Oni ti samo sjede pod palmama u mornarskim majicama, sviraju gitare i piju koktele – mi Dalmatinci uvjereni smo da nas prijatelji s kontinenta točno ovako vide na plus četrdeset. Da tako preživljavamo ljeto u Dalmaciji. Ajde dajemo i mi povoda. Ljudi su u spaljenim gradovima koji vonjaju na rastopljeni asfalt, čeznu za tih desetak i manje dana na moru, a mi svaki dan lansiramo selfije s plaža, trajekata, riva, debelih hladovina i druženja uz gradele. Ali sasvim je obrnuto. Preživjeti ljeto u Dalmaciji surfajući na toplinskim valovima koji se iz godine u godinu pretvaraju u prave tsunamije vreline i suše, puno je složenije nego što se na društvenim mrežama čini.
Živjeti ljeto u dalmatinskim gradovima opet je drukčije nego u malim mistima. Ovisi o puno toga, ponajprije bavite li se majkom svih hrvatskih ekonomija – turizmom ili preživljavate kao sav ostali svijet. Od prvog do prvog. Naime u turizmu nema prvog i zadnjeg u mjesecu, postoji samo početak sezone i kraj sezone.
U prvom slučaju, prije negoli ste se naslikali u onoj mornarskoj majici, okitili havajskim vjenčićem i zapivali "Konobooo moojaaaa", dignut ćete se u zoru. Jer danas je smjena turista. Zapravo stalno je smjena turista, ta smjene nikad ne prestaju.
Pred vama je znojno jutro, bili gazda ili najamna snaga. Isprati jedne zbunjene goste, dočekaj druge. Imaš dva, tri sata za uređenje apartmana. Ono što bi u svom domu sređivao kroz mjesec dana, natenane, sada moraš upicaniti za par stotina minuta. Pokupi posteljinu i šugamane, nosi u praonicu, operi kompletno suđe, usisaj, prođi mokrom krpom – podove, ormare, stolove, prozore. Do sljedeće grupe sve ima da se sjaji kao novo. Tako mokar, šporak i nervozan još nisi ni duvan zapalio, kad kuc, kuc, evo nove grupe. Pa dočekaj, objasni, uputi, saslušaj prigovore, raduj se pohvalama. Za par dana sve ispočetka. Navečer padneš i zuriš u prazno. Ako tvoji tog dana ne odlaze, moraš dat ruke sestri, bratu, teti, prijateljici, svi su u nevolji s vremenom. Mijenjaj, peri, fregaj, suši, rastavljaj, postavljaj... Do kraja masovne sezone koja se proteže duboko u jesen, totalno si devastiran.
Druga grupa je malo više skulirana. Oni ne žive od turizma, imaju manje love, ali zato više grintaju. To su Dalmatinke i Dalmatinci koji su se ljeti navikli spustiti u centar, u omiljenom kafiću popiti kavu, proćakulati s ekipom, pa malo raditi, a onda se kasno popodne kad sunce malo popustili, spustiti na gradske plaže. E šipak je tako!
Urbani turizam sve je pokvario. Do centra više nećeš stići, ako nekim čudom i uspiješ parkirati, mjesto u svom kafiću naći nećeš. Tamo se sada služi i hrana. Provjereni konobar samo sliježe ramenima: "A šta ćeš, ne mogu ih potirat, a mista ti neće bit do popodne!" "Pa neću u dva popodne pit kavu na plus pedeset!" "'Vjerojatno i nećeš, jer tada služimo ručak!" Pokušaš obići još dva, tri mjesta, po putu se sudaraš sa šarenilom iz cijelog svijeta kroz koje se još gura i dostava, vodiči s lumbrelinima, nećeš sigurno vidjeti poznanika kojem bi se požalio. Večernji izlazak još je gori. Ni tada nema mjesta, vrućina je još gora, cijene astronomske.
Ti se građani onda dijele u dvije skupine. Nihiliste, koji niti ne pokušavaju proboj u središte grada, nego se dohvate piva u dućanu i skupljaju se po zidićima i klupama. Ima to svoje prednosti: ne moraš paziti na "dress code". Dosta je stara majica, blijede hlačice i šlape. Svi koji te usput vide znaju koja ti je nevolja. I njima je. Pa čak i ako cijelu godinu držiš do dojma koji će sugrađani imati o tebi, kad udari sezona, više ništa nije bitno. Svi su u istoj pašti.
