Ne znam kako vi, dragi prijatelji, stojite s Hrvatskom poštom, ali ja stojim jako loše. Dapače, ne stojim uopće! Toliko loše stojim da mi se sve ljulja... Naime, kaj...
Toliko sam ljuta da mi, majkemi mile, drhte ruke i magli mi se pred očima pa ne jamčim uobičajenu razgovjetnost ove kolumnice. Dakle, moj poštanski sandučić je vanka, u dvoru, dakle u najprizemnijem prizemlju koje postoji, a stan je na drugom katu. To znači da poštara, dostavljače, susjede i prijatelje – koje i ne viđam zbog epidemioloških razloga! – od mene dijeli šest metara zračne linije.
Bole li ih noge?
Od prizemlja do mojih vrata, kako je i red, postoje skale te putnik namjernik ne mora, šta ja znam, koristiti helikopter, vučnu službu, zračne snage ni borbene avione da bi me se dokopao. Ukratko, nikome s dvije zdrave noge ne predstavlja nikakav problem učiniti te skale, ali – Hrvatskoj pošti je to očito ispod časti. Baš kao ni Pukovniku kojem nema tko da piše, tako ni meni ne piše nitko nego sud, osiguravajuće društvo, Hrvatska elektroprivreda, "Vodovod", poreznici i slični. Zato se najčešće neprijatno iznenadim kad u sandučiću bilo što nađem. Nema sreće kad ti takvi pišu!
No nekidan na dnu sandučića nađem zgužvanu lopticu papira, ko da je netko ogulio karamelu pa bacio omot u škovace. Šta bi ovo moglo biti? Tko je ubacio zgužvotinu u moj sandučić? I kada? Uopće ne razmišljajući da bi papirnata škovačica mogla biti važna – kome je do bavljenja odbačenim zgužvanim papirićem? – uzmem tu lopticu i donesem je u kuću. Skoro nesvjesno, eto... Stavim očale, kadli... Kadli obavijest o neuručenoj pošiljci!
Molim? Kako mi pošiljka može biti neuručena, bogtevidio, kad iz kuće i ne izlazim? Otkako radim od doma, moj socijalni život je ravan nuli, a prava je svečanost odlazak na pazarić dok se za odlazak u mesnicu detaljno šminkam, feniram i oblačim ko za rendes. Što mesaru, moram priznati, uopće nije mrsko, pogotovo što mu, vidjela sam, i druge dobro postavljene gospođe dolaze slično opremljene. Sreća pa me, kad prođe korona, mesar neće ni prepoznati jerbo zahvaljujući maski, od moje fizionomije vidi samo maskaru. A u koroni, sve su maskare iste.
Mudrijaši lažljivci
Pazi šta mi piše Pošta... Poštovana ovo-ono, obavještavamo vas da smo pošiljku pod rednim brojem tim-i-tim pokušali uručiti... devetog veljače. Devetog veljače?! U 11.56!? Pa boktejeba! Znači, prije sedam dana? Pošiljku mogu predići u poštanskom uredu na toj-i-toj adresi pet dana od dana nakon njihovog tobožnjeg pokušaja uručivanja. Dakle, prošo voz! I kaže, dodatne informacije o pošiljci možete naći na web-stranici Pošte i tako dalje.
– Di smo bili devetog veljače? – pitam Zakonitog.
– Nigdje, di ćemo biti – kaže on. – Ja na faksu, ti doma. Kod punice smo bili osmoga, dakle...
– Dakle – pobjesnim ja. – Dakle...
– Upravo tako – složi se on.
Psujući ko kočijaš, palim računalo, tražim web-stranicu Pošte, nađem je, upišem u kvadratić broj misteriozne pošiljke i u čudu gledam mudrijaše kako lažu ko najlažljiviji lažljivi lažljivac. Tamo, naime, tvrde da su pošiljku najavili – a nisu! Tvrde da je pošiljka preuzeta u pošti u Zagrebu – tko mi iz Zagreba piše, čovječe? Bandić? – da je putovala u Split, da je zaprimljena u pošti toj-i-toj i da je odaslana tog-i-tog dana. I da je devetog veljače izvršen pokušaj uručivanja. I da je, kad već pokušaj nije uspio, vraćena pošiljatelju! Pa boktejeba dabli te jeba!
Nađem sekciju za primjedbe i pohvale i svašta im napišem. Ono baš svašta! A nije da nisam rječita i otrovna kad mi skoči živac... Zakoniti pobjesnio, da sram ih bilo... On kad bjesni, nije mi do koljena po maštovitosti. Neš ti kletve – sram ih bilo? To se ne bi ni prijestolonasljednika dojmilo.
– Da nisi šta kupila preko interneta, pa zaboravila? – upita, ali se brzo zaustavi suočen s mojim krvoločnim pogledom. Ja da zaboravim da sam nešto kupila?! Svašta!
– Osim toga – kažem ja – znaš li ti da oni imaju trostruku postavu poštara? Čovječe, tri poštara za isti posao!
– Ma je? – začudi se on. – Zar nije nadležan onaj omalešni čovjek ljubazna izgleda?
– E nije! – ciknem ja. – Omalešni čovjek donosi mi ljubazno na vrata svako, ali baš svako pismo koje dođe. Preporučena pisma, međutim, nosi neki drugi poštar, nevidljivi specijalac. Taj se ne penje na kat, on gmiže po prizemlju, njega nisu vidjeli ni najstariji Splićani, oni od kolina. Možda i ne postoji, pitaj boga. Taj ravnozemljaš ponese sa sobom mac papirića od karamela, niti ne planirajući doći na vrata, pravi od njih kuglice pa ih ubacuje u sandučiće. Ko duh iz poštanske močvare.
Tri uništa
– A treći? – pitao je Zakoniti, neupućen u duhovnost i brojnost državne poštanske službe. – Koji je treći?
– E, taj treći dostavlja ono što kupim preko interneta. Neki internet trgovci iz bijeloga svijeta pojma nemaju da se u usporedbi s drugim dostavnim službama Hrvatska pošta nalazi negdje između srednjeg vijeka i renesanse koja nikako da stigne pa im, za 35 kuna po dostavi, s povjerenjem predaju moje "onlajn" jaketice, košuljice i igračke za Princa – pojasnila sam. – Taj doduše nazove, "gospođo jeste li doma, ja sam pred vratima vašeg cijenjenog dvora, izvolite se spustiti niza skale". On isto čuva noge, nije mala stvar za takvog mislioca popeti se na drugi kat, ali barem nazove.
– Znači, tri u jedan? – pita on.
– Znači, tri uništa – kažem ja.
– Nije ni čudo šta propadaju – kaže on.
– Dabogda više propali – rekoh ja. – Ali nismo mi te sreće. Isto mi je od svega najgore što pojma nemam tko mi iz Zagreba piše preporučena pisma! Možda sam dobila golemo nasljedstvo nepoznatog prastrica pa me američka ambasada traži...
– Ih, dakuće! – rekao je Zakoniti. – A i šta bi ti s nasljedstvom?
– Kupila Hrvatsku poštu – spremno sam rekla. – Pa da vide čija majka crnu vunu prede!