Pandemijske 2020. godine cijela filmska industrija je stala. Mnogi filmovi čije snimanje trebalo biti dovršeno, nikad nisu snimljeni do kraja, a dio je odgođen do daljnjeg. Zbog epidemiološke situacije i brojnih restrikcija većina filmova koji su snimljeni nisu pušteni u kino distribuciju jer je procijenjeno da to ne bi bilo isplativo produkcijama. Zato su veću pozornost dobili nezavisni filmovi s premijerama na festivalima koji su se u smanjenom kapacitetu ili online uglavnom ipak održavali. Judita Gamulin, Mladen Stanić i Andrija Mardešić, svi redom mladi nagrađivani hrvatski redatelji, potrudili su se i napravili popise svojih filmskih favorita iz 2020.
Judita Gamulin
Još jedna runda (Druk, Danska, 2020)
Druk je novi film genijalca Thomasa Vinterberga koji nam je dao niz sjajnih filmova, a meni osobno i dva razloga zbog kojih se bavim filmom - Festen (The Celebration, 1997). i Jagten (The Hunt, 2012.). Mads Mikkelsen, u svojoj možda najboljoj ulozi ikad, slobodno pada niz spiralu alkoholizma, a gledajući ga, dosta dugo niste sigurni, kao niti on sam - je li to dobro ili loše. Taman kada pomislim da film ima ozbiljan etički problem i da je sreća što se radi o danskom art-house filmu, a ne o američkom blockbusteru pa neće napraviti preveliku štetu našoj kolektivnoj svijesti, shvaćam da je Druk film o valjda najnesretnijoj ljudskoj sistemskoj grešci - po kojoj obećanja budućnosti uvijek izgube od neodoljive potrebe trenutka. Film nakon kojeg ćete kupiti najbolji viski i empatizirati sa slučajnim prolaznicima.
Kolektiv (Colectiv, Rumunjska, 2019)
Ako ste odgledali kratki YT dokumentarac Alexei Navalnyja koji uz pomoć najboljih istraživačkih novinara razotkriva agente koji su ga pokušali ubiti (a koji je mnogima prošao ispod radara pa sada ispravljam tu štetu) i želite još, na HBO je stigao dokumentarac Collective koji u sličnom tonu prati ekipu novinara koji prokazuju slučaj požara u noćnom klubu u Bukureštu. Na licu mjesta poginulo je 27 ljudi zbog izostanka vatrogasne zaštite i slučaj je Rumunjsku digao na noge, a zatim je, naknadno, zbog kriminalnih propusta u zdravstvenom sustavu, u bolnici umrlo njih još 37. Novinarska ekipa koju film prati razotkriva nehumanu mrežu korupcije koja profitira na razrjeđivanju dezinficijensa koji se masovno koristi u rumunjskim bolnicama. Collective nam može biti upozorenje, može biti i podsjetnik na ono što bi novinarstvo trebalo biti, uputa što činiti kako bismo poboljšali svijet ili tek prilika za vježbanje kolektiva - danas nam ništa nije nužnije od učenja kako (pre)živjeti jedni s drugima.
White, white day (Hvítur, hvítur dagur, Island, 2019)
Policajac postaje udovac pa uskoro saznaje da ga je žena za života varala i od tada pratimo kako zbog neprorađenih stanja polako, stoički uporno, sami sebe izjedamo iznutra dok ne eksplodiramo i ne uništimo, ne samo sebe, nego i sve oko sebe, a pogotovo ono što nam je drago i sveto. Sram je emocija koja je možda najsnažnija od svih, koja utječe na sve aspekte našeg života, a koju istovremeno najčešće skrivamo, pogotovo sami od sebe, kao da se najviše od svega sramimo upravo vlastitog srama. Mali islandski grad u vječnoj magli, djed, unuka i psihoterapeut koji pita "opišite mi svoj savršeni dan" nude dosta dobre tragove za izbjegavanje ove sudbine.
Sinonim (Synonymes, Israel, 2019)
Mladi Izraelac, praktički u bijegu, dolazi u Pariz gdje pokušava izbrisati svoj prethodni identitet i integrirati se u novo društvo. Njegov je pokušaj metamorfoze u Francuza precizan, silovit i uporan, ali nailazi na veliki otpor. Kako njegova rastuća frustracija rasteže granice (inspirativnog) stoicizma, redatelj Nadav Lapid (The Kindergarten Teacher, 2018.) počinje rastezati granice realnosti u filmskom jeziku. Likovi odbacuju pravila društvene prilagođenosti, pretjeruju u reakcijama, situacije postaju sve ekstremnije, ponašanja nepredvidljiva, no sve što se događa ipak ostaje unutar granica mogućeg - možda zato što te situacije sada prvi put vidimo onako kako ih inače samo osjećamo. Odjednom jasno vidimo koliko se čvrsto držimo za realnost oko koje smo se naizgled složili, a koliko je ista istovremeno relativna. Ima li boljeg treninga empatije za našu eru migracija?
