Perem lice prije odlaska na spavanje, dok jedna zemlja gori u plamenu rata. Čini se glupim oprati ga, čini se glupim ne oprati ga. Nikad nam nije bilo ovako, a opet, uvijek je bilo. Netko se uvijek kucka koktelskim čašama na jednoj hemisferi, dok netko gubi dom na drugoj, netko se zaljubljuje u istoj zgradi u kojoj netko tuguje. Činjenica da se patnja, svakodnevica i ljepota poklapaju istodobno je nepodnošljiva i izvanredna", napisala je autorica i ilustratorica Mari Andrew na početku ruske agresije na Ukrajinu. Njezin su status podijelili mnogi, prepoznajući vlastite, zbunjujuće osjećaje u Marinim riječima. Prema nekim psiholozima, ono kroz što prolaze moglo bi se smatrati oblikom takozvane krivnje preživjeloga, osjećaja krivnje ili previranja kod osobe koja je preživjela katastrofu koja je prouzročila smrt ili ozbiljne ozljede drugih. Riječ je o pojmu koji je skovan početkom 1960-ih za opisivanje kompleksnih emotivnih stanja onih koji su preživjeli holokaust, ali poslije je zaživio u proširenom obliku, najprije za izliječene od AIDS-a, a potom i za preživjele iz različitih pogibeljnih situacija, od prometnih nesreća i sličnih tragedija pa sve do gubitka posla. Jednakog je mišljenja i psihologinja i psihoterapeutkinja Marija Eškinja.
– Ako se fokusiramo na proteklu godinu, možemo reći kako su potres koji je zadesio našu zemlju, pandemija koronavirusa, kao i rat u Ukrajini, koji je toliko jak da odzvanja cijelim svijetom, imajući na umu osobne životne priče i događaje, kod pojedinaca mogli potaknuti osjećaj krivnje preživjelog – iznosi naša sugovornica te naglašava da je, iako se krivnja preživjelog danas klasificira pod posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), važno naglasiti kako nije svima koji doživljavaju krivnju preživjelih dijagnosticiran PTSP.
Preživjeli, objašnjava psihologinja Eškinja govoreći općenito o krivnji preživjeloga, mogu imati lažna uvjerenja o svojoj ulozi u događaju, što može dovesti do osjećaja krivnje. Ta uvjerenja mogu uključivati pretjerane ili iskrivljene ideje o njihovoj sposobnost predviđanja ili sprječavanja ishoda, njihovoj ulozi u izazivanju negativnih ishoda, nedjelovanje s njihove strane.
– Javljanje osjećaja krivnje određeno je našim odgojem, osobnošću, iskustvima, no, najvažnije, našim uvjerenjima, vrijednostima i moralnim normama. Stoga u kontekstu krivnje preživjelog možemo reći kako uvelike utjecaj imaju i osobna iskustva rata kojem smo svjedočili na našim prostorima te su osobe koje su preživjele iskustvo rata u većem riziku od javljanja spomenutih simptoma. Također ljudi koji imaju iskustva osobne traume, manjak obiteljske i prijateljske podrške, pojedinci s depresivnim i/ili anksioznim poremećajem, obiteljsku povijest sa psihičkim poremećajima, kao i ovisnici o drogama i/ili alkoholu imaju veći rizik od javljanja simptoma karakterističnih za krivnju preživjelog – naglašava psihologinja te ističe kako krivnja preživjelog može ozbiljno utjecati na život i funkcioniranje, zbog čega poručuje svima koji se ne uspijevaju nositi sa psihičkim i fizičkim reakcijama na traumatična iskustva da potraže stručnu pomoć.
Kod nekih se krivnja preživjelog može manifestirati u tako žestokom obliku da počinju vjerovati kako nema smisla nastaviti s uobičajenim aktivnostima – pomisao na normalan, svakodnevan život u ovakvim okolnostima čini im se na neki način nemoralnom – a može, poput drugih traumatskih stanja, dovesti do simptoma kao što su razdražljivost, promjene u obrascima prehrane, poteškoće sa spavanjem, osjećaj bespomoćnosti, nedostatak interesa za aktivnosti u kojima se prethodno uživalo, osjećaj nemotivacije i fizičke tegobe, poput bolova u trbuhu, glavobolje i umora. Naravno, krivnja preživjelog, osobito u ovom aktualnom kontekstu kad patnju ukrajinskog naroda gledamo s poprilične udaljenosti, može se očitovati i "samo" zbunjujućim osjećajima, kao što je lijepo opisala Mari Andrew, a takva su iskustva i naše sugovornice.
– Prije nekoliko dana klijentica mi je rekla kako joj njezina anksioznost, kao i problemi s kojima mi dolazi, djeluju tako glupo s obzirom na situaciju koja se događa u Ukrajini. S druge strane, klijentica koja nakon mnogo pokušaja očekuje dijete osjeća se licemjernom veseliti se kada ljudi udaljeni svega 1000 kilometara od nas umiru, gube obitelji i domove, dok se treći pita ima li smisla planirati budućnost dok ljudi umiru – prepričava nam psihologinja te ističe kako je pravo pitanje zar ne možemo istodobno osjećati osobnu radost i zahvalnost uz empatiju i suosjećanje s drugima.
