- Kanta Trash je nastala tako što mi je baka za vrijeme lockdowna poklonila šivaču mašinu Bagat Slavicu i onda sam počela raditi maske, suknje, torbe pa na kraju i šešire. Cijeli život radim u novinarstvu, ali uz to sam jedno vrijeme radila i kao dizajner radne odjeće za hotele i restorane pa sam tako kreirala i liniju kuharskih bluza od kojih je neke nosio i chef Ivan Pažanin. Među njima je najprepoznatljivija bijela bluza s dvije crne linije, koju sam originalno zamislila kao uniformu za japanske restorane. Mislim da sam u Kanti Trash nekako spojila istraživačko novinarstvo i ljubav prema tekstilu - ispričala je za dubrovacki.hr Andrea Topić, žena koja je odlučila spojiti svoje hobije, iskoristiti sve ono što može i poslužiti se otpacima hrvatskih tvronica, ali i svime onime što svi ostali bacaju. Povijest tvornica s ovih prostora još je jedna od njezinih zanimacija, a ljubav prema tekstilu nagnala je da pokuša spasiti proizvode proizašlih iz tih tvornica.
-Njima je mjesto u muzejima, a završe na deponiju iz čistog razloga što smo preopteretili planet s količinom odjeće koju posjedujemo. I tako, obilazeći second hand shopove na zadnji dan akcije vidjela sam da ostaje jako puno robe koja potom završava na odlagalištima (to se dogodi s čak 84 posto donirane odjeće, kažu statistike) i bilo mi je posebno žao što se to događa i s odjećom iz ugašenih tvornica s ovih krajeva. Njihova kvaliteta ne može se usporediti s onim što nam uvaljuju u trgovinama brze mode. Da ne govorim kako je teško pronaći tako kvalitetnu metražu danas, a istovremeno od prekrajanja jedne midi suknje Konfekcije Temerin ili Vesne iz Zagreba, lako se dobije materijala za dva-tri 'bucket hat' šešira. I tako sam počela „spašavati“ tu odjeću i u jednom trenu sam shvatila da ne mogu živjeti sa stotinjak šešira u ormaru i da nemam toliko prijateljica koliko imam scrunchie gumica."
Recikliranje s materijalima iz hrvatskih tvornica, nismo ni znali da je to moguce?
- Recikliram s materijalima iz ugašenih tvornica s ovih prostora. Dosta ljudi misli da su te tvornice postojale isključivo u Jugoslaviji, ali tekstilna industrija je i prije nje bila jaka, posebno na području Hrvatske. Sad je nikakva. Usporedbe radi, nekad je u tom sektoru radilo 120 tisuća ljudi, sad ih radi jedva 20 tisuća. Sama Slavonija je nekoć imala 21 tekstilnu tvornicu. Iza tako jake industrije ostalo je mnoštvo vrijednih proizvoda koji i danas mogu biti iskorišteni, odnosno reciklirani. Ono što ja radim jest da koristim tkaninu dobivenu prekrajanjem tih povijesnih predmeta koji bi inače završili u kanti, onda ih šijem na Slavici, "Bagatovoj" šivaćoj mašini proizvedenoj u ugašenoj zadarskoj tvornici i prolazim koncem nekadašnjeg giganta - sinjske "Dalmatinke".
Što sve proizvodite, ima li neki niz određenih stvari ili odlučite sto ćete kad dobijete ostatke?
- Tekstil je ono čime se najviše bavim jer je njega moguće reciklirati na tisuće načina, pa tako proizvodim "bucket hat" šešire, pokrivače, "scrunchie" gumice za kosu, torbe, suknje i igračke. Recikliram i razbijene, neupotrebljive predmete. Od iskorištenih boca omekšivača i maslinova ulja, radim lampe. Kanta Trash je zamišljena više nešto kao edukativni projekt nego kao prodavaonica rukotvorina. Nadam se kroz nju naučiti ljude kako da produže živote predmeta koji bi inače završili na otpadu.
Mislim da smo izgubili tu kulturu popravljanja, danas sve bacamo i lakše nam je kupiti novi proizvod nego zastati i razmisliti kako spasiti stari, a dio razloga leži u tome što ne znamo kako nešto popraviti ili jednostavno nemamo inspiracije. Kanta Trash bi mogla oko toga pomoći i kroz jednostavne savjete pokazati što se da napraviti od razbijene vaze, pokvarene lampe ili uništenih hlača."
Kako to tržište doživljava, ima li intetesa bez da spominjete da su to retaji neke naše industrije?
- Ima, itekako. Recimo, "bucket hat" šeširi i gumice za kosu koje šijem su relikt devedesetih koji se ove godine snažno vratio u modu. Tražila sam proizvodi li još netko ovakve šešire u Hrvatskoj i nisam to pronašla. A ako i ima netko da ih šije, vjerujem da ih ne radi od retro materijala i na ovaj način."
Reciklirate plastiklu, staklo, sve sto dođe pod ruku, osim u vlastitom smeću, gdje sve najradije nabavljate materijal?
- Trudim se da što više materijala bude od odjeće iz ugašenih tvornica s područja bivše Jugoslavije, ali naravno, ponekad pažnju odvuče i neka moderna krpica. Nešto dobijem na poklon, nešto pokupim iz second-handa pred zatvaranje. Nevjerojatno je koliko je smeća oko nas, tako da materijal zaista ne treba tražiti, on sam dođe.
Mislite bi da bi se neka hrvatska proizvodnja, pogotovo iz bivše države mogla ponovo pokrenuti, i na koji način? Vi proizvodite svašta, što ne bi netko mogao napraviti poslovni plan, povući novce od EU i recimo ponovno krenuti u posao?
- Upravo imamo situaciju da se gasi državna tekstilna tvrtka Orljava iz Požege. Dok mi sad razgovaramo, 170 radnica završilo je na cesti. Država je odlučila da im neće pomagati. Istovremeno, ista ta država velikodušno pomaže tvrtkama u privatnom vlasništvu. Iz toga se može zaključiti kako razvoj domaće tekstilne industrije, posebno spašavanje postojeće u državnom vlasništvu, nije u interesu naših političara. Europska unija bi nas možda i mogla spasiti ako bi se pojavio netko kome je stalo do oporavka tvornica, ali prije toga bi Hrvatska morala poraditi na poboljšanju uvjeta rada žena u tekstilnoj industriji i olakšati poduzetnicima."
Je li vam ovo jedini hobi, čime se sve još bavite?
- Radim svašta, nema što me ne zanima. Po zanimanju sam fotografkinja i istraživačka novinarka, pišem za portal Index.hr. Prije toga sam radila za Slobodnu Dalmaciju i Jutarnji list te Makarsku kroniku. Organiziram Festival bespravne gradnje i devastacije prirode koji se održava u uvali Vruja. Uz to imam na tisuću hobija. I kako me sve i svašta zanima, tako sam i naučila dosta stvari, pa sam došla na ideju da sve ono najzanimljivije utrpam na jedno mjesto, u neku kantu - Kantu Trash.