„Dobre serije su kao dobro vino, što starije to bolje”, rekao je jednom netko... Dobro, nitko to nikada nije rekao, ali poanta je u tome da malo koja serija svakim novim gledanjem postaje sve bolja, a nakon tko zna kojeg repriziranja Seinfelda na koje sam se posljednjih mjeseci bacio, ponovno sam se uvjerio da je remek-djelo Larryja Davida i Jerryja Seinfelda jedna od njih.
Iako se često naziva „serijom o ničemu”, Seinfeld je zapravo serija o svemu i genijalno prikazuje ljudsku svakodnevicu te se bavi temama o kojima je većini nas neugodno razmišljati, a kamoli razgovarati. Jedna od najboljih, ako ne i najbolja humoristična serija u povijesti, gotovo 23 godine nakon emitiranja posljednje epizode djeluje još uvijek nenadmašno u mnogim segmentima i sve se više čini da će tako i ostati.
Ekstremno sitničavi likovi koji jedni drugima, ali i svima oko sebe, iz dana u dan zagorčavaju život jedni su od najgenijalnijih televizijskih pojava ikada osmišljenih, a sjajne epizode među kojima se gotovo i ne može pronaći ona koja je loša, nezanimljiva i neduhovita, čine Seinfelda zaista jednom od najkvalitetnijih serija općenito.
Sitcomi su često degradirani u odnosu na serije koje se bave ozbiljnim temama i smatraju se previše trivijalnima da bi ih se uspoređivalo s njima, ali u kontekstu ideje i kvalitete njenog ostvarenja, Seinfeld nimalo ne kaska za najboljim serijama u povijesti. U redu, može se argumentirati da je radnja ponekad previše groteskna, da Seinfeldovo često očigledno suzdržavanje da ne prasne u smijeh relativizira scene ili se možete prikloniti razmišljaju Cosma Kramera koji je u epizodi „The Limo” izjavio da je cijeli život Georgea Costanze laž, jer da jednostavno ne može postojati osoba kao što je on. Ali genijalnost i neobični pristup radnji, koji iz epizode u epizodu ne gube na kvaliteti, ruši sve te argumente.
Iako su Jerry i Elaine neizostavni dio serije, a Kramer ljubimac velikog dijela gledateljske publike Seinfelda, najkompleksniji lik je ipak George Costanza – neurotični i vječno nesretni čovječuljak koji ni sam ne zna što hoće u životu.
Lik Georgea osmislio je sam tvorac serije, Larry David, a glavna si je inspiracija bio on sam. Naime, George ima puno poveznica s Davidom, a jedan od događaja iz života Larry Davida poslužio je za radnju epizode „The Revenge” u kojoj je George dao otkaz, a zatim se sutradan vratio na posao i pravio da se ništa nije dogodilo.
David je istu stvar učinio dok je sredinom 80-ih godina radio u poznatom humorističnom showu „Saturday Night Live”. Nezadovoljan tretmanom, otišao je do svog šefa i uz psovke rekao da daje otkaz. No već na putu kući shvatio je da je upravo ostao bez plaće, a kada je došao u stan, dočekao ga je susjed koji mu je savjetovao da se vrati na posao u ponedjeljak i pravi kao da se ništa nije dogodilo. Susjed mu je bio komičar imena Kenny Kramer i kao što možete pretpostaviti, upravo je on poslužio Davidu kao inspiracija za lik Cosma Kramera.
David je poslušao savjet svog ekscentričnog susjeda i nakon par dana se pojavio na poslu.
- Došao sam na sastanak i sjeo s ostalim piscima. Šef nas je krenuo ispitivati jednog po jednog što nam je u planu, a kada je došao do mene, mrtav hladan sam rekao: „Razmišljam o skeču s akrobatom”. I to je bilo to – prisjetio se jednom David.
George je zapravo manifestacija onih najgorih ljudskih reakcija i najsitničavijih osobina i koliko god one bile jednostavno ružne, sjajni Jason Alexander čini ih nevjerojatno smiješnima, a ponekad vam ponudi kut gledišta na koji vi sami ne biste nikada pomislili. Seinfeld je vjerojatno jedina serija koja bizarnu smrt nevinog i poprilično pozitivnog lika može učiniti ugodno smiješnom, a Georgeova gotovo nehumana reakcija u kojoj pokušava suspregnuti oduševljenje nakon što sazna vijest da je ostao bez svoje zaručnice, još smješnijom.
