Svi se gušti ovdi spoje kad se svitom puni kuća, stihovi su pokojnog Jakše Fiamenga koji tako lijepo opisuju svu ljepotu ljetnog obiteljskog okupljanja. Vrše su u moru, a premda ih Fiamengo ne spominje, sigurno su i gradele u pripravnosti. Što uopće ima ljepše nego okupiti se zajedno oko obiteljskog stola na kojem sve "lipo vonja"? Sve ča nas zaboli ovdi se izliči. Puno je toga napisano, a još više u praksi slasno dokazano o vezi između hrane i emocija, o posebnoj, iskonskoj dimenziji zajedničkog blagovanja koje je, moglo bi se reći, osobito zamjetno na obalama Sredozemlja. Možda zbog toga što je ovdašnja prehrana već neko vrijeme u fokusu zbog svojih visokih nutritivnih vrijednosti, a možda samo zato što smo ovdje svi tako bučni. I često nas portretiraju u filmovima – sjetite se samo svih tih scena smještenih u idilične mediteranske pejzaže koje gotovo bahato namjerno nameću stereotip velike familije okupljene oko zajedničkog stola za kojim svi u isto vrijeme govore, žvaču, međusobno se nutkaju i zadovoljno cmaču od užitka.
"Blagovanje hrane s drugima povezuje, potiče interakciju čime se osnažuju odnosi i osjećaji zajedništva, zadovoljstva i zahvalnosti. Trenutak je to kada se možemo opustiti, nahraniti svoje tijelo i um, njegovati odnose s drugima, razgovarati s njima i jednostavno družiti se", komentira nam dr. sc. mag. psych. Anđela Jelić kojoj smo se u ovom kontekstu obratili zbog njezina iskustva s problematikom važnosti zdravih životnih navika, poput prehrane, tjelovježbe i brige o sebi koje uključuje i angažman demonstratorice u kolegiju Socijalna psihologija te Prehrana i način života za vrijeme doktorskog studija na milanskom sveučilištu Universita Cattolica del Sacro Cuore. Sigurno vas neće iznenaditi da je pri tome promotorica mediteranskog načina prehrane, a upitate li je o tome, spremno će vam objasniti zašto:
– Tradicionalna mediteranska prehrana nam sugerira kako se odnositi prema hrani, od toga da biramo lokalnu, sezonsku, svježu i raznovrsnu hranu, da je pripremamo tako da se zadrže nutritivne vrijednosti namirnica do toga da je konzumiramo zajedno s drugima – naglašava dr. Jelić od koje smo u ovoj priči naumili dobiti odgovor, a možda i rješenje jednog nezgodnog pitanja vezanog uz sve to guštanje i blagovanje, pa je neizbježno molimo da nam pojasni ono što se često naziva francuskim paradoksom, a odnosi se na činjenicu da Francuzi, unatoč visokom udjelu masnoća u prehrani ne odskaču od prosjeka po pitanju podložnosti kardiovaskularnim bolestima, čemu neki objašnjenje pronalaze u odnosu stanovnika te zemlje prema hrani.
Navodno je stvar u tome da na hranu gledaju kao na užitak i potpuno se posvećuju guštanju u okusima, umjesto da jedu s nogu dok im nešto drugo odvlači pažnju. Koliko to po vama ima smisla?
– Francuski paradoks je zapravo dokaz da je, pored toga što jedemo i koliko, važno kako jedemo te da je važan i način života, a ne samo omjer unosa i potrošnje kalorija. Sve to nam ukazuje kako su među glavnima, a danas pomalo zaboravljenim sastojcima zdravog odnosa prema hrani, ali i sebi, vrijeme posvećeno jelu i njegovo svjesno konzumiranje. Kako stavovi i uvjerenja oblikuju ponašanje, pa i kad je riječ o hrani, za njom često posežemo čak i kad nismo gladni. Bilo bi dobro da u trenutku kada počnemo osjećati glad hrani pristupimo svjesni toga da jedemo kako bi nahranili svoje tijelo i um, jer takav pristup hrani, kao nečemu što nam pruža razne dobrobiti, potiče zdraviji odabir obroka i veću svjesnost pri njezinu konzumiranju. Kad tako pristupamo hrani, postaje nam važno da obrok bude nutritivan, hranjiv i ukusan, a s takvim ćemo stavom pronaći vrijeme za jelo bez obzira na to koliko imamo posla.
Ovdje spominjete još jednu stvar o kojoj se u zadnje vrijeme često govori, svjesno jedenje. Možete li nam ga malo približiti?
– Ono podrazumijeva konzumiranje hrane tijekom kojeg ciljano usmjeravamo pažnju na trenutak jedenja, tako da prizovemo svoje misli koje nerijetko znaju odlutati, te bez osuđivanja i sa znatiželjom pristupamo jelu. U praksi bi to izgledalo tako da najprije promotrimo boje i oblike onoga što je na tanjuru, zamislimo okus te hrane, potom je pomirišemo i tek tada uzmemo zalogaj. Svjesno jedenje nam omogućuje da osvijestimo kako se tijekom jela osjećamo, kako hrana koju jedemo utječe na nas i kako se osjećaj gladi, odnosno sitosti mijenja. Uz ovakav pristup jelu i prehrani općenito počinjemo surađivati sa svojim tijelom, odgovaramo na njegove potrebe, a tijelo to cijeni.
Kako nam svjesno jedenje može pomoći da postignemo i održimo zdravu težinu?
