U pozadini sveprisutne priče o tome kako "nedostaje radnika" ili kako bi mi ekonomisti to rekli – u pozadini priče o "uskom tržištu rada" – odvijaju se fantastično brzi procesi koji izazivaju velike društvene promjene. U ovom tekstu pobliže ćemo se upoznati s fenomenom sve veće zaposlenosti žena moje generacije 55+.
Socijalistička propaganda i niski start
Pred desetak godina znali smo da će velika promjena radne aktivacije žena jednom započeti, no nismo znali kada, ni koliko će burna biti. Možda vas ovaj uvod zbunjuje pa pomišljate: "Kakva revolucija radne aktivacije žena, pa nismo u više u devetnaestom stoljeću?".
Ako vam je slično pitanje palo na pamet, onda ste slabo informirani o tržištu rada. Objasnit ću.
Iako se još u vrijeme socijalizma pričalo o tome da su žene ravnopravne muškarcima, naročito u svijetu rada, a "pobjede socijalističke revolucije" promovirane su pričama žena narodnih herojki i slikama žena koje rade u tvornicama ili za upravljačem kakvog traktora istočne proizvodnje, društvo je više-manje ostalo tradicionalno. Javne usluge koje zamjenjuju ulogu žene u obitelji (jaslice, vrtići i skrb za najstarije) nisu bile razvijene.
Doduše, žene u primarnoj radnoj dobi između 29 i 54 godine starosti jesu se uključivale na tržište rada više nego ikada ranije i više nego u mnogim razvijenijim zemljama zapada. No, žene u zreloj dobi brzo su izlazile s tržišta rada, a mlađe su se u prosjeku teško i kasno uključivale. Tako je ne tako davne 2012. udjel zaposlenih žena u populaciji žena od 55 do 64 godine starosti u Hrvatskoj iznosio i dalje nevjerojatno niskih 27,7%. Usporedbe radi, stopa zaposlenosti muškaraca u toj dobi iznosila je 48% unatoč velikom udjelu braniteljske populacije.
Dakle, te 2012. znali smo da jako zaostajemo za prosjekom EU i razvijenim dijelom Europe prema stopi zaposlenosti žena 55+, međutim ni tamo udjel nije bio osobito visok. Prosjek EU iznosio je 39,6%. Nordijske zemlje, točnije tamošnje žene koje su izrasle iz egalitarne vikinške tradicije bile su kao s druge planete: stopa zaposlenosti žena u Švedskoj iznosila je 68,5% 2012. (gotovo 30 postotnih bodova iznad prosjeka EU!), a Island se doimao kao planeta u drugoj galaksiji sa stopom zaposlenosti žena 55+ od 75%. Brojke iz Skandinavije pružale su poticaj i ideju, neku vrstu orijentira o tome što bi se moglo događati u budućnosti.
Stopa zaposlenosti žena 55+ u Hrvatskoj je veoma brzo rasla nakon 2012. godine: Hrvatice zrele dobi u pogledu zaposlenosti sustigle su i prestigle Talijanke do 2023., gotovo polovina ih radi.
Povećanje je bilo naročito brzo od 2021. naovamo, gotovo tri puta brže nego do 2020.: od 20 postotnih bodova povećanja stope zaposlenosti u razdoblju 2012. – 2023. pola povećanja dogodilo se u osam godina od 2012. do 2020., a pola u samo tri godine od 2021. do 2023.
Jug Europe i dalje zaostaje za sjeverom: Hrvatska i Italija su tipične južne zemlje, što se ponekad tumači tradicijom i katolicizmom koji promiču tradicionalnu ulogu žene u obitelji. No, isto tako se može tumačiti i nedostatkom javnih i tržišnih usluga skrbi za djecu (unuke) i najstarije (roditelje baka) i vrlo fleksibilnim mirovinskim sustavom koji nedovoljno obeshrabruje rana umirovljenja.
Do prave male revolucije rada žena ne dolazi samo u Hrvatskoj: EU prosjek je u proteklih desetak godina također brzo napredovao. Od prosjeka EU i dalje smo – mjereno postotnim bodovima – udaljeni približno kao i 2012. To znači da bi se aktualni udjel od oko 50% u Hrvatskoj mogao brzo podizati prema 60% gdje se sada nalazi linija prosjeka EU.
