Ne znam hoće li me se budućnost sjećati, ali ako se to dogodi, neka me ne smatraju žrtvom, već osobom koja je koračala uzdignute glave i za to platila potrebnu cijenu. Ovo je izjava koju pisac Paulo Coelho u svome romanu "Špijunka" pripisuje Mati Hari. Teško je reći je li Mata Hari o sebi mislila kao o žrtvi, osim možda onog dana kad je uhićena u jednom pariškom hotelu ili kad je stala pred streljački vod te kao njemačka špijunka smaknuta. Nije bilo nikog da plati sprovod za nju pa je njezino tijelo poklonjeno Medicinskom fakultetu Sorbonne, a njezinu balzamiranu glavu sve do 1954. čuvao je pariški Muzej anatomije. Potom je glava zauvijek nestala.
Je li se Margaretha Zelle osjećala žrtvom kad je, ne napunivši ni 18 godina, stala pred oltar s dvostruko starijim kapetanom Rudolfom MacLeodeom kojeg je poznavala samo šest dana? Mlada djevojka javila se na novinski oglas tog udovca i ženskaroša koji je tražio djevojku "ugodna izgleda, spremnu živjeti u koloniji". Je li se osjetila kao žrtva kad su je s 16 godina izbacili iz škole jer se upustila u vezu s oženjenim ravnateljem? Kći vlasnika šeširske radnje koji je prokockao obiteljski biznis pa napustio i Margarethu i njezinu braću i majku, rano je osjetila gorčinu. Kad joj je mati umrla, imala je tek 14 godina pa su je prvo dali krsnom kumu, a poslije ujaku... S 18 je zacijelo bila uvjerena kako otići iz rodnog Leeuwardena na sjeveru Nizozemske u istočnu Indiju znači novi, dobar početak. Prevarila se.
Muž joj je, časnik, pijanac, bludnik i nasilnik, u Nizozemskoj Istočnoj Indiji, prethodnici današnje Indonezije, podario dvoje djece, ali prenio i sifilis koji je ona pak prenijela i sinu i kćeri. Sin je kao beba umro tijekom liječenja živom, a kći je jedva preživjela iste tretmane nekompetentnog vojnog liječnika koji je djeci davao doze za odrasle. Skandal je uništio karijeru kapetana MacLeodea, ali i brak. Vratili su se u Nizozemsku i razveli 1902., a Margaretha kćer nije imala čime uzdržavati tako da ju je povjerila svome ocu, koji se u međuvremenu bogato oženio i stvorio novu obitelj.
S 26 godina Margaretha Zelle bila je sama, razvedena, siromašna i bez zvanja, a usprkos glasu koji je i danas prati, nije bila ni osobito lijepa. No, imala je ono nešto, a to nešto ju je tjeralo u još jedan početak i u doslovno izmišljanje nove sebe koja će, uz pomoć imaginacije i goleme količine izmišljotina, postati Mata Hari. Tri godine je smišljala svoj novi lik, vježbala ples s velovima i stvorila imaginarni lik "javanske princeze i hinduske duhovnice koja plesom priziva božanstva", a samo ime Mata Hari na malajskom znači "oko zore". U to vrijeme na prijelazu jednog u drugo stoljeće, Pariz je privlačio sve - bio je magnet koji je privukao imena kao što su Picasso, Modigliani, Chagall, ali je osim avangardnom, često i dekadentnom atmosferom privukao i novostvorenu Matu Hari.
U čitavoj je Europi bila snažno izražena žudnja za egzotikom istoka pa je javanska princeza koja plesom i skidanjem velova priziva duhove bila odličan mamac. Prvi javni nastup u Parizu, za koji je prodala 600 vrlo skupih ulaznica, bio je potpuni uspjeh. Musée Guimet, muzej azijske umjetnosti u Parizu, gdje je Mata Hari prvi put nastupila 1905., s 29 godina, bio je zaveden potpuno drugačijim plesom od svih koje su dotad vidjeli, pri čemu se plesačica, u fantastičnom kostimu, sa spektakularnim pokrivalom na glavi... razodijevala sve dok ne bi ostala samo u grudnjaku optočenom kristalima. Zvijezda je bila rođena!
