Čovječe, u desetak dana otkrila sam čitav jedan paralelni svijet zdrave hrane! Otkako se Zakoniti suočio s dosad nepoznatom prijetnjom zvanom slatki život i visok šećer u krvi, otkrivamo nepregledno prostranstvo kontradiktornih informacija i dobronamjernih savjeta koje je praktično nemoguće slijediti. Pitanje domaćeg jogurta, spravljenog u kući i bez aditiva, otvorilo je milijun problema i nedoumica.
Domaće ili nedomaće mlijeko? Kuvati ga ili ga samo malo, malo, 'tek da u njemu umre led' smlačiti? Dodati mu čvrsti jogurt, tekući jogurt, grčki jogurt ili u njega iscijediti limun? Poklopiti ćup – jest, zeleni zemljani sud made in Hrvatska stigao je GLS-om, toliko lijep da bih ga držala na kantunalu! – ili ga ne poklopiti? Kravlje mlijeko, kozje mlijeko ili miješano mlijeko? Sa skorupom ili bez skorupa? Masno ili masnije...?
- Rekao mi je kolega da ćup treba zamotati u šugaman – kazao je Zakoniti.
- A e – obrecnula sam se, zasićena temom jogurtiranja. – Ni majku rođenu ne bih toliko zašuškavala koliko ti planiraš zašuškavati ćup! Ako se ukiseli, ukiselit će se. Ako neće, i ne mora!
- Ajde, šta škljocaš očnjacima – rekao je on.
- Pa čovječe – kazala sam. – Šta je toliko zdravo i neprocjenjivo u jogurtu da mi se život mora oko njega vrtiti? Uzmi komad sira za marendu i mirna Bosna.
- A e – malodušno je odgovorio. – Ne'š ti gušta u siru kad mi je količina kruva ograničena toliko da bi i Sanja Musić bila zadovoljna sa mnom.
- Nek ti Sanja Musić mijesi kruv – rekla sam, znajući kud smjera. – Ja neću!
Naime, iz pouzdanog izvora dobio je informaciju kako je najbolji vlastoručno spremljeni kruv! Od nečega što se zove pirovo brašno! Šta je pir? Pojma nemam... I sad bih se ja kao trebala baciti u alkemijski proces pravljenja kruva od pira i slaviti pirovu pobjedu svaki put kad ga ispečem. Ili heljda! Šta je heljda? Otkud sad heljda?
- Neka žitarica – kazao je pokunjeno.
- Trebam li je golim rukama i samljeti?
- Ma ne moraš – odustao je. – Jebo heljdu, pir i Delimano.
- Koji sad Delimano? – zinula sam.
Također iz pouzdanog izvora – svi su naši izvori pouzdani – dobio je informaciju o nekakvom pekaču kruva koji, jel'da, sam sve radi, a mi ga moramo samo uštekati. Tobože, smućkaš sve sastojke, šišneš ih unutra, i stroj radi sve sam. Mo'š misliti...
- I ti bi jeo takav kruv za koji pojma nemaš čime ga taj stroj unutra zrači i meči? – pitala sam.
- A i ne bi – priznao je. – Osim toga, pročitao sam na internetu da je svejedno koji kruv jedem jer više od tri fetice i tako ne smijem smazati. Neću, bogati, kupovati stroj za tri fetice kruva dnevno....
- Pametno!
Priznajem, nakon nekoliko pokušaja i pogrešaka uhvatio je ruku za jogurt! Jogurt mu je takvi da bih ga i ja pila, samo kad bi mi jogurt bio napet. A nije. Asortiman kruvova na tržištu je, međutim, zbunjujući. Još je više zbunjujuće da, barem se čini, čitava hrvatska pekarska industrija počiva na mađarskoj industriji tijesta.
- Kaže žena u pekari – veli on. – Da je sve šta kupujemo... I kruv i krafne i kiflići, sve, da to stiže iz Mađarske. Zaleđeno!
- Zaleđeno?!
- Zaleđeno! – potvrdio je Zakoniti – I onda ovdje to odlede i našišaju aditive. A aditivi su ugljikohidrati!
- Pa dobro, majkumu – zapitala sam. – Je l baš moramo prijeći na prvobitni način pripreme hrane? Osobno sijati, brati, osobno mljeti, mijesiti, peći, kuvati... Čovječe božji, pa to je sasvim nova karijera! Ja nisam spremna za promjenu karijere, premlada sam...
On me je pogledao, čisto da provjeri šalim li se. Ne šalim se! Trebali bismo, dakle, samo za prehraniti se, a sve u svrhu izbjegavanja aditiva, kontrolirati hranu od postanka do nestanka. Ništa drugo ni ne bismo radili ako bismo se posvetili kruvu i jogurtu... Paziti da ne iskipi, da ne zagori, da ne uskisne, da ne prekisne, da se ne uzljuti, da se digne, da ne padne, da porumeni, da se ne zalijepi, da bude hrskavo, da ne bude gnjecavo, da bude razabrano, da ne bude tupavo...
I onda strugati, paziti, zamotavati u šugaman, bdjeti, pjevati uspavanke nad zemljanim ćupom, dizati se noću i provjeriti da se nije otkrio, ima li fibru, da se ne prehladi, da se ne pregrije, da se ne ohladi, pipnuti mu čelo, pipnuti dno, dignuti poklopac, pomirisati ga, ćirnuti ga pažljivo, da se ne uzburka, provjeriti ima li zdravu boju...
- Jebatepatak – umorno sam zaključila. – Ko Pepeljuga.
- Cipela imaš malo više nego Pepeljuga – zlobno je primijetio. – Ali u pravu si! Nema smisla zbog zericu povišenog cukra postati rob kužine!
Nakon kraćeg vijećanja, zaključili smo da dalje od domaćeg jogurta nećemo ići i da nećemo širiti spektar proizvoda iz naše male, slatke radionice užasa. Jogurt i – šlus!
U to ime, bacila sam se na potragu za pirovim kruvom po internetu. On, koliko god bistar, pametan i obrazovan bio, on, sve ko da neće, nije do njega, zaluta na svakakve sajtove. O razmjerima njegovog lutanja i nesnalaženja najbolje govori podatak da mi je sedam dana zaredom kompjutor, sam od sebe, uporno nudio ređipete za velike sise i prateće oskudne spavaćice, totalno neprikladne za ovo doba godine i za moje godine. Osnovano sumnjam da je ta ponuda rezultat njegovih traganja za mlijekom i mliječnim proizvodima... Štaš, čovjek nema talenta za onlajn šoping ni za onlajn pretraživanje. Zato sam tu ja!
Glede i u svezi misteriozne žitarice zvane pir saznala sam, iz zapisa svete Hildegarde od Bingena, a to je, priznat ćete, kompetentan izvor, da je to "najbolja žitarica koja zagrijava i podmazuje, ima visoku hranjivu vrijednost i tijelo ga bolje podnosi nego druge žitarice. Tko jede pir, ima jake mišiće. Pir doprinosi poboljšanju krvne slike, razbistrava um i daje radost". Bogati?! A moja Hildegardo, za bistar um i radost ne fali ništa ni marihuani! Plus - ne treba je ni mijesiti, ni peći, ni ušuškavati.