Overlay
Ljetna ćakula

S Paolom Slavicom pričali smo o ljetu u Zadru, projektu u suradnji s Juditom Franković, a otkrila nam je i svoj neispunjeni san: Neće me, pa neće...

Foto Jure Mišković/Hanza Media
22. kolovoza 2020. - 10:00

Moji ciljevi su visoko postavljeni, ali desetak godina je sigurno kratko razdoblje da ih sve ostvarim. Ne vidim se još uvijek kao majka, nisam baš sigurna ni kao žena. Trenutno sam usmjerena na sebe i ovo što radim, nastojim graditi karijeru, ali trudim se ne opterećivati se nekom dalekom budućnošću.

Ovako je glasio odgovor Paole Slavice na pitanje gdje se vidi za desetak godina koje smo joj postavili u intervjuu 2014. U proteklh šest godina mlada glumica je prevalila put od Zadra (Kazalište lutaka) do Zagreba gdje je pokrenula nezavisnu umjetničku organizaciju, tj. kazališnu družinu "Mašina igre". Teatar Mašina igre profilirao se s najmanje dvije hit-predstave "Pod naponom" i "Važnije polovice". Potonju predstavu Paola je i režirala, a u njoj i glumi s Juditom Franković Brdar. "Važnije polovice" se nalaze na "morskoj" turneji i gostovale su u Zadru.

Koliko ti nedostaje Zadar i Dalmacija? Koliko često dođeš u rodni kraj?

- Nedostaje mi more prije svega. Taj miris i šetnja uz obalu je jedna vrsta opuštanja koju Jarunsko jezero u blizini kojeg sad živim nikako nemože zamijeniti. Grad kao takav mislim da se dosta promijenio, čini mi se dalek, ili je naprosto to tako kad se izmakneš i gledaš ga s distance i sada s odmakom. Neki ljudi više nisu tamo, a koji su bili dio mog Zadra, sad su neka nova dica he-he, tako da povratke vežem najviše uz obitelj. Nažalost, ne dolazim toliko često koliko bi htjela jer posao je takav da je unaprijed teško planirati ili se planovi često izjalove. Ali, blagdani, neki posebni dani i, naravno, ljeto moj sus obavezni povratak u Zadar.

image
Privatni album

Jesi se već prešaltala na zagrebačko stanje uma? Koliko je ono drukčije od zadarskog?

- Zavoljela sam jako Zagreb, fakat (smijeh). Volim svoj predivni zeleni kvart Jarun gdje evo već tri godine živimo dečko i ja i baš smo si stvorili svoju malu oazu. Imam svoj plac, svoju kumicu na placu, svoju najdražu birtiju "Jazz caffe", susedu koja peče odlične kolače, tako da ga osjećam kao svoj drugi dom.

Sad je već tu i krug prijatelja i kolega s kojima spajam ugodno s korisnim i tak ne, sve je nekak na mjestu, a opet dovoljno široko da ne postane rutina. Rekla bih da je u odnosu na Zadar svakako dinamičnije, a opet opuštenije, šarenije i raznolikije, volim to multitaskanje na koje te Zagreb nekako tjera jer najbolje funkcioniram kad imam više od jedne stvari na dnevnom redu - kreativni kaos (smijeh).

Kako ti je istovremeno režirati i glumiti? Kako se redateljica Paola dogovori s glumicom i obratno?

- Uf! Bilo je ludo i nezaboravno. Jedna od zahtjevnijih i većih lekcija u mom životu i nisam sigurna da bi tu dvostruku ulogu tako skoro ponovila. Doista je teško biti i unutra i van, nekako sam se kroz cijeli proces bojala da ne dajem dovoljno na obje strane. Da sam polovica ha-ha-ha. Ali, volim ja izazove i svjesno sam tu odluku donijela apsolutno. Uz to imala sam uz sebe sjajan autorski tim koji je uskakao i pomogao kao oko izvana kad je redateljica bila u sceni.

Najbolja odluka koju sam donijela i iza koje čvrsto stojim je podjela. Dakle uz glumicu kao što je Judita Franković, koja apsolutno sve što ponudi funkcionira, a na tebi je da odabireš od dobrog do odličnog, bilo je doista užitak stvarati i u konačnici igrati. Njeno povjerenje i suigra koja se dogodila već na prvim čitaćim probama su uvelike izgradile moj lik u predstavi. A Paola i Slavica, he-he, iznenadile su kako su se uspjele tako lako dogovoriti, mora da je bio poseban projekt, jer to često nije slučaj u životu i poslu. Poznata sam po konstantnom preispitivanju, što mislim da je dobro, samo nije lako ovima oko mene (smijeh).