Ipak, prije svakog nastupa Mata Hari bi pomno objasnila što ona zapravo radi. "Moj ples je sveta pjesma... Uvijek se moraju izvesti tri faze koje odgovaraju božanskim svojstvima Brahme, Vishne i Shive - stvaranje, plodnost i uništenje." Tako je pisalo na plakatima, tako je Mata Hari govorila u intervjuima. Bez te varke policija ju je mogla mrtvo hladno uhititi radi vrijeđanja javnog morala. Uskoro je egzotična plesačica postala prisna prijateljica brojnim bogatim i utjecajnim muškarcima diljem Europe, među njima je bilo i prinčeva, biznismena, bankara, visokih vojnih časnika, na njihov račun živjela je u luksuznim hotelima, nosila skupocjene bunde i nakit, a svojim plesom zarađivala izvanredne svote... Ukratko, bila je javni predmet obožavanja i žudnje, s jedne, i zavisti s druge strane. U to vrijeme, doista, nije bilo razloga da se Mata Hari osjeća kao žrtva.
Prvi svjetski rat počeo je kad je Mata Hari već imala 38 godina. Trebalo je smisliti način koji će ženi na pragu srednjih godina osigurati egzistenciju na kakvu je navikla, raskošnu. Danas je poznato i temeljem arhiva koji su otvoreni prije pet godina potvrđeno kako Mata Hari tijekom svoje nove, špijunske karijere nikome nije otkrila nijednu vojnu tajnu te da njezine informacije nisu imale nikakvu stratešku vrijednost, no to 1915. nije mogao znati Karl Kroemer, počasni njemački konzul u Amsterdamu. Ponudio joj je 20 tisuća franaka, što bi danas vrijedilo 61 tisuću dolara, da špijunira za Njemačku. Prihvatila je novac, naravno, ali posao nije prihvatila.
Vraćajući se iz Nizozemske u Francusku u prosincu te godine, nju i sve putnike u Folkestoneu, britanskoj luci, ispitivao je obavještajni časnik koji je primijetio da "dama govori francuski, engleski, talijanski, nizozemski i vjerojatno njemački. Zgodan, hrabar tip žene. Dobro je i moderno odjevena". Njegova procjena je ipak bila da ona "nije izvan svake sumnje".
Nakon povratka u Pariz živjela je u hotelu Grand i nije primijetila da je prate. Georges Ladoux, šef novoosnovanog ureda Deuxième, francuske protuobavještajne jedinice Ministarstva rata, naredio je da je prate, otvarali su joj poštu, prisluškivali telefonske razgovore i vodili zapisnik, no nisu pronašli dokaze o prosljeđivanju podataka njemačkim agentima. Iduće godine, 1916., ratna sreća nije pratila Francuze. Dvije krvave bitke s njemačkim trupama - Verdun i Somme – mjesecima su iscrpljivale Francuze. Blato, loši sanitarni uvjeti, bolesti i užas bojnih otrova iperita i fosgena doveli su do smrti ili sakaćenja stotina tisuća vojnika. Bilo je došlo dotle da su mnogi vojnici dezertirali pa je Ministartvo rata smatralo da bi uhićenje nekog istaknutog špijuna moglo vratiti naciji optimizam.
Za to vrijeme Mata Hari je bila zaljubljena u novog, mladog ruskog kapetana Vladimira de Massloffa, koji se borio na strani Francuske. On je, nesretnik, bio izložen njemačkom bojnom otrovu i na jedno oko uopće nije vidio, a i drugo mu je bilo u opasnosti. Bio je smješten na sjeveroistoku Francuske, u Vittelu, koji obiluje mineralnim i ljekovitim izvorima i Mata Hari ga je naumila posjetiti i vjenčati se s njim. Nadala se da će dobiti propusnicu te se, preko jednog od svojih bliskih prijatelja, Jeana Hallaurea, koji je radio za Deuxième, obratila Ministarstvu rata. Tamo su joj agenti rekli da bi mogla posjetiti zaručnika ako pristane špijunirati za Francusku.
