Damiano David osvojio je sa svojom grupom Maneskin nagradu za najbolju pjesmu Eurovizije, a u direktnom prijenosu iz Rotterdama osvojio je i nezanemariv broj srca gledatelja Eurosonga. Markantni Talijan ne samo da je zgodan, nego ima i stil koji odgovara pravoj rock zvijezdi, a uključuje koketiranje sa ženskom odjećom i šminkom, zbog čega je androgin muški stil ponovno postao "in".
Volimo za sebe misliti da živimo u vremenu koje je svjetonazorski puno progresivnije nego sva prijašnja (da to nije tako, gorak nam je podsjetnik i ovogodišnji zagrebački Pride), međutim, u različitim aspektima prošlost je znala biti puno popustljivija prema izražavanju svoje osobnosti. Takav je slučaj i s odijevanjem i modom za muškarce, barem u onom dijelu društva u kojem je bilo dovoljno vremena, energije i novca da se o odjeći uopće razmišlja.
Plemstvo je uvijek imalo običaj pokazivati svoj privilegirani položaj na svaki mogući način, a ima li jednostavnije prilike da se to učini nego već prvim dojmom. Uređivanje, šminkanje, nošenje raskošnih materijala nije bilo rodno pitanje, nego klasno. Pogledamo li slike francuskih kraljeva iz 17. ili 18. stoljeća, Damiano David najednom ne izgleda toliko avangardno.
Što se dogodilo da je najednom stil muškaraca s vrha hijerarhije društva prešao put od Luja XVI. do Emmanuela Macrona? Za početak, prvome su skupa s raskošnom perikom skinuli i glavu, pa je razmetanje statusom postalo neugodan rizik. Iako ovo zvuči kao šala, zapravo Francuska revolucija ima s tim konkretne veze, odnosno ishodište za oboje donekle je jednako, a nalazi se u prosvjetiteljstvu, racionalizmu te jačanju građanstva. U 19. stoljeću postaju krajnje nepopularni svi oblici dekadencije i razvija se ono što danas nazivamo buržujskim moralom, u koji se nikako ne uklapaju našminkani muškarci u visokim potpeticama.
Prvi svjetski rat donio je promjenu, svima je postalo jasno da malograđanska pravila i dosadna odjeća ne mogu i neće spasiti svijet od propadanja kakvom su svjedočili. U razdoblju do 1940. u velikim europskim gradovima traje jedan period ludila i zabave koji je nacizam, kao sve što je dotaknuo, skršio do temelja nazivajući takav slobodni stil života degenerativnim. Gradove je lakše ponovno izgraditi iz pepela nego urbanu scenu, pa je novo doba u kojem se zapad vratio dekadenciji, a s njom i muškarci odjeveni u suknje, stiglo tek 70-ih godina.
Glavni predstavnik androginog stila bio je, a možemo reći i ostao, David Bowie, koji je jednako kao i u glazbi i u svojem scenskom nastupu, ali i u svakodnevnom životu, prkosio svim konvencijama. Zahvaljujući tome postao je seks-simbol koji je jednako privlačio muškarce i žene, slično kao Mick Jagger, koji je također jedan od najistaknutijih primjera koketiranja sa ženstvenošću. U vrijeme njihove najveće popularnosti postupno jača i drag queen scena u New Yorku, ali ovdje nećemo inzistirati na tom aspektu odijevanja u žene, nego na potpunom odbacivanju podjele na mušku i žensku odjeću.
U svijetu visoke mode neki su dizajneri oduvijek inzistirali upravo na tome. Jeanne Paul Gaultier svojim je radom dao jedan od najvećih doprinosa rodnoj fluidnosti u modi. Već 1985. priredio je reviju "'I Bog stvori muškarca", za koju su muški modeli prohodali u suknjama i haljinama, a i sam je često nosio odjeću koja bi se po hetero normativnom pogledu na stvari mogla nazvati ženskom.
U novijoj se generaciji od onih dizajnera koji imaju najveći utjecaj na mainstream modu propitkivanjem maskuliniteta na konkretan način ponajviše ukoštac uhvatio Alessandro Michele. Za početak, na Guccijevim revijama otkako je on preuzeo vodstvo uvijek paralelno hodaju ženski i muški modeli i među njihovom odjećom uglavnom ni nema neke razlike. On je u prelijepu raskošnu haljinu odjenuo i prvog muškarca koji se ikad pojavio na naslovnici ženskog Voguea – Harryja Stylesa.
Govorilo se nadugo i naširoko o tome je li Styles dobar odabir za taj prijelomni trenutak, ne bi li bilo prikladnije da je odabran neki transrodni muškarac ili žena, čime bi se poslala snažnija i sveobuhvatnija poruka. Styles je u posljednjih nekoliko godina promijenio svoj glazbeni stil, a skupa sa starim muzičkim, odbacio je i stari brit pop stil odijevanja, zadržao je stare i dobio nove fanove. Do fundamentalnih promjena dolazi kad se mijenja mainstream i u tom smislu on je odličan izbor, a zašto nema više trans žena i muškaraca na naslovnicama, odvojeno je pitanje na koje je odgovor potpuno nejasan, jer ne samo da bi to bilo korisno, nego bi bilo i pametno jer bi privuklo novu generaciju čitatelja.
Osim Davida i Stylesa, tu je čitava plejada mladih zvijezda koje na nošenje haljine počinju gledati isto kao što je Coco Chanel razmišljala o hlačama u vrijeme kad su žene nosile samo suknje. Ne postoji ni jedan jedini razlog zašto bi to bilo pogrešno, čudno ili neprimjereno samo ako odlučimo da ćemo to prihvatiti kao normalno. Za početak je uvijek potrebna samo nekolicina hrabrih pojedinaca da se prvi upuste u to.
Pratite Stil i na Instagramu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....