– Zašto je jedna nesreća validnija ili stvarnija od druge? Voljela bih napomenuti da je svakom njegova nesreća ili problem velik i da svaka osoba proživljava životna iskustva na svoj način. Ne bismo ih smjeli uspoređivati, a ponajmanje umanjivati samo zato što postoji netko kome je gore. Svakom problemu i osobi koja s njim dolazi treba pristupiti s poštovanjem i bez osude iz mjesta ljubavi i podrške – ističe naša sugovornica.
Pitamo psihologinju Eškinju što poduzeti ako iskusimo poteškoće iz opisa krivnje preživjelog.
– Prije svega potrebno je sebi samome priznati osjećaj i stanje koje jest. Također je jako bitno osvijestiti da na događaje reagiramo različitim emocijama – kod nekog će to biti krivnja, kod nekog sram, kod nekog tuga, kod nekog tjeskoba. Sve su to normalni odgovori na uznemirujuću situaciju. Iako krivnja preživjelog nije uvijek racionalna, ona je priznati odgovor na traumu. Prihvatite i dopustite osjećajima da isplivaju na površinu. Odvojite vrijeme za procesuiranje krivnje, tuge, straha i gubitka koji prate traumatski događaj i gubitak života. Povežite se s drugima. Podijelite osjećaje s obitelji i prijateljima. Koristite tehnike svjesnosti. Svjesnost može biti korisna za ljude koji su doživjeli traumu, osobito tijekom flashbackova ili razdoblja intenzivnih i bolnih emocija. Isprobajte tehnike uzemljenja, koje mogu uključivati fokusiranje na dah, osjećaj okolnih podražaja, uočavanje zvukova unutar i izvan sobe. Doživjeti događaj koji uključuje gubitak ili potencijalni gubitak života je zastrašujuće i preplavljujuće. Preživjeli mogu imati koristi od aktivnosti od koje se osjećaju dobro, kao što su topla kupka, čitanje, odmor, meditacija, vođenje dnevnika, kreativni rad, slušanje umirujuće glazbe i slično. Tijekom oporavka potrebno je izbjegavanje droga i alkohola. Ove tvari mogu uzrokovati još veće emocionalne smetnje – poručuje psihologinja.
Ljudi koji prežive traumatski događaj mogu se osjećati bolje ako na neki način pomognu drugima, primjećuje naša sugovornica te dodaje kako postoji niz načina da se pomogne drugima u nevolji, bilo volontiranjem, financijskom potporom, smještajem, riječima utjehe, doniranjem krvi, slanjem paketa, educiranjem...
– Usredotočite se na vanjske čimbenike koji su doveli do događaja. Preusmjeravanje fokusa na vanjske čimbenike koji su stvorili situaciju može vam pomoći da se oslobodite samooptuživanja koje pridonosi osjećaju krivnje. Zapamtite da su ti osjećaji uobičajeni. Također je važno biti svjestan kako je u redu osjećati se sretno zbog vlastite sreće, a istodobno žaliti za sudbinom drugih. Većina nije svjesna da trenutačno, ovdje i sada, ispisuje povijest vlastita života. Stoga, ako želimo pomoći i pridonijeti na razini obitelji, zajednice i šire, to možemo učiniti tako da dovedemo svoj život u red, da se trudimo biti bolji negoli jučer i iznad svega da nastojimo da naša djela idu iz pozicije podrške i ljubavi, kako prema sebi, tako i prema drugima. Priča o maski u avionu poznata je gotovo svima, ali podsjećam one koji su zaboravili kako upute nalažu da se maska najprije stavi sebi pa da se potom pomogne osobi do sebe. To je dobar primjer činjenice da ako sami nismo na dobrom mjestu, ako se ne njegujemo i ne brinemo o sebi, nećemo biti u mogućnosti ni pomoći drugima – upozorava naša sugovornica i dodaje kako je svaki dan poželjno započeti s riječju "hvala", jer ta nas mala gesta potiče na zahvalnost i suosjećanje s onima koji nisu naše sreće.
S vremenom se, poručuje psihologinja Eškinja, krivnja preživjelog obično smanjuje. Ako potraje ili je preplavljujuća, potrebno je potražiti pomoć stručnjaka. Psiholozi, također, napominju kako iza osjećaja krivnje kao što je ovaj aktualni – da nam se život i dalje odvija uobičajeno dok Ukrajinci pate – može biti ljutnja zamaskirana i usmjerena prema unutra te nam savjetuju da taj negativni angst usmjerimo prema vani, na produktivan način. Umjesto očajavanja i pokunjenosti, trebali bismo se, poručuju nam, pokušati trgnuti i učiniti nešto korisno – na primjer priključiti se akciji prikupljanja pomoći. Baš onako kako je još davno lijepo poručio pjesnik John Keats: "Između očajavanja i energije, biram energiju."
Pratite Stil i na Instagramu!