prečicu kroz nečiji vinograd u čije blato je auto upalo do branika. Iz vožnje u krug s nepreglednim trsjem na blagim padinama uz cestu izbavio nas je domaćin za čijim pick-upom smo konačno stigli pred Radoš.

Mladenova vinarija posebna je već po tome što je usred vinograda s natkrivenom otvorenom terasom s koje se za lijepa dana u daljini vide obrisi Novog Sada. Do nje se stiže uskom dugom cestom okruženom rumenom lozom, baš onakvom kakvom su nekada bile ilustrirane prve lekcije iz školskih udžbenika. Dočekala nas je mirna u rosulji, sad kad se riješila slasnog ploda odmara dok joj se lišće još drži za peteljku i čeka svoj kraj.

Redovi loze nestaju u magli obronaka Fruške gore, okruženi smo s njih 95 tisuća na čak trinaest hektara u vlasništvu Mladenove obitelji i još pet u zakupu. Prohladno je i vlažno, zdanje Papkovih je prazno, tek je dolje pred ulazak u vinariju malo muvinga.

- Važno je da vinarija nije daleko od vinograda jer tada iz grožđa dobivaš maksimum, svaki transport joj šteti – govori naš domaćin. Užurban je, posla ima na pretek, iako je jematva odavno iza njih. Ali nema puno zaposlenih, zasad funkcioniraju kao mala obiteljska vinarija, a želja patera familijasa je da to bude osnova brenda.

- Kad sam počinjao ovu priču, zamišljao sam je kao obiteljsku – govori nam ovaj bivši direktor Iločkih podruma i dugogodišnji enolog i agronom po struci. Dva desetljeća je, kaže, proveo u firmi, a od toga je osam godina bio na čelnom mjestu. Da nije imao to iskustvo, kaže da sigurno ne bi imao petlje za vlastitu proizvodnju. Unatoč tome, bilo je to jako teško i odvažno. Čak i banke su bile sumnjičave hoće li mu to uspjeti pa je kredit dobio tek kad je i kuću stavio pod hipoteku.

---