Ni ostatak družine nije puno bolji od Georgea, sve su to sitničavi likovi koji će u svemu i svakome u sekundi pronaći manu i nikada neće biti zadovoljni. Elaine je toliko površna da je u jednoj fazi procjenjivala jesu li muškarci s kojima se viđa „sponge worthy” ili ne, Jerryjeva nemogućnost da razvije duboku vezu s ijednom djevojkom doseže gotovo patološku razinu, dok je Kramer hodajuća nevolja koja će bez previše razmišljanja svakoga uvaliti u nepriliku, često bez ikakve potrebe.
Seinfeld je također serija koja je srušila mnoge ustaljene norme u američkim sitcomima. Primjerice, Jerry i Elaine nikada nisu ušli u ozbiljnu romantičnu vezu, dok se ni glavni likovi tijekom devet sezona nisu razvili, odnosno nisu postali bolji ljudi. Dapače, što se serija bliži kraju, njihova ponašanja postaju sve gora, zbog čega kraj moralistima donosi zadovoljštinu, dok istovremeno ostavlja gorak okus u ustima ostalima koji su unatoč svemu ipak zavoljeli notornu četvorku.
Fascinantno je koliko je tema i specifičnih situacija iz serije proizašlo iz stvarnog života ekipe koja je sudjelovala u stvaranju serije. Od jedne od najupečatljivijih epizoda „The Contest”, preko „The Smelly Car”, pa sve do genijalne „The Strike”. Sjajna epizoda u kojoj na vidjelo izlazi da je George kao dijete morao slaviti Festivus, blagdan kojeg je izmislio njegov otac (sjajni Jerry Stiller), ne služi samo da bi nasmijao gledatelje, već ujedno postavlja pitanje granice između religije i izmišljotine kojoj je jedini cilj bunt protiv društva.
Za one koji ne znaju, Festivus se slavi 23. prosinca, a izmišljen je kao alternativa „konzumerističkom” Božiću. Umjesto božićnog drvca, u dnevnu sobu se postavlja aluminijska šipka, a za obiteljskim stolom prvo svi jedni drugima kažu zbog čega su ih razočarali u proteklih godinu dana, nakon čega slijedi fizički obračun. Također, raznorazni lako objašnjivi događaji percipiraju se kao Festivus čuda.
Festivus je zaista postojao u obitelji Dana O'Keefea, jednog od pisaca i producenata Seinfelda, a iako su za potrebe serije određene stvari u načinu proslave bile izmijenjene, sama činjenica da je zaista netko izmislio jedan takav blagdan zvuči urnebesno. A način na koji je Jerry Stiller tu epizodu „iznio” i učinio je legendarnom priča je za sebe.
Seinfeld nije sitcom koji predstavlja duh vremena niti je društvena satira u svojoj suštini, serija je prvenstveno svrha sama sebi i funkcionira unutar svojih granica koje formiraju četiri središnja lika. Reference na tadašnje aktualnosti uvijek su prisutne, a i Yankeesi te njihov bivši vlasnik George Steinbrenner važan su segment serije, no svaki dodir sa stvarnosti filtriran je kako bi se uklopio u bizarni svijet Jerryja, Georgea, Kramera i Elaine.
Parodirana verzija Steinbrennera, koja se svidjela i samom pokojnom vlasniku Yankeesa, ne bi ni približno bila smiješna da nije bilo Goergea, isto kao što ni apsurdne situacije u kojima se nalazio Kramer ne bi bile toliko smiješne da on sam po sebi nije bio bizarna pojava. Serija je zbog toga neodvojiva od glavnih likova i nezamisliva je bez ijednog od njih.
Zanimljivo je i to da je „The Pen” jedina epizoda u kojoj se George nije pojavio, a Alexander je nakon toga poručio Davidu da mu je bolje da mu to više nikada ne padne na pamet, u strahu da će njegov lik postati nebitan. Realnost je takva da George nikada ne bi postao nevažan, ali Alexanderov potez neodoljivo podsjeća na nešto što bi njegov lik u seriji učinio.
Seinfeld je jednostavna genijalna serija koju nijedan ljubitelj humorističnih serija i humora općenito ne bi smio propustiti, a čak i ako ste joj jednom dali priliku i nije vam se svidjela, dajte joj još jednu šansu. Ako ne zbog ničeg drugog, onda barem zbog toga da biste barem mogli argumentirati što vam se ne sviđa u njoj i zašto.