– Kada govorimo o zdravoj težini, ona nije rezultat isključivo unosa i potrošnje kalorija, već je pod utjecajem emocionalnog i mentalnog stanja. Na to što, koliko i kako jedemo utječe i to jesmo li pod stresom, imamo li narušene odnose s drugima, osjećamo li se usamljeno, nezadovoljno, neostvareno… Svjesno jedenje može pomoći da obrok percipiramo kao trenutak za odmor i druženje, što pozitivno utječe na cjelokupno zdravlje. Uz svjesno jedenje konzumiranje hrane može se pretvoriti iz nečega što je stresno, užurbano ili naporno u nešto što je umirujuće i ugodno. Uostalom, konzumiranje hrane biološki je predodređeno da bude ugodno, a uz svjestan pristup hrani postižemo fizičku, mentalnu i emocionalnu slobodu od "dijetnih" misli i restriktivnih ponašanja. Neki imaju pogrešnu predodžbu da će se kroz svjesno jedenje prejedati, a takvima volim reći da svjesno jedenje nije jedenje svega onoga što mi dođe pod ruku, već biranje one hrane koja je potrebna u danom trenutku.
Jesu li u pravu oni koji tvrde da se tajna vitkosti krije u glavi?
– S ovim pitanjem ste probudili moj istraživački duh pa sam tako u tražilicu s velikom znatiželjom upisala riječi "tajne vitkosti" da vidim hoće li mi ih, možda, Google otkriti (smijeh). Među prvim rezultatima pojavile su se, naravno, "tajne vitkosti" poznatih osoba koje su "otkrile" određenu dijetu, vrstu treninga ili neki čarobni sastojak prehrane koji je zaslužan za njihovu vitkost. Ono što me osobito zasmetalo je što među tim rezultatima nisam naišla na niti jedan savjet o važnosti brige o sebi kroz ono što svakodnevno radimo ili bismo barem trebali raditi da budemo psihofizički vitki – kvalitetno spavati, raditi i dobro se odmarati, provoditi vrijeme sa samima sobom i s drugima te voditi mentalnu higijenu. Mislim da je ovo još jedan dokaz kako je danas dosta iskrivljeno poimanje vitkosti, kao i poimanje ljepote. To su sve naše subjektivne percepcije koje su pod utjecajima medija, društvenih mreža, modne industrije i nametnutih trendova koji nerijetko mogu biti okidači za iskrivljenu sliku o tijelu pa čak i za nastanak poremećaja hranjenja. Stoga, samopoštovanje i samopouzdanje danas su više nego potrebni kako bi fokus stavili i zadržali na zdravlju i funkcionalnosti tijela tijekom životnog vijeka, a ne isključivo na njegovom izgledu.
Kako ugodne, a kako neugodne emocije utječu na prehrambene navike i kako prepoznati obrasce koji mogu dovesti do zdravstvenih problema i promijeniti ih? Koliko je to uopće moguće u situaciji produljenog stresa u kojoj živimo posljednje dvije i pol godine?
– Emocije, ugodne i neugodne, mehanizmi su koji nas pokreću iznutra, ali utječu i na naše ponašanje, pa tako i na odluke o izboru hrane. Postoje istraživanja koja ukazuju na jasnu i prilično dosljednu veza između neugodnih emocija i hrane koja nije nutritivno bogata, najčešće je to određena hrana za kojom žudimo jer nam baš takva hrana na najbolji način pokreće centre za nagrađivanje u mozgu, no baš zato s takvom hranom lako pretjeramo po pitanju količine. Međutim, veza između emocija i hrane postoji i u suprotnom smjeru. Hrana koju jedemo utječe na naše emocije. Osjećaj sreće, zadovoljstva ili pak tjeskobe, uvijek je jednim dijelom "nahranjen" i onim što jedemo. Hrana bogata ugljikohidratima, mastima i soli utječe na naše emocije potičući u mozgu proizvodnju dopamina i serotonina, neuroprijenosnika koji su zaslužni za osjećaj zadovoljstva i sreće. Često upravo ta vrsta hrane doprinese naglom porastu, ali i padu razine šećera u krvi, što posljedično dovede do brze promjene raspoloženja. No, postoji i hrana koja može ne samo potaknuti dobro raspoloženje već i doprinijeti njegovom trajanju, a prema istraživanjima, takva je nutritivno bogata hrana koja djeluje na proizvodnju serotonina ne u mozgu, već u gastrointestinalnom traktu. Zahvaljujući vezi između crijeva i mozga, konzumiranjem visokokvalitetnih namirnica, poput onih kojima obiluje mediteranski tip prehrane, možemo poboljšati raspoloženje, emocije, ali i cjelokupno mentalno zdravlje. Osim toga, kad konzumiramo spomenute namirnice, u probavnom traktu množe se "zdrave" bakterije koje također potiču ugodne emocije. Uz pravilnu prehranu, dodacima u prehrani, poput probiotika, možemo dodatno unaprijediti zdravlje crijeva, tzv. drugog mozga.
Kako, na kraju cijele ove priče, a s fokusom na obiteljska ljetna okupljanja koja često podrazumijevaju nutkanje hranom, nostalgiju, cijelu buru emocija i posljedično pretjerivanje, no, također, i na spomenute takozvane "tajne vitkosti" odabrati ono što nam doista čini dobro?
– Važno je obratiti pažnju na signale koje nam tijelo šalje, umjesto na poruke izvana. Često čujem "Pa ja ti se hranim zdravo", ali pitanje je koja je definicija "zdravog" za svakog od nas. Zdravo nije za svakoga jednako, primjerice, nije svakome preporučljivo prebaciti se na bezglutensku hranu ili mlijeko bez laktoze. Hranu ne bismo smjeli dijeliti na kategorije zdravo – nezdravo, trebali bismo težiti zdravom odnosu prema njoj, a to podrazumijeva redovno konzumiranje raznovrsnih, sezonskih namirnica te umjereno uživanje u obrocima. Pa i onim zajedničkim.
Pratite Stil i na Instagramu te Facebooku!