Obnoviti postojeću kuću, osobito kad je smještena u centru grada, mukotrpan je i složen zadatak. Kad se sve radi po propisima, a tako je jedino ispravno, morat će se uskladiti niz parametara, počevši od osobnih preferencija, preko preporuka konzervatora do općeprihvaćenih, narodnih, tradicionalnih užanci u gradnji. Nažalost, u praksi se pravila zaobilaze, što je jasno po sve većem broju zgrada s efektom šake u oko. Stoga je uvijek gušt vidjeti kuću koja je valjano rekonstruirana, a jedna od takvih je nedavno obnovljena kamena kućica na Lučcu, o kojoj smo porazgovarali s arhitekticama iz Arhitektonskog kolektiva d.o.o., Moranom Ostojić, Marianom Bucat i Jelenom Žeravicom.
Priču počinjemo klasičnim problemom – nimalo jednostavnim upravnim i drugim procedurama. Kako je riječ o povijesnoj periferiji Splita, njegovu nekadašnjem težačkom predgrađu koje je katastarski i zemljišnoknjižno nesređeno, opterećeno ozakonjenim dogradnjama, ova kuća smještena na kraju jednog niza nalazi se na istoj čestici na kojoj se nalazi još jedna, nezakonito dograđena, ali ozakonjena. Zbog svega toga još uvijek se čeka uporabna dozvola, a spomenute su okolnosti poprilično utjecale na obnovu objekta.
– Okolnost da se radi o dijelu Splita koji je zaštićena kulturno-povijesna cjelina značila je da se planiranju rekonstrukcije moralo pristupiti s posebnom pažnjom. Iako za radove nije bila potrebna građevinska dozvola, bile su potrebne potvrde javnopravnih tijela, među ostalim i Konzervatorskog odjela u Splitu. Imali smo priliku surađivati s konzervatoricom Elzom Jelić-Buljan, koja nas je savjetovala i upozoravala na potencijalne probleme. Inače nije uobičajeno raditi nove otvore na tradicijskim kućama. Međutim, kako se zajednički dvor pregradio nezakonitim pregradnjama, bili smo prisiljeni projektirati nova vrata iz druge ulice pa nam je tu konzervatorica napravila razuman ustupak i to dopustila. Praktički, za pristup nije bilo drugog rješenja – objašnjavaju nam arhitektice Bucat i Žeravica.
Postoji li kakav recept za uspješnost realizacije, pitamo naše sugovornice.
– Recept bi se mogao svesti na to da se očuvaju gabariti zgrade – duljina, širina i visina. Da se očuva funkcija, po mogućnosti u svim dijelovima kuće. U konkretnom slučaju, tamo gdje je prije bila konoba, sada su kuhinja, blagovaonica i WC – nije isto, ali je slično. Najbitnije, materijali koji se koriste moraju biti originalni. U konkretnom slučaju međukatne konstrukcije su drvene, kameni zidovi popravljeni su vapnenim mortom, tamo gdje je kameni blok ispao, zamijenjen je novim kamenim blokom, kuća je pokrivena običnom kupom kanalicom. Jedna kamena igla koja je bila pukla zamijenjena je novom, istom takvom. U tome su nam pomogle djelatnice Hrvatskog restauratorskog zavoda i restauratorica Ana Doljanin – navode arhitektice.
Znači, nema betona, pitamo Bucat i Žeravicu, na što nam citiraju famoznu izreku pokojnog profesora Vladimira Bedenka: "Kad čujem riječ beton u kontekstu stare gradske jezgre, hvatam se za revolver." Beton, odnosno cement, objašnjavaju nam, je neprijatelj br. 1 za kamene kuće.
– Ploče napravljene od betona strahovito smanjuju otpornost kuće na potres, fuge koje su popravljane cementom dugoročno će početi drobiti kamen zbog različitih fizikalnih svojstava jednog i drugog materijala... – upozoravaju stručnjakinje.
Kako je na fasadi sve "lipo i smišno" (ne možemo ne citirati najpoznatiju pjesmu o malim splitskim kućama), tako je i unutra. Ništa nije prekrcano, ništa ne "vrišti". Uređena je minimalistički, ali toplo. Ne čudi nas kad nam arhitektice kažu da su kuću, dok su na njoj radile, u šali nazivale "kućicom za lutkicu".
– Mi smo je tako zvale jer je malena u odnosu na okolne, a njezina vlasnica je jedna simpatična djevojka. Inače, ona je tu kuću u prilično ruševnom stanju naslijedila od svoje pokojne bake. Svakako, sve u kući je baš i organizirano za komotan život "jedne plus osobe". U prizemlju je kuhinja s blagovaonicom koja ima izlaz u prisilno smanjeno dvorište koje se u međuvremenu popunilo s pitarima s cvijećem. Taj dvor je najugodniji dio kuće. Tu su još drvene stepenice ispod kojih su praonica i WC. Na katu su tinel i jedna soba za ako netko svrati. U potkrovlju su kupaonica i soba. Sav namještaj u potkrovlju postavljen je tako da korisnici ne smeta razmjerno mala visina toga potkrovlja, odnosno da je potkrovlje korisno po cijeloj površini – objašnjavaju nam te nas ostavljaju sa zaključnom mišlju koja bi svima koji se usude zadirati u povijesne jezgre trebala biti na pameti:
– Zapravo se sve to može svesti pod imenicu skromnost. Skromnost je prije krasila sve dalmatinske kuće i ako želimo da zadrže svoj šarm i prepoznatljivost, onda im trebamo sačuvati skromnost.
Pratite Stil i na Instagramu te Facebooku!