Povjesničar umjetnosti Zvonko Makovića odlučio je istupiti iz članstva HAZU-a. Među razlozima koji su ga ponukali na taj potez posebno je zanimljiv slučaj "Pečarić vs Andrić".
Na jednoj strani imamo Stanka Andrića, povjesničara i književnika koji je diplomirao latinski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti. Zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest (HIP). Predmet njegovih znanstvenih interesa ponajviše je srednjovjekovna povijest Slavonije.
Na drugoj strani stoji Josip Pečarić, rođeni Kotoranin, koji je diplomirao i magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Na istom je fakultetu stekao doktorsku titulu s disertacijom iz matematike pod naslovom “Jensenove i povezane nejednakosti”. Nakon uspona Slobodana Miloševića u okolnostima bujanja velikosrpskog nacionalizma Pečarić se preselio iz Beograda u Zagreb.
Kada je ove godine Razred za društvene znanosti predložio Andrića za novog člana akademije, akademik Pečarić se dosjetio jednog Andrićevog teksta u kojem se ovaj protivi davanju naziva Instituta za povijest po Franji Tuđmanu. Bio je to, uz Andrićevo micanje Tuđmanove biste iz prostorije podružnice HIP-a, neoprostiv grijeh zbog kojeg je akademik Pečarić uspio uvjeriti većinu u skupštini akademije da odbije prijedlog razreda za društvene znanosti o primanju Andrića u svoje članstvo.
Akademik Pečarić je poznat kao vrsni matematičar s izraženim interesom za povijest. Nažalost, često pribjegava etiketiranju brojnih političara i znanstvenika kojima pronalazi "antihrvatske" grijehe. U to smo se uvjerili iz kratkog razgovora s akademikom Pečarićem.
– Čim je postao ravnatelj HIP-a (Stanko Andrić, op.a.), uklonio je bistu utemeljitelja RH. To nije politika, to je očito nepoštivanje države.To je objavljeno u knjizi koju sam objavio prije izborne skupštine. Ismijavao se Tuđmanu kao povjesničaru, a argumenti su mu...! Imate moj tekst gdje sam pisao Akademiji u kojom sam naveo da je on po Scopusu u grupi najslabijih autora s HIP-a. A ja imam osam tisuća i kusur citata. Jako su mi zabavni ovi napadi nakon Makovićevog izlaska. On sam je potencirao tu priču o Andriću. Oni kažu da Tuđman nije bio dobar povjesničar.
Ja sam davno rekao da je Franjo Tuđman najveći hrvatski znanstvenik, zahvaljujući tome što je bio povjesničar i vojnik te je sinergijom toga stvorio državu. Vjerojatno se ne objavljuje moj govor s izborne skupštine HAZU-a jer svi pokušavaju sakriti zločin uklanjanja biste utemeljitelja RH. Pazite, znate koji je njegov (Andrićev, op.a.) argument, ako damo Tuđmanovo ime institut, onda će biti upitna objektivnost povjesničara koji rade tamo. Koja li glupost, to mu je važnije od činjenice da je on utemeljitelj RH!
Pazite, ja imam objavljenih 1300 radova iz matematike, pa su mi glupa mudrovanja nekih povjesničara koji ne znaju logički razmišljati – odgovorio je uvaženi akademik Pečarić na naše pitanje o uzroku njegovog protivljenja članstvu Stanka Andrića u HAZU-u.
Andrićeve argumente je nazvao i jednom uvredljivom riječju, a koju ovdje nećemo citirati.
Poprilično žestoke riječi, složit će se, vjerujem, velika većina čitatelja. Za komentar Pečarićevih navoda obratili smo se prozvanom Stanku Andriću. Na "slučaj" uklanjanja biste prvog hrvatskog predsjednika iz prostorija slavonske podružnice HIP-a odgovorio je:
– Čuveni akademik Pečarić me uporno optužuje za "uklanjanje Tuđmanove biste" iz instituta u Slavonskom Brodu, dok sam tamo bio, kako on kaže, "ravnatelj". (Bio sam zapravo u to vrijeme voditelj brodske podružnice, a ravnatelj je u matičnom institutu u Zagrebu.) Mislim da je jedini ispravan način da odgovorim na Vaše pitanje to da ne vidim zašto se i kako se akademika Pečarića uopće tiče postojanje i smještaj biste Franje Tuđmana u slavonskobrodskoj podružnici Instituta.
