StoryEditor
HrvatskaSILOM DOMAĆICA

Eda Vujević: Nije da se hvalim, ali, bogami, ja se cijepila. Prihvatila sam AstraZenecu unatoč materinim ‘muspojavama‘

19. travnja 2021. - 13:48
Vladimir Dugandžić/Cropix

Nije da se hvalim, ali, bogami, ja se cijepila. Odnosno, kako precizno naglašava Zakoniti – cijepljena sam! Pasiv. On ponekad pokazuje čisto nepodnošljivu potrebu za preciznim, da ne reknem staračko-sitničavim izražavanjem. Nisam se cijepila, nego su me cijepili. Ne'š ti razlike! Prošlog me je tjedna nazvala moja medicinska sestra i pitala da imam li šta protiv AstraZenece. Nemam. Šta ću imati protiv? Ništa! Onda je ona rekla da ima pacijenata koji žele čekati Modernu, Pfizer i šta ja znam, pa ono, mora me pitati.

– Pa koje su zamjerke Astri? – pitam ja, a sestra umorno otpuhne.

– Ma šta ja znam – rekla je. – Ljudi ko ljudi, ali evo, ako vi nemate ništa protiv...

Zamjerke Kraljice Majke

I bi tako. Stigla mi je poruka od doktorice – prvo cjepivo 12. travnja, drugo 5. srpnja i bog me veselio. Kraljica Majka, naravno, ima zamjerke na rečeno cjepivo koje je, da podsjetim, i ona primila prije mjesec dana. Budući da je kao "muspojavu" dobila fibru, AstraZeneca je na njezinoj crnoj listi. Valjda je trebala proći lišo, šta li... Osim toga, ona je čula – pazi, ona čula! – kako AstraZeneca izaziva i druge podmukle reperkusije i da zašto ja ne bih pričekala neko drugo cjepivo. I da tko zna šta oni mućkaju s tim bočicama... I slično. Naravski da sam s indignacijom odbacila njezine znanstveno utemeljene teze, pokupljene iz abnormalne količine informativnih emisija koje onda ona znalački interpretira.

– Pusti te tračeve – rekla sam joj. – Što je više kleveta i laži, Astra mi je miliji i draži!

– Ja se tebi čudim – rekla je Kraljica Majka. – Kako se možeš šaliti s tako ozbiljnim stvarima?

– Mogu – rekla sam. – Nego, da ja tebe upitam nešto ozbiljno...

– E – rekla je. – Šta?

– Šta bih trebala obući za cijepljenje? Koji je tvoj stručni savjet?

Nije imala savjet. Što je pravo čudo. Ona uvijek ima savjet, pogotovo glede i u svezi njegovanja pristojnog oblačenja kćeri jedine. Onda sam pitala Zakonitog. On je maštovito odgovorio da "obučem nešto".

– Dobro, reci mi, čovječe – pitala sam svog već cijepljenog muža. – Koliko ima tih boksova u Areni? Jel to diskretno, s paravanima, ili je na izvol'te?

– Ma nije na izvol'te – rekao je. – Ali nije baš ni diskretno.

– Ma čekaj – rekla sam. – Jel te skinu do gola onako pred svima?

– Bože mili – zagrintao je. – Pa ne cijepe ljude u guzicu, nego u rame! U ra-me! Skineš jaketu, skineš košulju....

– Znači, ostaneš u ređipetu?!

– Ja sam išao bez ređipeta! – odgovorio je. – A ti kako oćeš...

Nikakve koristi od njega, žali bože. Nema šanse da se ja tamo skinem u ređipet, a ni majica na bretele mi nije baš dostojanstveno rješenje... Košulja otpada jer nemam nijednu košulju toliko širokih rukava da ih mogu zavrnuti do ušiju... Haljina na botune? Pa da jedan rukav izvučem? Ne valja! Morala bih se fakat raskopčati barem do pupka... Zaronila sam besciljno u ormar.

Tuta, maska i promaja

– Treba mi nešto na patent – rekla sam. – A ispod nešto kratkih rukava. Pa preko svega vjetrovka! To mi treba, ali...

– Pa obuci tutu, šta kompliciraš! – rekao je.

– Tutu?! Da u tuti idem u javnost? – blenula sam. – Nisam nikad u tuti išla nikuda...

– Pa ne moraš u tuti baš ići...

– Kako misliš?

– Pa mo'š otrčati – zacerekao se. – Obučeš tutu, patike, vjetrovku, staviš kapu, masku i trk na cijepljenje. Mo'š usput i banku opljačkati, nitko te neće poznati.

– Ne mogu na cijepljenje doći znojna, bogati! – rekla sam.

Onda smo se dogovorili. Ja ću obući tutu, a on će me voziti do Arene i vratiti iz Arene. Naime, ja kad vidim našminkane žene kako u trenirkama šetaju, meni to nije šik. Jest da ne znam gdje su bile i šta su radile prije šetnje, možda su tako isfenirane trčale maraton oko Marjana, ali... Nekako mi tuta nije obleka, ali dobro!

Dakle, došli mi tamo. Ja u tuti, maskirana do očiju, ispred mene pedeset ljudi, svi s maskama, a nekoliko volontera poduzetno upućuje ljude "vi tamo, vi tamo, prijavite se tu, onda desno, koji vam je broj, sjedite u ovaj red..." Majke mi mile, da nije apokaliptičnog prizora Sanaderove nezavršene Arene kroz koju fijuče promaja, pomislila bih da sam u nekoj uređenoj zemlji. Svi nose neki list papira, pa me na trenutak uhvatila panika da sam i ja nešto trebala donijeti osim osobne iskaznice. Znate taj osjećaj? Da vidite oko sebe sto ljudi s kesom na glavi, i vi biste se osjetili goli premda dobro znadete da nošenje kese na glavi može ukazivati samo na ozbiljan psihički defekt. Ali šta'š, zakon grupe... Ispalo je da je moja doktorica rijetko napredna žena pa mi je prijavu poslala WhatsAppom, a ne poštom, tako da sam u zonu cijepljenja ušla bez ausvajsa i bez poteškoća. "Bitan je naš popis, gospođo", kazala je djevojka vedrih očiju na prijemu. Ljudima samo oči vidiš, takvo vrijeme došlo...

Skinula jaknu, pa gornji dio tute pa ostala u lijepoj bijeloj majici s koletićem, milina me gledati, ko tenisačica u senior ligi, pokazala pripadajući teniski lakat, bocnulo me u lijevo rame, pa me uputilo da desetak minuta pričekam da mi se, ne daj bože, ne bi slošilo... I eto. Uvečer malo zafibrala, sutradan me bolile i ruke i noge... Malo se, kako to već dame rade, prenemagala pred Zakonitim i to je sve.

Čula, a ne čuje!?

– Pa kako se osjećaš? – pitala je mater.

– Odlično – rekla sam.

– Ih, da odlično – kazala je nepovjerljivo. – Doduše, čula sam da najgore dolazi između petog i dvadesetog dana. Da se tad pokažu ti neki ugrušci...

– Ti čula? – zavikala sam. – Ti čula? A tvrdiš da ne čuješ ništa! Ima li šanse da ti nekad nešto lijepo čuješ?

– Pa šta se ljutiš? – nevino je upitala. – Ne daj bože nikom što mu majka misli...

– Ja nisam taj tip majke – rekla sam. – I neću te voditi kod slušnog doktora! Čula – ne čula, eto ti sad...

I spustila sam slušalicu. Ako mi je do loših prognoza, imam i ja televiziju, ne treba mi mater.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. lipanj 2021 09:35