Ivona Bezmalinović samouka je fotografkinja koja je svoju strast nedavno pretočila u novo poslovno poglavlje. Otvaranjem svog studija zakoračila je, iza granice poznatog i sigurnog, ususret sebi. Njezine nas sanjive, atmosferom zasićene fotografije nepogrešivo odvode u najnježnije kutke doživljaja prenesene perspektive. Kroz njih dijeli svoju ljubav prema obitelj, rodnom Splitu, Mediteranu, te velikim i malim životnim zadovoljstvima, pažljivo njegujući i pronoseći dašak sentimenta kroz svakodnevicu. U ovom razgovoru otkrila nam je što je inspirira i pokreće, što je presudilo njezinu iskoraku te kako je, uopće, sve počelo i što nam sprema ove jeseni.
Za početak nam kaži gdje se i kada, iz čega se rodila tvoja ljubav prema fotografiji?
– Moj tata je imao Polaroid s kojim je zabilježio dio odrastanja mog brata i mene, pune kutije uspomena su mi uvik bile poticaj da i ja tako nešto stvorim. Ta ljubav traje jako dugo, već u tinejdžerskim danima ja sam bila ona koja je uvijek nosila aparat sa sobom. Tako da imam popriličnu kolekciju albuma iz mladenačkih dana, raznih stilova oblačenja, krivih obrva (smijeh) i sto čuda. Onaj trenutak kad uzmeš fotografiju u ruku i nanovo doživiš sve što stoji iza nje za mene je neprocjenjiv. Nakon što sam postala majka, više sam fotografirala svoju obitelj, tako da i oni imaju tu famoznu kutiju uspomena za neka daleka sutra, a, evo, s vremenom se to provuklo i u moj posao.
Što te u tom smislu inspirira, a što motivira? Koliko se to kroz godine mijenjalo, kako si učila i napredovala? Zašto fotografiraš?
– Ja sam ti jako zaljubljena u Split, onaj lipi Split, ne ovaj "burger-krumpirići", nego onaj u kojem su svi na ulicama, susidi piju skupa kavu, glasni razgovori – prepirke u kartama, tiramole, stare kale, svitla u ulicama; u Mediteran… sve me to oduševljava, inspirira. Kako je toga sve manje i nitko se ne trudi to očuvati, ja sebično to čuvam na svojim slikama, jer ga se želim tako sićat, takav je moj. Mediteran mi je uvik inspiracija. Nedavno smo bili u Napulju i guštala sam kao nikad, osjećala sam se kao da sam doma; staro doma i malo šporkije (smijeh), ali to je to.
Danas su svi tehnički tutorijali za učenje fotografije dostupni na YouTubeu, pa tko god želi naučiti nešto o fotografiji može. A isto tako postoje radionice s kojima uvijek možeš unaprijediti svoj put. Moj put je bio solo i uporno. Danima sam slikavala kockicu da naučim svjetlo, kadar i dubinu i tek sam onda krenula na životne teme. I naravno da se sve to mijenjalo; starim, drukčije promišljam, imam neke nove poglede na sve oko sebe, i u stvarnosti, i u fotografiji. A fotografiram kako bih guštala i radila ono što me veseli, te pritom zabilježila sebi i drugima uspomene.
Kako bi opisala svoju fotografsku estetiku? Imaš li u tom smislu neke uzore, neku asocijaciju koju nastojiš utjeloviti, prenijeti? Ima li tvoja fotografija poruku?
– Kratko bih je opisala – "Sentiment". Želja mi je prenijeti svakodnevicu, jednostavnost života uz more, prolaznost, Mediteran kroz hranu, kroz život, kroz emociju. Kad se sve čini trulo, opet, ako malo bolje pogledamo, ima nešto lipo u mistu di živimo; zalazak koji upijamo, more na buri, roba koja se suši u nekoj maloj kali, kava koju pijemo s prijateljima… Sve te neke naizgled male stvari koje su na kraju velike, eto to je moja nit vodilja. Staviti na fotografiju ono na čemu sam zahvalna, u čemu guštam.
Kako bi opisala svoj osobni stil? Moda je čest motiv u tvojim fotografijama pa se nameće i pitanje kako se ti voliš odijevati, koji ti je omiljeni modni brend, dizajner?
– Moj stil je ne-stil zato fotografiram one koji imaju stila (smijeh). Biram sve ono u čemu se dobro osjećam, a to su većinom haljine, široke košulje, kvalitetni kaputi… Ne podnosim sintetiku, pa su u mom ormaru 99 posto prirodni materijali: lan, pamuk, svila, vuna. S godinama se trudim minimalizirati broj stvari u ormaru, jer nam stvarno malo toga treba; virujem da svi nosimo ono s vrha reda u ormaru. Trudim se biti podrška našim domaćim dizajnerima, jer vidim koliko se trude i kako je teško opstati pored stranih velikih modnih kuća. Imamo tu lokalne cure što idu pod "Beige.me", zatim "Amarie", "Little fashion paradise", "My Choice", pa "Little Wonder" i "Krug store", te "Lunilou", "Klisab" i mnogi drugi… Selmin nakit "Little wonder" obožavam i uvik ga rado nosim. Izvan Hrvatske većina stvari su "Not perfect linen" za lan i "Sezane".