S kojim pravom on iznosi takve komesarske "optužbe"? Zašto bismo se na njih uopće morali obazirati? Po mojem sudu, naime, naprosto nije pristojno upletati se na takav način u unutarnja pitanja jedne ustanove u kojoj niste zaposleni, kojoj ne pripadate, u čijem radu ne sudjelujete niti ste odgovorni za rezultate toga rada.
Ako sam tada bio na čelu jedne ustanove, pa makar to bila i samo institutska podružnica, valjda sam imao pravo odlučivati o unutarnjem uređenju prostora te ustanove, sve dok svojim postupcima ne kršim zakone ni statut ustanove, i bez obveze da o tome polažem račune samozvanim inspektorima.
Dakle, ta optužba, kada se malo o njoj razmisli, zapravo je jedna nepristojnost, jedna ordinarna indiskrecija ili da kažemo najtočnije - jedan bezobrazluk. Ja bih, naravno, mogao do u potankosti iznositi kako je to išlo s Tuđmanovom bistom u brodskom institutu, ima u tom slučaju elemenata za crnohumornu pripovijetku ili možda za neku komedijicu u brešanovskom stilu, ima i potencijala za neku malo širu društvenu "didaktiku"... Ali mislim da je ipak najpreče i najvažnije dati odgovor kakav sam sada dao – rekao je prozvani povjesničar.
Naš sugovornik je potkraj 2019. godine objavio na portalu Historiografija.hr kritički intoniran esej o inicijativi da se Hrvatski institut za povijest, u kojem radi, nazove po Franji Tuđmanu. O ideji da znanstveni instituti dobivaju imena po državnicima ni danas ne misli ništa pozitivno.
– Svoje mišljenje o tome iznio sam kao komentar jedne konkretne inicijative, koja je kao javni prijedlog došla od skupine razmjerno dobro poznatih osoba - devet akademika, među kojima nije bilo nijednog povjesničara, i troje profesionalnih povjesničara u mirovini.
Najprije sam o tome napisao članak za strukovni internetski portal, a zatim, nakon određenih reakcija, i prošireni esej za stručni časopis koji ste spomenuli. Tu sam pokušao pokazati zašto taj prijedlog smatram neutemeljenim i promašenim, pa čak i "protuznanstvenim". Pokušat ću prepričati svoj glavni argument.
Vjerojatno nema spora o tome da je Tuđman ključni hrvatski političar i državnik u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, koje je jedno od zaista prijelomnih razdoblja hrvatske povijesti. Bio je, uz ostalo, i povjesničar, makar i naknadno priučeni, te prvi direktor "jugokomunističkog" preteče današnjeg Hrvatskog instituta za povijest, no sve je to u debeloj sjeni njegove političke uloge u zadnjem desetljeću njegova života, uloge za koju se cijelog života, znajući i ne znajući, pripremao.
Kao takav, Tuđman je neizbježna i vrlo važna tema za istraživače novije hrvatske povijesti. Ta je zadaća, svakako, i pred povjesničarima u Hrvatskom institutu za povijest, koji je najveća javna ustanova te vrste u zemlji. Podrazumijeva se da povjesničari svoj posao nastoje raditi objektivno i nepristrano i da žele raditi bez pritisaka i tabua te slobodno objavljivati sve rezultate i zaključke do kojih dođu.
A imenovanje ustanove prema nekoj povijesnoj osobi neminovno uspostavlja poseban odnos prema njoj, manje ili više kultni. Postavlja se time okvir za razna usmjeravanja i pritiske, ohrabrivanja i obeshrabrivanja, za cenzuru i autocenzuru. Sve je to posebno izraženo u odnosu politike i znanosti. I još izraženije u odnosu politike i povijesne znanosti, koja se hoćeš-nećeš, izravno ili neizravno, uvijek bavi politikom i političkim osobama iz prošlosti.
