Proteklih godina često čujemo da se nekoga optužuje za kulturno prisvajanje, odnosno cultural appropriation, kako se sintagma naziva na engleskom jeziku. Riječ je o preuzimanju elemenata iz tuđe kulture bez pristanka njenih pripadnika, povremeno i na posprdan način. Najčešće na problem nailazimo u američkim medijima gdje se za kulturno prisvajanje krivi potomke europskih doseljenika, na štetu onih koji su im društveno podčinjeni bilo da se radi o domorodačkim skupinama, crncima, Latino-Amerikancima… U svijetu pod snažnim američkim utjecajem koji mnoge s pravom nervira, možemo se zapitati koliko bi nas u Hrvatskoj za taj problem uopće trebalo biti briga te događa li se nešto slično i kod nas? Ipak, jedini način da odgovorimo na to jest da se upoznamo s pojmom i svim njegovim odrednicama.
Kako bismo objasnili što je kulturno prisvajanje prvo trebamo pogledati dvije riječi koje čine taj pojam. Kultura se definira kao vjerovanja, ideje, tradicije, govor i materijalni predmeti povezani s određenom skupinom ljudi. Prisvajanje je nezakonito, nepravedno i nasilno uzimanje nečega što nam ne pripada. Spojimo li ove dvije definicije ispada da je riječ o uzimanje intelektualnog vlasništva, tradicionalnih izraza ili predmeta iz tuđe kulture bez dopuštenja.
To nema veze s upoznavanjem s različitim kulturama u smislu organiziranja manifestacija koje ih slave i unutar kojih će se kuhati jela, nositi karakteristični nakiti komadi odjeće i na sličan se način upoznavati s tradicijom. Baš naprotiv, glavni problem s kulturnim prisvajanjem je da se to čini s krajnjim nepoštivanjem ili krađom u smislu nepriznavanja podrijetla i prava na dio kulture koju se preuzima. To se često radi na rasnoj, etničkoj ili vjerskoj razini uz malo ili nimalo razumijevanja nečije povijesti, iskustava i tradicije. Može uključivati neovlaštenu upotrebu plesa, odijevanja, glazbe, jezika, folklora, kuhinje, tradicionalne medicine, vjerskih simbola, itd. Najvjerojatnije će biti štetno kada je izvorna zajednica manjinska skupina koja je potlačena ili iskorištavana na druge načine ili kada je predmet prisvajanja posebno osjetljiv, npr. sveti predmeti.
KOSA
Primjer s kojim je tema ušla u fokus bio je kada su pripadnice Kardashian-Jenner klana počele nositi pletenice kakve tradicionalno nose Afroamerikanci. Zbog njihovog snažnog utjecaja frizura se direktno počela dovoditi u korelaciju s njima dok su modni kritičari za crnkinje koje su se pojavljivale na crvenom tepihu znali imati neprimjerne komentare. Giuliana Rancic, voditeljica televizije E!, tako je u emisiji 'Fashion Police' nakon Oskara 2015. izjavila da glumica Zendaya izgleda kao da smrdi na marihuanu i pačuli zato što je na dodjeli imala dredlokse.
Rancic se ispričala zbog svoje nepromišljene izjave, ali tamnopute žene diljem Amerike počele su javno iznositi svoja iskustva o tome kako su ih maltretirali profesori, zaustavljala policija ili nisu dobile posao jer su izgledale 'neuredno', 'prljavo' ili 'napušeno'. Međutim, to pitanje nema isključivo rasnu već i klasnu konotaciju. Moramo priznati da ni većina bijelaca koja nosi dredlokse ili pletenice spletene uz glavu neće na razgovoru za posao proći puno bolje, dok se bogatima i slavnima dopušta modno eksperimentiranje. Postavlja se pitanje što to znači crnačka ili bjelačka frizura i nije li to zapravo samo po sebi rasističko?
