Ne znam kako druge žene, ali ja i u ovim godinama zazirem od matere. Mislim, ona kad dolazi u goste, mene prvo preplavi osjećaj sreće, a onda me uhvati panika.
U usporedbi s njom, naime, ja ne da nisam ni silom domaćica, nego sam domaćica od neke stvari! Recimo, u nje su ormari nenormalno uredni. Kod nje su lancuni ispeglani i složeni po špagu, zna se koji su gornji, koji su donji, zna se kojem lancunu pripada koja intimela, škura roba je složena po bojama, po funkciji, po sezoni, po tome je li riječ o misnoj ili kišnoj robi, a između vješalica je lijepih pet-šest centimetara lufta, tako da svi kaputi, jakete, suknje, bluze imaju zraka.
Njezinom sustavu sortiranja pozavidjela bi i Poirotova tajnica, pedantna miss Lemon, majke mi mile.
Gustiš u ormaru
U mene se roba i na vješalicama zgužva, takav je to gustiš. No, ormari su najmanji problem. Istina, mater mi ne zaviruje u ormare, tako da ja pred njezin visoki posjet nabijem sve unutra, dobro zbijem nogama da se vrata ne otvore pod okriljem noći, i prionem sređivanju kuće, s naglaskom na sobu u kojoj će ona odsjesti.
Dakako, na listi prioriteta za glancanje na broju dva je kupatilo, a na broju tri kuhinja.
Što znači da mi treba čitav dan za dovesti kuću u stanje podnošljivosti. Zanimljivo je kako te stare, slabovidne žene vide svaki trun prašine, a tobože u novinama vide samo naslove...
Daklem, Zakoniti je po nju otišao na Veliki petak, a ja sam već u četvrtak krenula s dubinskim radovima u kupatilu. Do noći sam uspjela osvjetlati obraz tuš-kabini, školjki i lavandinu, a onda sam se strovalila u nesvijest, drogirana raznim isparavanjima.
Lukavo sam, naime, posegnula za najopasnijim sredstvima za pranje, u nadi da će je miris impresionirati i zamantati pa da neće ni primijetiti da su pločice, ajmo reći, malo oblačne. Onda sam u petak, s osjećajem beznadežne malodušnosti, prionula sređivanju njezine sobe. Bože, kako se prozori zaprljaju u samo šest mjeseci od zadnjeg pranja! Čudo jedno...
No, s prisebnošću budističke svećenice zaključila sam kako pranje prozora na Veliki petak nije najbolja ideja. Prvo, nema šanse da onda stignem srediti i kuhinju, pogotovo u svjetlu činjenice da me čeka i kuvanje bakalara u toj istoj kužini. Drugo, šta ona ima gledati kroz prozor? Čim legne, zaspat će, a čim se probudi, ćapat ću je da popije kavu, makar se radi toga ja morala ustati u njezinu uru, u pet ujutro. I treće, svetac je, bogati!
Upalila sam usisivač na mlazni pogon, stavila turbo-mirisnu posteljinu, obrisala prašinu, šišnula pod krevet jednu bombicu natopljenu lavandinim uljem, stavila u vazu tulipančić i – voila! Ako je ne dirne tulipan, lavanda će je garant dotući.
Koja sam ja žena, majka i kraljica, uspjela sam do podne dovesti kuću u stanje kojem zamjerku ne bi našao ni najopakiji odred za čistoću. Kuća je blistala, sunce je veselo sijalo kroz relativno neprozirna stakla na kuhinjskom prozorčiću, a miris agresivnih deterdženata monstruozno se stopio sa smradom bakalara koji je šištao iz ekspres-lonca. Idila!
Na ručak su, naravno, stigli i pripadnici Prijestolonasljednikove obitelji, Jedinac, Nevistica i Krunski Princ osobno, tako da je Kraljica Majka, ushićena prizorom, posve ignorirala prozore, kćer i čestice prašine ispod televizora. Koje sam, da se razumijemo, isti čas obrisala golom rukom, glumeći da nešto prčkam.
– Imam jenu baku i dugu baku – rekao je Princ, brojeći bake za stolom, pa dodao: – I još jenu baku. Kod njezine kuće.
Onda smo se jedna baka i druga baka oduševljavale Princom i njegovom nadnaravnom inteligencijom. Ko da je mala stvar da s dvije i pol godine shvatiš da imaš tri bake, od kojih jednu koja nije tu? Šta treba govoriti, Prijestolonasljednik je genije, čudo prirode, složile smo se nas dvije bake, a i treća bi zacijelo to potvrdila.
– Ja ću oprati suđe! – objavila je Kraljica Majka. Tako ona uvijek, ona će prati suđe, mo'š mislit. A da joj, nedaj bože, prepustim taj posao, pogotovo kad se prljavo suđe naziđe do stropa, sumnjam da mi to ne bi ostalo zapamćeno. No ona svejedno svaki put tako: Ja ću oprati suđe! Znam ja: ponuđena, počašćena...
– Sjedi i miruj – kategorički sam uzvratila. – Igraj se s praunukom.
Nije krv voda
Međutim, praunuk se namečio na dida, to jest Zakonitog, koji ga je navikao da iza ručka zajedno na računalu gledaju vlakove. Šta mu je toliko napeto u vlakovima, pitaj boga, ali Kraljica Majka tvrdi da je to genetika budući da je moj pokojni otac, čije ime Princ i nosi, bio strojovođa. "Krv nije voda, moj sinko!", kaže majka raznježeno.
– Dida, jesi pojeo? – upitao je mali željezničar.
– Nisam – odgovorio je Zakoniti, kusajući bakalar u kojeg sam, samo u njegovoj tećici, umjesto krumpira utrpala čičoku, koja ne diže šećer u krvi. Onda je Princ malo zujao po kući, brujao igrajući se autićima koje sam sačuvala još iz vremena kad je Jedinac bio mali, malo njupao prababinu sirnicu, praćen pogledima punim obožavanja, pa se vratio.
– Dida, jesi gotov sada? – upitao je.
– Nisam još – odgovorio je Dida.
Većina bi se djece razdrevila i počela plakati ili makar tući glavom u stol, ali ne i Princ. On se smireno vratio igračkama, još malo brujao i zujao vozikajući autiće, onda se vratio nakon šest minuta i opet upitao Zakonitog: Dida, jesi gotov, oćemo gledati vlakove?, a kad je dobio isti odgovor, izvukao je krunski argument.
– A dida Božo ne jede toliko!
Zakoniti je samo zinuo, suočen s negativnom usporedbom s didom iz protivničkog tabora, pa je momentalno ustao i obrisao ruke, brkove i bradu.
– Čovječe – rekao je gibajući s unukom put kompjutora. – Mali se rodio s osjećajem za prevođenje žednih preko vode! Ovo je na babu!
I mater i ja uglas smo zavikale: Na koju?, ali se dida nije dao navući na tanak led. Jest on žedan, ali ne baš toliko!