Mata Hari se složila, posebno zato što joj je bilo ponuđeno čak milijun franaka pa ju je Georges Ladoux uputio da se preko Španjolske vrati u Haag i tamo čeka upute. Mata Hari je otišla u Španjolsku i tamo se ukrcala na brod prema Nizozemskoj, sve prema uputama Ladouxa. No, putnici su zaustavljeni i Mata Hari ponovno se našla u britanskoj luci, gdje su agenti shvatili da je to ona ista sumnjiva dama te su je odveli u London na daljnje ispitivanje, ali opet nije pronađeno ništa inkriminirajuće. Ipak, Mata Hari se prestrašila kad su je odlučili zadržati jer su pokušali utvrditi je li ona doista Margaretha Zelle MacLeod ili nekakva Mata Hari ili pak Clara Benedix, njemačka agentica kojoj je navodno sličila.
Očajna zbog svega, Mata Hari je priznala da je francuska špijunka i da ju je angažirao Georges Ladoux, s kojim su britanske vlasti odmah stupile u kontakt, a on je odgovorio kako oni "ništa ne razumiju i neka damu vrate u Španjolsku". U Madridu je Mata Hari stupila u vezu s njemačkim diplomatom, majorom Arnoldom von Kalleom, ali i s francuskim pukovnikom Josephom Denvignesom, koji se zaljubio u nju, ali bi pobjesnio svaki put kad bi večerala ili plesala s drugim muškarcima. Kako bi smirila njegovu ljubomoru, naivno mu je povjerila da radi za Deuxième, a budući da je Denvignes upravo putovao u Pariz, Mata Hari napisala je pismo i zamolila ga da ga dostavi Ladouxu.
No, u prosincu 1916. godine, Ladoux je naredio da se presretnu sve radioporuke između Madrida i Berlina, te kasnije tvrdio da su poruke ukazale na Matu Hari kao njemačku špijunku. Kad se plesačica konačno vratila u Pariz, očekujući nagradu, Ladoux ju je prvo odbio primiti, potom porekao da je primio ikakve informacije od nje te da mu je Denvignes "nepoznat". Tek kasnije postalo je očito da postoji nešto neobično u radioporukama jer je Ladoux bio jedina osoba koja ih je imala prije dekodiranja, a izvorne poruke nestale su.
Krajem siječnja 1917. Mata Hari postaje mahnita - Ladoux je ne samo izbjegava, nego joj nije ništa ni platio, sa zaručnikom Massloffom nije se ni čula ni vidjela, ponestajalo joj je novca i seli se u jeftinije hotele. Konačno, 12. veljače 1917. godine izdan je nalog za uhićenje te "njemačke špijunke". Sljedećeg jutra uhićena je i dopao ju je Pierre Bouchardon, istražni sudac na glasu kao tvrd čovjek, bez milosti i posebno neugodan prema "nemoralnim ženama“, a Matu Hari doslovno je opisivao kao "ljudožderku". Smjestio ju je u samicu u pariški zatvor Saint-Lazare, punu buha i štakora, čak bez sapuna, bez čiste odjeće, bez pristupa liječniku, a imala je rijetke kontakte i s odvjetnikom, bivšim ljubavnikom po imenu Edouard Clunet, neiskusnome u vojnim suđenjima.
Nakon tri mjeseca molila je za milost. Uzalud. Optužena je po osam točaka, porotu je činilo sedam umirovljenih časnika, a jedan je čak plasirao glasinu da je Mata Hari "usmrtila oko 50 tisuća naše djece, ne računajući one koji su se bez sumnje našli na brodovima torpediranim u Sredozemlju". Nijedan dokaz izveden na suđenju nije to podržao, svaka optužba protiv nje bila je nejasna, nijedna stvarna tajna koju je navodno odala nije spomenuta. Međutim, o nemoralnom životu Mate Hari izneseni su brojni dokazi. Gladna svjetina, iscrpljena ratom, likovala je nad sudbinom posrnule kurtizane. Clunetova obrana bila je jadna – doveo je nekoliko uglednih civila koji su svjedočili da je Mata Hari šarmantna dama koja nikad nije pričala ni o ratu ni o vojsci.
Proglašena je krivom i osuđena na strijeljanje te je smaknuta u zoru 15. listopada 1917. u mjestu Vincennesu, nekoliko kilometara od Pariza. Tamo su bili odvjetnik Clunet, časne sestre, zatvorski liječnik i streljački vod. Na stratište je došla graciozno, odbila povez preko očiju i da je vežu za kolac. Zbunjenim vojnicima koji su se spremali usmrtiti je poslala je poljubac, a narednik koji je zapovijedao odredom kazao je: „Mon Dieu! Ova dama znade umrijeti."