Koliko ima Paole u liku (ili likovima) iz "Važnijih polovica"? Jesu li oni tvoja refleksija?

- Beatrica Kurbel i Mirna Rustemović su zaista napisale sjajnu poludokumentarističku žensku duo dramu koja je toliko aktualna, toliko generacijska, tako sjajno posložena i baš baš ženska. Stvorile su dva punokrvna ženska lika kojima smo Judita i ja kroz probe dodale mrvice i svoje svakodnevice apsolutno, jer smo se i same izenandile koliko nam je blisko već pri čitanjima prvih “draftova”.

Teško je bilo odbaciti neke dijelove jer su cure u početku imale otprilike oko 40 stranica čistoga odličnog teksta. Tako da ima me jako puno i uživam u tome, toliko me ispunjava igrati tu predstavu, doživljavam ju na neki način kao svoju psihoterapiju a zamislite još me i plate za to. Deset izvedbi je iza nas, u svakoj sam se maksimalno dala i u svakoj sam apolutno uživala u svojoj/njenoj koži.

image
Jure Mišković/Hanza Media

Judita i ti u predstavi glumite prijateljice. Jeste li to i postale i izvan kazališnih dasaka?

- Predstava jest o prijateljstvu dvije mlade žene koje u svojim tridesetim godinama vode naizgled oprečne živote i zrcale jedna drugu. Ona počiva na odnosu i razumijevanju, ali i na uvažavanju i prepoznavanju, na priznanju da smo svi negdje na pola, da uvijek stremimo toj drugoj polovici, toj susjedovoj zelenijoj travi.

A što ljude više zbližava nego u konačnici priznanje da je svatko nesretan na svoj način. Judita i ja smo se prepoznale kao odlične partnerice na sceni u jednom drugom projektu, a “Važnije polovice” su nas svakako privatno zbližile. Tako da sad smo fakat “bestačice” - družimo se, podržavamo se i planiramo i nove zajedničke projekte.

Jeste li zajedno jače od korone?

- Apolutno. Bile smo si podrška usred “lockdowna” i odmah prionule na mozganje o drugim načinima izvođenja naše predstave, tako da imamo mi aseva u rukavu za gđicu Koronu, a čim je došlo do ponovnog otvaranja kazališta, predstavu smo u svega par probi prebacile u otvoreni prostor ”Atrija Teatra Itd” što je predstavi dodalo jednu skroz novu, a dobru dimenziju i sezonu smo završile s okruglom desetom, i to rasprodanom izvedbom. Tako da obje smo “fighterice” i skačemo na glavu bez problema. Korona, bring it on!

Koliko je tebi osobno korona pomrsila račune na osobnom i poslovnom planu?

- Itekako, ali kao i svima rekla bih. Zaista je cijela scena stala odjednom i koliko god čudno zvučalo, utjeha jest bila da je naprosto tako svima, da nije u mojoj moći ili kontroli pa se čovjek brže i lakše pomiri, a mozak preusmjeri na kreativu i traganje za novim načinom funkcioniranja.

Trebala je biti zaista jedna od boljih sezona, no eto izvukli smo najbolje s mišlju i odgovornošću "zdravlje prije svega". Potpore smo mi umjetnici kakve takve dobili, a na neizvjesnost i nesigurnost smo mi "freelanceri" nekako i naviknuti. Na osobnom planu nisam osjetila veliku promjenu, jer moj dečko i ja ionako imammo neku mirnu svakodnevicu u svoja četiri zida,u svom kvartu, druženja su postala "zoom kave" i eto iskoristili smo to vrijeme za sebe i prihvatili nenadani godišnji odmor. Kad imaš ljubav i podršku sve je lakše.

image
Privatni album

Kako ti je bilo za vrijeme proljetne karantene? Kako si "preživjela"? Filmovi? Serije?