Koje si zapravo struke, odnosno čime si se donedavno bavila i kako proživljavaš tranziciju u novi/stari poziv?
– Završila sam menadžment – nautički turizam, zadnjih godina sam radila u marini kao marina manager. Nautika je bila velik dio mog života skoro pa 15 godina. Iskreno, to je bila branša u kojoj sam isto tako guštala s dobrom ekipom kolega i suradnika. Dođe vrijeme kad posložiš prioritete, poželiš biti prisutan, stvarati nešto za sebe i svoju obitelj, i napraviš rez. Nema tu neke drame, kod nas se to sve diže na neki level čuđenja, kao otišla si. Da, bilo je dosta i otišla sam! To su osobne odluke koje kad napraviš znaš da ide ono "zasučeš rukave, iziđeš iz komoda i kreće borba". Posla ima, posao se otvori na mistima na kojima najmanje očekuješ… Vani ljudi mijenjaju profesije, poslove, a mi plivamo nezadovoljni, mrki i na kavi pričamo kako je sve loše, ali ostajemo u tom. Samo treba napraviti rez i izabrati sebe. Nemamo popravni za lipe momente koje sami stvaramo.
Što je u konačnici presudilo odluci da se baciš u "Sentimente"?
– Pa baš to, da izaberem sebe (smijeh). Da sebi dugujem pokušati, krenuti, a ako ne uspije – fala Bogu, znam da sam pokušala. Sama pala, sama se ubila. Je l‘ se tako kaže? (smijeh) I moram reći da su, čim sam otišla sa starog posla, ponude samo dolazile; od povratka u branšu do solo projekata.
Nabroji neke izazove s kojima se susrećeš, što, možda, ide bolje od planiranog? Slobodno se ovdje pohvali i s nekim dosadašnjim suradnjama.
– Pa iskreno ja sam zadovoljna sa svim. "Sentimenti" su krenuli, ima tu stvari koje treba doraditi, web-stranica npr.;D;D to ću na jesen. Jedan od zadnjih projekata bio je velik zalogaj, al‘ definitivno nešto u čemu sam guštala, imam priliku učiti i napredovati, promovirati Hrvatsku kao destinaciju. Ovaj put nisam bila kao fotograf već production manager za Hrvatsku za lansiranje novog parfema Tory Burch. "Essence of dreams" pet različitih mirisa, gdje su sudjelovali svi najpoznatiji američki influenceri, modni novinari, predstavnici brenda Tory Burch i Shiseido grupacije. Projekt koji se radio tri mjeseca odradio se u tri dana na lokaciji. Održao se na otoku Hvaru, na tri lokacije i iznimno sam sretna da smo uključili lokalce i hrvatsku proizvodnju u ovu priču, kako bi svi doživjeli otok kroz njegove ljepote. Sapuni "Jou Jou", lavanda, maslinovo drvo, maslinovo ulje, hrvatska vina sve je to obišlo cijeli svijet kroz njihove fotografije i otišlo na neke nove lokacije u njihovim kuferima. Trenutno nema bolje reklame od društvenih mreža, TikToka, kako god to nama "malo starijima" zvučalo.
Kaži nam i par riječi o tvojoj suradnji s Jolandom Vitaljić; kako je do nje došlo, što obuhvaća i što imate u planu?
– Nas dvije se već dugo znamo, pa je u nekakvim promjenama bilo logično da nastavimo našu priču o hrani, fotografiji, organizaciji događanja… Jolanda gaji isti sentiment kao i ja, Mediteran je u svakom njenom jelu, u životu, u ljubavi i našim druženjima, feštama. Tako da je to samo nove poglavlje naše suradnje kroz naše prijateljstvo. Naš projekt "Back to nature" je želja da kroz jela i događanja približimo našim klijentima, koji su većinom stranci, način života u Dalmaciji; jednostavnost uživanja u svakodnevici kroz jelo, piće, okruženje, one male stvari s početka. To nam za sada uspijeva i "feedback" koji dobivamo je nešto što nas dalje motivira i gura naprijed. Znači da smo na pravom putu. Ideja nam je, osim "Back to nature" projekta, ovu jesen pokrenuti radionice, kako bi se mali proizvođači družili, izmjenjivali iskustva, nešto i naučili. Javimo vam sve još na vrijeme, al‘ mislim da prvo kreće radionica izrade makramea, zatim keramike, pa sapuna, cvijeća... Uglavnom, bit će veselo.
I za kraj, ako imaš neku poruku za djevojke, žene koje možda gaje neke svoje snove o novim počecima?
– Ako sanjate, krenite! Birajte sebe, prekratka je naša priča da bismo bili nezadovoljni i nesretni, ako ništa – pokušali ste, a neka nova vrata će se uvik otvoriti, samo bez straha. Ne postoji sigurnost nikad i u ni u čemu osim u tome da smo sad ovaj tren tu i da vjerojatno ovo čitate (smijeh).