Zato ustanove u znanosti općenito ne treba nazivati prema političarima i političkim osobama, a povjesničari pogotovo ne bi trebali na svojim "cimerima" isticati imena likova i junaka svojih pripovijesti s fusnotama. Oprostivo je ako se koji povjesničar zaljubi u osobu koja je predmet njegova dugogodišnjeg bavljenja, ali takve individualne zanesenosti ne treba pretvarati u institucijska gesla.
Meni se sve to čini dosta logično i jasno, pa ne mogu zamisliti da je ona inicijativa za imenovanje instituta motivirana brigom za boljitak znanosti. Njezini su motivi politički ili politikantski, a posljedice toga što zazivaju autori tog prijedloga bile bi loše za znanost i, konkretno, znanstveni profil Instituta.
Uostalom, da se u hipotetičkom institutu nazvanom po Tuđmanu ne bi moglo slobodno istraživati i pisati o Tuđmanu zorno pokazuje, barem meni, sve što sam iskusio kao negativnu reakciju na moj relativno bezazlen kritički komentar spomenute incijative. Reakciju kojoj se sada pridružila i HAZU. Što bi tek bilo kad bi na red došla ozbiljnija pitanja vezana za Tuđmana – veli Andrić.
Na pitanje pogađaju li ga optužbe koje se upućuju na njegov račun, Andrić odgovara:
– Ne pogađaju me nimalo te optužbe. Mogu odgovoriti da mi nije jasno po čemu bi akademik Pečarić bio mjerodavna instanca koja ocjenjuje kvalitetu, uključujući i citiranost, bilo kojeg povjesničara, pa tako i povjesničara kandidiranog za članstvo u HAZU.
U redu, taj član Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti pročitao je jedan moj tekst, očito jedini od svega što sam napisao, koji mu se nije nimalo dopao te je odlučio da mi neće dati glas na skupštini HAZU gdje se o novim članovima glasa tajno.
Nije mi to ništa posebno iznenađujuće. Dok se pripremala moja kandidatura, pa se doznalo da akademik Pečarić panično alarmira članstvo zbog mojeg napisa o Tuđmanu i imenu Instituta, napisao sam u emailu mojem predlagatelju: "Jasno mi je da će akademicima koji pročitaju taj moj tekst trebati malo širine i neusukanosti duha e da bi podigli ruku ‘za‘ moju kandidaturu"... Jako bi me ugodno iznenadilo da se takve širine duha našlo kod svih.
Umjesto toga, dogodilo se pomalo neugodno iznenađenje, a to je činjenica da je Pečarić uspio skupštini "nametnuti temu" i uvjerljivo zasjeniti mišljenje malobrojnih Akademijinih povjesničara. Pečarićevi su istomišljenici i sličnomišljenici u HAZU odnijeli glasačku pobjedu.
Većina skupštine prihvatila je njegove argumente i u tajnom glasanju dezavuirala mišljenje povjesničara koji su me kandidirali i Razreda za društvene znanosti koji je gotovo jednoglasno podržao moju kandidaturu. Nije se pritom povela rasprava kakve na vijećima ustanova obično nastanu kada se pojavi takva neobična situacija. Ili se možda netko javio za riječ, ali je predsjedništvo reklo "idemo dalje, nemamo vremena..."?
Ukratko, ne vidim puno smisla u tome da ja sada objašnjavam kako je moj historiografski opus vrijedan unatoč protuargumentu kojim akademik Pečarić maše već mjesecima. Predlažem da to pitanje, zašto misle da je moj rad na polju povijesne znanosti vrijedan članstva u HAZU, uputite povjesničarima ili drugim humanističkim znanstvenicima u Razredu za društvene znanosti koji su me predložili i podržali – zaključio je Stanko Andrić.
Ideje i mišljenja koje je iznio povjesničar Andrić su očito duboko odbojne akademiku Pečariću i većini u Skupštini HAZU-a, pa će njegovo članstvo u Akademiji morati pričekati neka druga vremena.