Nova Netflixova serija od producenta 'Seksa i grada', 'Emily in Paris' dramedija je o marketinškoj stručnjakinji iz Chicaga koja se kao ambasadorica kompanije u kojoj je zaposlena seli u njihovu novu podružnicu u Francuskoj. Njezina šefica koja je tamo trebala otići ostala je trudna pa je mijenja mlađa suradnica Emily iako ne priča ni riječ francuskog jezika.
Odmah po dolasku na novo radno mjesto postaje nam jasno da novi kolege neće dobro prihvatiti Emily, kao ni njen pogled na oglašavanje s obzirom na to da oni rade s malobrojnim luksuznim klijentima i preziru marketinško oslanjanje na društvene mreže, a ona postaje influencerica. Veliki problem je i Emilijino nepoznavanje francuskog jer, ne samo u uredu, već čitavom Parizu baš nitko ne govori ni riječ engleskog.
U klasično imperijalističkom stilu ona smatra da je njeno neznanje šarmantno, a njihovo začuđujuće iako se nalazi u glavnom gradu francuske. Ipak da bi američki gledatelji što manje čitali titlove, do kraja serije Parižani čak i među sobom počinju razgovarati na engleskom, a jedina osoba u firmi koja ga nije pričala je iz nje bez objašnjenja nestala.
Klišeji
Jedna od najava producenata je da će serija biti hommage gradu svijetla, međutim u njihovoj viziji Pariz je arhaična kulisa američkih predrasuda, makar velikim dijelom bile i romantične. Serija se hrani na klišejima bez kojih bismo ostali bez minimalno trećine epizoda.
U njihovom nizu najgori su oni koji se tiču duboko ukorijenjenih kulturalnih stereotipa. To da su Francuzi arogantni čak može biti polazišna točka za humor koji je u seriji izostao (ako netko kaže da se tijekom gledanja svih 10 epizoda ijednom iskreno nasmijao povući ćemo ovu tvrdnju), čak i to da su neradnici koji na posao dolaze u 11, zatim odmah piju i izlaze na ručak s kojeg se praktički ni ne vraćaju. Opravdanje je da se serija ismijava i od Amerikanaca koji su po njoj glasni, neuki i bez ukusa.
“Feminizam”
Međutim posve je uvredljiv pristup seksualnim slobodama koje, uistinu liberalni Parižani prakticiraju. Vulgaran humor koji uključuje aluzije na poze u seksu iz infantilnih viceva definitivno nisu njihov dio, a nije ni seksualno uznemiravanje.
Isto tako je posve je smiješno insinuirati da bi neka američka influencerica bila potrebna Francuzima da im propovijeda feminizam, u zemlji u kojoj je odnos spram žena toliko kvalitetniji i bolji od onoga u SAD-u, da ne spominjemo sad kako su mnoge majke feminizma upravo Francuskinje.
Zapravo pomalo je i opasno kad se takve ideje šalju putem serija masovne gledanosti jer se pretpostavlja da su trivijalnosti kojima se bavi ovaj neki novi val liberalizma ženski pokret u cjelini. Nitko njima ne zabranjuje da se deklariraju kao feministkinje, ali nošenjem majica s natpisom I AM FEMINIST i izgovaranjem otrcanih fraza o seksizmu to jednostavno neće postati.
Serija adresira dosta ovih problema iz obje perspektive, pa tako jedan francuski klijent kaže Emily da ne voli kada se netko ponaša kao moralna policija, ali serija na koncu ipak uvijek sugerira kako je ona u pravu.
'Le Plouc'
Prije nego što smo se upustili u gledanje serije veselje nam je pričinjavalo i očekivanje da ćemo se nagledati fantastične dizajnerske odjeće, ali glavna junakinja uistinu jest, kako je nazivaju kolege, 'Le plouc', u prijevodu seljanka.
Baš kao da su producenti birali po nacionalnosti tko će se oblačiti loše, ona i njena prijateljica iz Kine koja je studirala u SAD-u zajedno na ekranu nude carstvo neukusa. Uz nekoliko iznimki, bez obzira koliko skupa odjeća na njima bila, uvijek izgleda jeftino, a kičastoj slici pridonose i njihove 'kao da sam izašla iz frizera' frizure i pretjerana šminka posebno po danu. Trebale bi se malo ugledati na Francuskinje koje i u seriji izgledaju uistinu odlično.
Zahvaljujući seriji nešto nam se dogodilo i po prvi put, a to je da smo usprkos tome što smo na ekranu gledali Pariz bili sretni što smo s Balkana. Kako bismo drugačiji znali opisati nastup Emilyne prijateljice Mindy u Les Jardins Des Luxemburg dok je pjevala La Vie en Rose Edit Piaf da ne znamo za postojanje narodnjaka?
Glavna junakinja
Naposljetku ipak moramo napomenuti da nije jedini razlog zašto smo seriju odgledali do kraja, a riječ je o 10 epizoda, samo da bismo je mogli vama iskritizirati. Zapleti su poprilično očekivani, ali zabavni. Replike povremeno znaju biti i dovitljive, a glavna junakinja koliko god bila iritantna na početku čak postane prihvatljiva kao ona cura koju ste mrzili u prvom srednje, ali vam je do mature prirasla srcu. Ako tražite nešto posve neobavezno nećete se posve razočarati, uostalom Pariz, kako god ga prikazivali ipak nikome nije mrsko gledati.