Stopa zaposlenosti žena zrele dobi u Skandinaviji više ne raste. Island je tamo gdje je bio 2012. (oko 75%), a Švedska sada pomalo zastaje na približno istom postotku. Razumno je očekivati da će cijela Europa u sljedećih 10-20 godina sustići sjever: dolaze generacije dobro (visoko) obrazovanih žena koje svoju primarnu radnu dob (29 – 54 g.) provode na tržištu rada i nemaju namjeru prerano se micati s njega kao što su se micale (ili na njemu uopće nisu sudjelovale) njihove majke i bake.
Detalje ovih brojki koje su prikupljene temeljem Anketa o radnoj snazi treba tumačiti sa zrnom soli zbog metodoloških promjena i prilagođavanja nazivnika stopa zaposlenosti rezultatima popisa stanovništva. Stoga ćemo prethodne rezultate potvrditi usporedbom podataka iz popisa stanovništva 2011. i 2021.: u tih deset godina broj zaposlenih žena u dobi 55-64 narastao je znatno više od broja zaposlenih muškaraca. Brojke potvrđuju da se radi o dubokoj strukturnoj promjeni u smislu sve duljeg ostanka žena na tržištu rada.
Kompleksni uzroci
Osim boljeg obrazovanja i većeg prethodnog radnog iskustva novih generacija u zreloj životnoj dobi, na prikazani trend utječe i regulacija. U Hrvatskoj je na djelu usklađivanje dobi za odlazak u mirovinu za žene i muškarce. Ono je postupno, ali djeluje i bit će dovršeno do 2030. kada će i za žene vrijediti dob za puno umirovljenje od 65 godina, odnosno 60 godina za prijevremenu mirovinu.
Nadalje, fleksibilizacija zakona o radu regulirala je neke oblike rada koji idu na ruku ženama (rad umirovljenika koji naročito pogoduje osobama u prijevremenoj mirovini, rad od kuće i sl.). Kako je u Hrvatskoj veoma lako otići u prijevremenu mirovinu, za očekivati je da će prije ili kasnije doći i do zaoštravanja uvjeta, što će stvoriti dodatan poticaj za dulji ostanak u svijetu rada.
Važan faktor je i zdravlje. Ljudi u prosjeku žive dulje, svjesniji su razlike između dobrih i loših životnih navika počam od prehrane, i općenito su u prosjeku zdraviji nego nekada u dobi 55-64. Naposljetku, sve manji broj ljudi koji žive izvan gradova smanjio je broj onih koji su relativno mladi spremni na povlačenje iz svijeta rada i bavljenje poljoprivredom uz vrlo skromnu mirovinu.
Sljedeća slika prikazuje rang-listu država članica EU prema momentumu rasta zaposlenosti žena zrele dobi. Poredak zemalja na slici pokazuje da se revolucija rada žena događa uglavnom na istoku i jugu, dakle u slabije razvijenom dijelu Europe i da Hrvatska po tome nije ništa posebno. Povijest radne aktivacije žena zrele dobi na zapadu sada se ponavlja na jugu i istoku, no postoje i razvijene zemlje gdje je proces radne aktivacije žena zrele dobi još uvijek veoma intenzivan (Nizozemska, Belgija, Irska, Španjolska). S druge strane, proces rasta stope zaposlenosti žena 55+ zastaje tamo gdje je visoka stopa zaposlenosti postignuta još u prethodnoj generaciji (Skandinavija + Švicarska), dok značajno usporava (ali je rast i dalje osjetan) u državama gdje je u prethodnoj generaciji prijeđen EU prosjek, ali još nisu postignuti skandinavski standardi zaposlenosti (Austrija, Njemačka, Francuska, Danska i države na Baltiku). Susjedna Italija je zapravo jedina zemlja gdje je početna zaposlenost žena zrele dobi bila veoma niska, a u međuvremenu se nije dogodio osobit rast.