Druga skupina su kvartaši. Zadnjih godina sva mjesta u centru izgubila su draž, više nema rasporeda po ekipama. Ali profitirali su kvartovi. Tamo je još uvijek staro društvo, nitko te ne gura, mjesta ćeš naći, uvijek nešto pušika ili barem pirka.
Jest da ovi kafići nisu nešto tip-top dizajnirani, a pogled ti umjesto prema otocima ili nekoj palači pada na lokalno raskrižje na kojem se svako malo iživljava neki nabrijani mlađac na motoru ili u ćaćinu "bemvejcu", malo je mračno, ali je podnošljivo, posebno po cijenama – i to je održivo ljeto.
Ipak, ima dana, a posebno noći kad se od sparine ne da živjeti. Svako pivo je kao energetska bomba, hladno dok cugaš, a onda te zahvate toplinski valovi – iznutra. S vinom je još gore. E tada dolazimo do onih koktela s početka priče. Preporučuju se najjednostavniji, džin-tonik ili pelin-tonik, s krcato leda. Nikome tada u gradovima koji noću isijavaju kao kaljeve peći nije ni do palme, ni do gitare ni do pjesme. Svi samo zapomažu: "Aaajme krepat ću, ja ovo neću priživit, kad će više devet misec..."
Gradovi uz more definitivno su loša mjesta za život ljeti. Otprilike kao da radite, šetate, spavate i pokušavate se smisleno družiti uz kotao termoelektrane.
U malim mistima je puno veselije. Ima više zraka. I ako ste na nekoj ključnoj poziciji, pardon, destinaciji, kao što su recimo Čiovo, Makarska rivijera, Podstrana, pa ako niste rentijer, u teškoj ste manjini. Vikendice koje su očevi i didovi gradili kako bi se maknuli iz socijalističkih stanova u gradovima, odavno su izgubile takvu svrhu. Pretvorile su se u male tvornice deviza. I sve je podređeno gostima. Nema tu. Idealno je ako su u prizemlju ukućani, a poviše gosti. Ovi na katu mogu klapat, puštat muziku, vrtit gole guzice po dvoru, bacati se pijani u bazen kad se vrate iz noćnog provoda, ali ti doli moraš bit miran kao bubica. Na svaki njihov poziv skakat kao šef sale. Udovoljit svakoj želji. I ničim ne ugroziti njihov (ne)mir. Ali ako si ipak neambiciozni dosadnjaković pa se želiš cijelo ljeto izležavati u očevoj vikendici i nemaš smisla za profit, neće ti biti lako. Najprije, svi susjedi su puni gostiju, sve kalete oko apartmana krcate su njihovih auta, oni moraju imati spokoj, što nije zagarantirano i tebi. Već u petak čim si došao trčiš na plažu označiti svoje mjesto šugamanom kako bi se u subotu i nedjelju imao gdje pružiti.
Susjedi su stalno s prstom na ustima: "Mučite, smirite tu dicu, probudit ćete mi goste, legli su u šest jutros!" Ona s druge strane javlja na telefon: "Daj makni auto, ne mogu mi gosti izać, već su nervozni!" Na putu u dućan barba te upozorava: "Molin te nemoj danas gradelavat, rekli su mi gosti da ste in jučer usmrdili šugamane!"
Tvoji dragi susjedi, nekoć težaci i ribari s kojim si rastao, skupa ste dijelili obide i brali masline, pretvaraju se u lipnju u ljute dušmanine. Nema tu – di si prijatelju. Povremeno ćeš puknit pa se izvikat: "Kvragu vi i vaši gosti, želin imat mira u svojoj kući!" Očekuj raketiranje: "A linguzo, šta i ti ne iznajmljuješ, nego si se doša izležavat, a mi moramo priživit zimu! Oćeš nan ti hranit dicu?"
Tako je to u Dalmaciji ljeti. A zapažate da se sve vrti oko turista. Kako i neće kad ništa drugo i nemamo, oni su naši hranitelji. Što uhvatimo ljeti, grickamo zimi. To je kao da imate jedan gradić koji cijeli živi od željezare. Pa o čemu će se drugo pričati nego o visokim pećima!? Turizam je naša peć, a mi svi gorimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....