- Prvo sam bila u šoku da imam toliko slobodnog vremena pa se nisam mogla odlučiti što bih prije - čitala,spavala, pospremala… Sada mi se gledajući unatrag čini kako je brzo prošlo i kako sam vrijeme provela baš onako po doma – čistila, sve, čak i iza ormara, pročitala neke knjige a da nisu nužno vezane za projekt nego baš za gušt, konačno naučila mamu kako se koristi “whatsapp video”, kuhala, mijesila kruh, slušala glazbu…

Filmovi i serije naravno, gotovo svakodnevno. Serije npr. “Afterlife”, “Dark”, “A Good Place”, ”Space Force”… Hrpa dokumnetaraca, najčešće krimi ili pak kulinarski… Dečku sam ispunila dugo očekivanu želju i pogledala čak dva “Star Trek” filma. Rado smo se prisjećali nekih Tarantinovih klasika, pogledali smo i film “1917”. Inače, više od ičeg priželjkujemo redovni povratak u kina. To baš baš fali.

A sada u "novom normalnom"?

- U novom normalnom - mrzim taj naziv! - trudim se ostati klasa optimist, iskoristiti ovo još uvijek slobodno vrijeme za odmor i punjenje baterija. Ako me išta naučila ova korona i uz to i potres u Zagrebu je da zaista nemamo kontrolu nad nekim stvarima, treba se truditi ostati miran i sabran i vježbati zahvalnost. Ukratko, evo zbilja se trudim ostati normalna ha-ha.

Koliko kazalište (i kultura općenito) pati zbog korone, a koliko bi tek mogla patiti? Strahuješ li od jeseni kao nezavisna umjetnica?

- Kazališna scena, posebice nezavisna, jako pati. Susret s publikom je nešto bez čega kazalište kao medij ne postoji. A gubitci su već sad veliki i svi smo, rekla bih, svjesni da će se to itekako odraziti na nadolazeću sezonu, možda i više njih. Nažalost, odnos naše države spram kulture je oduvijek takav da smo zadnja rupa na svirali i to je ono što uvijek i iznova plaši.

S druge strane, nesigurnost i neizvjesnost su inače dio svakodnevice jednog “freelancera”, ali i kreativa, borba i ustrajnost, tako da vjerujem da ćemo gledajući unatrag u povijest i ovo brdo svi skupa nekako prevaliti. Vjerujem još uvijek u progresivnost i moć nezavisne scene, imam povjerenja u kolege koji su na prvim crtama borbe za opstanak pa nisam u strahu, ali osjećam određenu vrstu anksioznosti i nemira, to da.

Dotad, kako provodiš ljeto, mimo "Važnijih polovica"?

- Opušteno, obiteljski, malo sam odmorila u svom rodnom Zadru kojeg je ipak unatoč svemu bilo lijepo doživjeti usred sezone a ne tako gužvovito. Sada sam u Zagrebu, mirno je, tiho, sve četiri u zrak i vidjet ćemo šta ostatak ljeta nosi - sigurno bar još jedno kupanje ali kad i gdje neznam još.

Na "photosession" si došla u svijetloj ljetnoj kombinaciji? Ne želiš se prepustititi crnjacima, već furaš "think pink" razmišljanje?

- Da je bio zimski “photosession” sigurno bi bila u svojoj standardno crnoj kombinaciji, a ljeto zaslužuje pokoju boju. Nije baš tako “pink” razmišljanje, ali da - ljeto je pod “must” rezervirano za pozitivu, “chill” i laganini, jel' (smijeh).

Dakle, ništa ti neće ove dane pokvarit', "nikakvi crnjaci i ružne stvari, ni lupeži, barbari ni glupi političari"?

- Ni generaliiii, ni svjetski vladariii, apšuvarivarii… ili možda prikladnija – poztivan stav nemoj biti minus, ostani zdrav, nemoj skupit virus, he-he.

Što je sljedeće za Paolu Slavicu ako sve bude OK? Film?

- Mašina igre planira novu premijeru u proljeće 2021., ne preostaje nam ništa drugo nego pripremati projekt kao da će sve biti OK jer zaista neznamo kako će sljedeća godina izgledati. Ostalo nadam se planiranim izvedbama "Važnijih polovica", ali i svih drugih mojih predstavama u različitim kazalištima.

Film me neće pa neće, možda da ovdje ostavim svoj kontakt, želje i pozdrave? Šalu na stranu, moj fokus je uglavnom na kazalište i kazališne krugove, no film je velika želja i neispunjena glumačka potreba i nadam se u skoroj budućnosti i takvom angažmanu.

06. studeni 2024 01:03