Može se zaključiti da će jednoga dana cijela Europa vjerojatno konvergirati prema stopi zaposlenosti žena zrele dobi oko 75%. Radi ilustracije učinka na tržište rada, to možemo prevesti u brojke: da je stopa zaposlenosti žena u dobi 55-64 godine u Hrvatskoj danas kao u Švedskoj, u Hrvatskoj bi radilo čak 77,000 više žena. Ukupna zaposlenost bi bila veća oko 4,5%.
Pitanje je koliko će vremena trebati za dostizanje stope zaposlenosti žena zrele dobi od 75% i što sve treba učiniti prije nego što dođemo do te magične brojke koju izgleda nije moguće prijeći kao što pokazuje iskustvo Islanda i Švedske. Pitanje je važno jer se u podlozi prikazanih procesa odvijaju suptilne promjene društvenih odnosa i odnosa u obitelji koje imaju širi društveni značaj od samog učinka na broj i strukturu zaposlenih.
Majke, kćeri, demografija
Kada je o demografiji riječ, iza prikazanih slika krije se transformacija odnosa majki i kćeri. Više ne vrijedi poznata uzrečica treba cijelo selo da se podigne dijete. Ekonomski gledano, smanjuje se ponuda rada za usluge baka-servisa unutar obitelji (tko je ikada čuo za dedu-servis?). Raste potražnja za supstitutima tradicionalnih usluga majki-baka, tj. za sličnim uslugama koje se nude na tržištu i u javnim odgojno-obrazovnim institucijama. Kako samo rijetki mogu bez problema platiti tržišnu cijenu ovih vrijednih usluga, a vlade nisu na vrijeme prepoznale trend, potražnja se dijelom spontano kontrolira smanjenim fertilitetom. Mlađe žene odgađaju rađanje djece i imaju manje djece jer osjećaju da generalno nedostaje obiteljska i društvena potpora za njihovo podizanje.
Osim toga, ljudi su sve mobilniji: mlade djevojke više putuju, pronalaze ljubav dalje od doma, a tamo nema roditeljske potpore. Nedavno objavljeni podaci popisa stanovništva problematiziraju tezu da ljudi u Hrvatskoj nisu mobilni: 48,5% stanovnika Hrvatske ne živi u mjestu u kojem su rođeni, a taj je podatak očekivano veći za žene: 55% žena u Hrvatskoj ne živi u mjestu u kojem su rođene. Oko trećine žena obuhvaćenih Popisom 2021. rođeno je u drugoj županiji ili državi. Prema tome, smanjena ponuda usluga baka-servisa ne mora biti posljedica samo duljeg sudjelovanja žena zrele dobi – servisnih baka – na tržištu rada. S većom mobilnošću djevojaka, prostornim širenjem predbračnih iskustava i zasnivanjem obitelji dalje od roditeljske kuće vjerojatnost potpore obitelji u podizanju djece pada za barem 50%. Kao potencijalni izvor potpore ostaje muževa obitelj, osim ako se i muž nije selio dalje od roditelja. No, to je manje vjerojatno jer je u vrijeme popisa 2021., za razliku od žena, gotovo 60% hrvatskih muškaraca živjelo u mjestu u kojem su rođeni.
Nedostatak tradicionalnih usluga skrbi za djecu može se donekle promijeniti velikim povećanjem javnih usluga (to su napravili u Skandinaviji). Međutim, države su drugdje u Europi uglavnom kasnile s praćenjem trenda promjena odnosa u obitelji povećanjem javnih usluga. Na primjer, Hrvatska je među najslabije pozicioniranim državama članicama EU kada je riječ o udjelu djece koja pohađaju vrtićke i predškolske programe (pogledajte sliku na stranici 76. Bijele knjige stranih ulagača). Prema tome, iako žene 55+ više ne rađaju djecu, njihove odluke i životne navike, kao i odluke njihovih kćeri kada je u pitanju mobilnost radi zasnivanja obitelji, posredno utječu na demografske trendove.