MODA
Od pamtivijeka je ljudska vrsta napredovala miješanjem kultura. Veliki utjecaj na umjetnost 19. i 20. stoljeća imalo je upoznavanje stranih kultura kad su putovanja postala dostupnija. Paul Gauguinovovi radovi po novom načinu vrednovanja ne mogu biti očitiji primjer prisvajanja domorodačke kulture, a ipak ga se smatra jednim od najvećih umjetnika, da navedemo samo jedan u moru primjera. Istovremeno se razmjena utjecaja događala i u modi.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća Europljanke su počele nositi svilene kućne ogrtače iz Japana poznate kao kimono, a žene na istoku su sebi krojile flapper haljine. Nitko se nije uvrijedio jer nitko nikoga nije ni vrijeđao. Kreativnosti je potrebna inspiracija, a ako se francuske modne kuće mogu inspirirati samo francuskom poviješću nagledat ćemo se puno francuskih kapa u godinama koje dolaze. Perjanicu ovih optužbi nosi Instagram račun Diet Prada koji stalno proziva brendove za kulturno prisvajanje. Nedavno je Yves Sain Laurent posthumno optužen da je za svoje kolekcije krao tradicionalni alžirski vez, čisto da oslikamo do kojih detalja se ide. O kimonu na pisti nitko više ni ne pomišlja.
SVETI SIMBOLI
Posljednja kritika na račun slavnih sjela je na račun Rihanne koja se slikala u toplesu noseći oko vrata ogrlicu s likom hinduističkog božanstva. To svetogrđe uvrijedilo je pripadnike spomenute religije i internetske puritance, pa se pjevačica i ispričala. Kao problem navodi se da je za nju taj predmet označavao tek modni dodatak, a nama je na pamet odmah pala slika s aerodroma u Bangkoku tj. plakata na kojem piše da one koji pokušaju kupiti kipić Bude isključivo u dekorativne svrhe očekuje zatvorska kazna. Ne obezvrjeđujući druge, nije li dio zapadne kulture da smo zaboravili takve zabrane i uplovili u sekularizam?
INTELEKTUALNO VLASNIŠTVO
To ne znači da ne postoje oblici kulturne aproprijacije koji su vrlo, vrlo problematični, a godinama su smatrani javnom tajnom i o kojima se tek nedavno počelo govoriti. Tamnopute osobe, stoljećima na margini društva, čak ni pedesetih godina prošlog stoljeća nisu mogle pristupiti mainstreamu u umjetnosti. Zbog toga su njihovu glazbu nerijetko izvodili bijeli glazbenici, a oni su primali minimalne naknade. Često im je direktno ukradena glazba bez pitanja i dopuštenja jer su bijeli izvođači imali pristup široj publici, a crnci nikoga kome bi se požalili. Zbog toga se velik dio suvremene glazbe pripisuje imenima kao što su Frank Sinatra, Elvis Presley ili Led Zepelin, dok su njeni stvarni autori zapravo Afroamerikanci bačeni u zaborav.
KOSTIMI
Jedan aspekt ovog problema nikome ne bi smio biti "mutan", a to je pitanje što je posrijedi u situacijama kada se ljudi kostimiraju u Indijance, Crnce ili Meksikance i pritom ih ismijavaju? To nema apsolutno nikakve veze s miješanjem kultura, to nema nikakve veze s kulturom, a zapravo je pitanje ima li veze s kulturnom aproprijacijom. To je naprosto ružno parodiranje skupine ljudi i produljivanje postojećih predrasuda prema njima, a upravo je to problem o kojem možemo pričati na razini naše zemlje. Ne jednom smo svjedočili karnevalskom maskiranju u Rome.
Ne pjeva se tada Đurđevdan niti se istražuje romska povijest, već se crta crni zub, psuje se i prosi. Riječ je o krajnje neprimjerenom ponašanju i problemu kojeg, nažalost, tek u kontekstu aktualnih globalnih zbivanja postajemo svjesni. Bez obzira jesmo li nekad u tome i sami sudjelovali ili smo se "samo" smijali maškarama prerušenima u Cigane, vrijeme je da sudimo sve oblike takvog ismijavanja, ma koja mu manjina bila predmet. Najmanje što treba ljudima koji svakodnevno žive suočeni s mržnjom i ponižavanjem je da postaju predmetom sprdnje, čak i ako ona ne polazi iz želje da se namjerno učini.