Ja sam prava sretnica. Kažem sama sebi nakon što sam istražila najnoviji TikTokov viralni hashtag, Lucky Girl Syndrome, koji broji, evo, preko 102 milijuna pregleda. Prava sam sretnica, da, jer ne padam na ovakve priče pa me uopće ne diraju. No, ("I coudn‘t help but wonder"), možda u cijelom tom konceptu ima nešto čemu bih ipak trebala dati šansu?
A koncept je jednostavan: recite sami sebi da ste sretni, toliko sretni da vam se događaju samo dobre stvari, i svi će vam se snovi ostvariti. Tako nekako. Zašto meni ovo zvuči toliko glupo, a tisuće TikTokera tvrde da im je promijenilo život? Meni možda zvuči glupo zato što ovo zapravo nije ništa novo, samo je zapakirano u novu ambalažu. Do sad ste vjerojatno čuli za prethodne inačice - afirmacije, privlačenje pozitivnog, manifestaciju (o kojoj smo vam nedavno pisali) - a čini se kako je ponešto posuđeno i iz budizma prema kojem "postaješ ono što misliš", ali i iz principa koji se koriste u kognitivnoj bihevioralnoj terapiji, prema kojima su misli, emocije i ponašanje međusobno povezani i utječu jedni na druge.
Prema ovoj postavci kognitivno bihevioralne terapije, negativno razmišljanje se uči pa se stoga može i promijeniti. Sve što trebate učiniti je prihvatiti da negativno tumačenje situacija utječe na vaše osjećaje i postupke, a zatim se potrudite pristupiti stvarima s pozitivnim načinom razmišljanja. Na istom principu utemeljen je i "sindrom sretnice". Najprije se, govoreći sebi da imaš sreće i da ti se događaju samo najbolje stvari, počinješ osjećati samopouzdanije i sretnije, a zatim, kako ti se percepcija mijenja, dolazi do promjene ponašanja.
E, upravo tu dolazimo do "kvake". "Baza" je u tome što s onim u što se uvjeravate trebate povezati pozitivne osjećaje. Nije dovoljno samo ponavljati, treba zaista i osjetiti. Ne znam, možda je do fjakastog vremena, ali meni baš i ne ide. No možda bi se isplatilo biti malo podložniji sugestiji - prema objašnjenjima na koja sam naišla, poanta povezivanja pozitivnih osjećaja s informacijama stvara nove neuralne puteve u mozgu, a što su oni jači, lakše se uvjeriti u to da se zaista osjećamo sretno i samouvjereno. Tada lakše mijenjamo i ponašanje. Kažu znanstvenici.
Odnosno dio njih. Neki izričito tvrde kako u pretvaranju da smo sretni "nema sriće". Dr. Whitney Goodman, psihijatar i autor knjige Toxic Positivity (odmah vam je jasno kaok ovaj "diše") napominje kako nema dokaza da pretvaranje da su nam se snovi ostvarili iti malo pomaže da nam stvari počnu teći po planu. "Iako naše misli mogu utjecati na naše ponašanje, pozitivan rezultat ne dolazi ni iz čega. Nije sve tako tako jednostavno kao što tvrde pobornici ideje da je zamisliti = ostvariti.", upozorava dr. Goodman te zaključuje: "Imao sam niz klijenata koji su pokušavali koristiti manifestaciju ili su vjerovali kako će se ono što žele ostvariti samo ako duboko vjeruju u to. Nažalost, to nije funkcioniralo jer ako zaista želite nešto postići gotovo uvijek će biti potreban rad."
Ono što je posebno zabrinjavajuće kod "sindroma sretnice", ističu protivnici ove ideje, jest to što mantranje afirmacije "Ja sam sretna i događaju mi se dobre stvari" podupire ideju da ćete samo zato što to snažno želite, postati ljudski magnet za sretne prilike i ostvarene želje, umjesto da se odlučite za konkretan cilj, istražite kako doći do njegovog ostvarenja i poduzmete potrebne korake. Problematično je i to što se podupire stav da na takav "sretan status" imate pravo samo zato što ste naišli na ovu fantastičnu tehniku, a ne zato što raspolažete određenim vrlinama ili ste spremni marljivo raditi.
Nadalje, bez obzira na to što na prvu stvara dojam da koristeći ovu tehniku uzimamo stvari u svoje ruke, zapravo potiče ideju da je ono što želimo ostvariti potpuno izvan naše kontrole - ovisi čisto o tome hoće li profunkcionirati "sindrom". Također, za razliku od uobičajenih planova koje kujemo kad nešto želimo postići, uopće nam ne ostavlja alternativu u slučaju da plan ne upali. Kritike ovdje ne prestaju - još jedna ide na račun individualizma koji ova ideja podržava: kad smo jako usredotočeni na ostvarenje vlastitih želja, lako je zaboraviti da i drugi ljudi oko nas imaju svoje želje, snove i potrebe, ali isto tako i drugačije sposobnosti, životne prilike i poteškoće te tako prestati suosjećati s njima.
Dok zagovarači ideja poput ove tvrde kako nam te tehnike mogu pomoći u jačanju samopouzdanja, osjećaja kontrole nad vlastitim životom i motivacije, kritičari upozoravaju kako takvi stavovi - osobito kad ne dovedu do žuđenog cilja - mogu ozbiljno ugroziti stanje mentalno labilnih pojedinaca.
Ono u čemu se i jedni i drugi ipak slažu je da pozitivan stav i vjera u vlastite sposobnosti itekako mogu pomoći u ostvarenju cilja. Važno je samo biti svjestan da pored toga treba uložiti i konkretan trud.
Pratite Stil na Instagramu i Facebooku!