Majke, kćeri, promet, utrošak vremena i produktivnost
Učinci na promet, način kako trošimo vrijeme, te na produktivnost rada jednako su složeni i duboki. Ako spadate među one koji su ekološki osviješteni i zabrinuti zbog prometnog kolapsa u glavnome gradu i šizite zbog toga što se u svakom automobilu u prosjeku vozi po jedan čovjek, jeste li ikada pokušali brojati kojeg je spola taj jedan "prosječni" čovjek? Danas se, osobito u razvijenijim urbanim sredinama, i majke i kćeri (odvojeno) voze gradom i gube vrijeme pokušavajući pohvatati konce svojih poslovnih i obiteljskih obaveza tako da je spolna struktura "samaca" u automobilima poprilično ujednačena. Volio bih vidjeti sliku koja uspoređuje lica vozača i putnika u automobilima u središtu Zagreba 1984. i 2024. Mudri planeri prostornih planova, prometnica, ostale infrastrukture i javnih usluga nisu bili dovoljno vidoviti da predvide ovakvu eksploziju aktivnosti i mobilnosti žena, kako mlađih, tako i onih zrele dobi.
Mlađe spominjem jer je i stopa zaposlenosti mladih žena u dobi 15-29 godina povećana s 30 na 38% od 2012. do 2023. Tramvajima se prema gradskim statistikama danas vozi sve manje ljudi, ali ne zbog toga što su ljudi prekomotni ili ekološki neosviješteni, nego zbog toga što su tramvajske linije povlačene na temelju naseljenosti, životnih i radnih navika i potreba nekih davnih generacija. Ljudi uz tramvajske pruge su ostarili. Danas je, gledano relativno u odnosu na broj stanovnika, dva puta više djece u Dugom Selu, Odri, Stupniku, Ježdovcu i sličnim naseljima, nego u centru Zagreba. Ako tome pribrojimo njihove roditelje nećemo pogriješiti ako pretpostavimo da roditelji s malodobnom djecom čine većinu stanovništva na obodima grada dok u centru jedva dosežu trećinu ukupnoga broja stanovnika. Gradovi su poznati kao socijalni organizmi koji logikom tržišta nekretnina tjeraju svoju djecu dalje od centra, pa slijedom te logike možemo zaključiti da su na obodima takozvane metropole relativno prisutnije majke i bake koje hvataju konce svojih i tuđih života dok se u centru nameću neke druge teme i (politički) prioriteti koji su bitni za u prosjeku starije i bogatije ljude. Naravno da one ovise o automobilima.
Rezultat kašnjenja s razvojem socijalnih servisa su sve fleksibilniji radni sati, sve grozničavija utrka za poslom, novcem, za pružanjem novih perspektiva sve malobrojnijoj djeci, neefikasan promet, stres. Tako dolazimo do granica rasta ukupne društvene produktivnosti. Naime, ukupan dohodak i bogatstvo rastu, raste i broj zaposlenih, osobito žena (i kćeri i majki), raste i broj ukupno utrošenih sati (u koje su uključeni i sati "praznog hoda" u prometu), no realna vrijednost koja se stvara po utrošenom satu sve slabije raste. Na razini cijele EU, kada se gleda produktivnost po satima rada, od 2020. godine uopće više nema rasta produktivnosti.
To nije nikakva tragedija. Naprotiv, ukupna nova vrijednost raste prvenstveno zbog sve većeg broja uključenih u igru, većeg broja zaposlenih. Taj vid radnointenzivnoga rasta će se po svemu sudeći nastaviti, dobrim dijelom zahvaljujući mlađim i starijim ženama (one u dobi 29-54 godine su već veoma aktivne, imaju stopu zaposlenosti oko prosjeka EU). No, pravo pitanje glasi kako povećati ukupnu produktivnost društva u uvjetima revolucije rada žena? Odgovor se, kada je riječ o temi ovoga teksta, ne može zaustaviti na klasičnim ekonomističkim odgovorima (više kvalitetnijih ulaganja u proizvodnje veće dodane vrijednosti, bolje obrazovanje i sl.). Jer kao što smo pokazali, javne usluge utječu na ukupnu društvenu produktivnost kroz efikasnost prometa, dostupnost usluga skrbi za djecu i najstarije, kvalitetu i dostupnost obrazovanja. A to su javne usluge u kojima zasad nema vidljivog relativnog napretka u smislu približavanja standardima EU. Štoviše, otvoreno je pitanje da li u nekima od tih područja – pogotovo u prometu i prostornoj organizaciji života – možda sve više zaostajemo, piše Ekonomski Lab.