Mladen Stanić
Još jedna runda (Druk, Danska, 2020)
Kažu da svaki dobar redatelj i/ili redateljica u jednom trenutku naprave film koji se kasnije uzima kao mjerilo za ostatak njihove karijere. Kurosawa je to napravio sa Sedam samuraja (1954), Welles s Građaninom Kaneom (1941), Bergman sa Sedmim pečatom (1957), Scorsese s Taksistom (1976), Tarantino s Paklenim šundom (1994), a Thomas Vinterberg s Lovom (Jagten, 2012). Iako je ''Lov'' neupitan šampion u dosadašnjoj karijeri Thomasa Vinterberga, ''Još jedna runda'' se opasno približila prijestolju i uvjerljivo stoji na drugom mjestu. U pitanju je dojmljiv film koji scenaristički vješto balansira između potpunog beznađa i vječitog optimizma ljudske prirode. Tragikomedija čovječanstva je prisutna u svakoj sceni, a upečatljiva priča o eksperimentu koji uključuje alkohol i skupinu životom nezadovoljnih prijatelja zaokružena je izvrsnom glumačkom izvedbom naizgled svima omiljenog Mads Mikkelsena.
His House, USA, UK, 2020.
His House je jedan od onih filmova koji su unatoč izvrsnoj recepciji i komercijalnom potencijalu ostali zatrpani pod gomilom sadržaja koji nam se, čak i u pandemiji, na godišnjoj razini servira. Radi se o jako aktualnom i subverzivnom hororu koji dramaturški funkcionira i van vlastitog žanra. Film je najimpresivniji upravo u onim dijelovima koji se bave likovima, a ne zastrašivanjem gledatelja. Nadam se da će u konačnici ipak pronaći svoj put do većeg dijela publike, kao što su to napravili i neki njemu srodni, ali ipak lošiji filmovi kao što je to ''Mi'' (2019) od Jordan Peelea. Ako bih ovaj film trebao opisati u jednoj rečenici, rekao bih da se radi o spoju ''Naše majke'' (2010) Denis Villeneuvea s horor elementima uklete kuće.
Never Rarely, Sometimes, Always, USA, UK, 2020.
Film koji se na jako životan i nepretenciozan način bavi tematikom koja je autorski često eksploatirana u modernom filmu. ''Nikad, rijetko, ponekad, uvijek'' će se gotovo zasigurno svidjeti ljubiteljima Elize Hittman i njenog otpjevanog festivalca ''Beach Rats'' (2017), ali i generalno onima koji vole priče o odrastanju koje se događaju van uobičajenih Linklaterovskih postavki. Iako će manjak komercijalne vrijednosti kakvu je imao tematski srodan ''Juno'' (2007) vjerojatno imati negativan utjecaj kod interesa publike, ''Nikad, rijetko, ponekad, uvijek'' je svejedno jedan od najboljih filmova 2020. godine.
Sputnik, Rusija, 2020.
Ruska posveta ''Alienu'' (1979) je daleko od toga da bude ekvivalent Ridley Scottovom remek-djelu. Međutim, Sputnik je i više nego dovoljno dobar homage da završi na listi preporuka filmski ionako pandemijom osiromašene 2020. godine. Američka škola ruskog filma je sveprisutna u Sputniku. To je ujedno najveća vrlina i najveća mana ovog „creature SF-a” koji je možda mogao više, ali svejedno kvalitetom uvjerljivo odskače od ostalih recentnih ostvarenja unutar spomenutog žanra - kao što je to npr. ''Underwater'' (2020). Sve u svemu, radi se o SF-hororu koji od ljubitelja navedenog žanra zaslužuje pažnju gotovo u istoj mjeri kao i superiorniji završetak.
The Invisible Man, USA, AU, 2020.
Klasična priča ispričana pod direktnim utjecajem #MeToo pokreta. Iako to na prvu ne zvuči kao recept za dobar film, Nevidljivi čovjek vješto spaja žanrovski film s aktualnim političkim angažmanom i uglavnom uspješno izbjegava zamku pretjerane patetike koja često zahvaća slične filmove. Iako je vjerojatno previše hollywoodski za ljubitelje modernog art filma i previše artsy za ljubitelje modernog hollywoodskog filma, onim manje isključivim filmoljupcima će se gotovo pa zasigurno svidjeti. Pogotovo ako su upoznati s redateljevim prijašnjim ostvarenjem, izvrsnim akcijskim SF-om ''Upgrade'' (2018).
Andrija Mardešić
Bad Tales (Favolacce, Italija, 2020)
Uvjerljivo po meni najbolji film ove godine je talijanska crnohumorna drama koja na vrlo mračan i vrlo mediteranski način obrađuje temu odrastanja, seksualnog buđenja i roditeljskog nemara u jednom mjestašcu na periferiji Rima. Ono što najviše upada u oko je čvrsta redateljska ruka dvojice braće debitanata i vješto vođenje priče kroz bizarne, nepredvidljive i upečatljive dramske trenutke što je filmu zasluženo donjelo nagradu za najbolji scenarij na ovogodišnjem Berlinskom festivalu. Mozaična struktura filma prati nekoliko tinejdžera i njihovih roditelja jednog vrućeg ljeta. Nižu se razne tragikomične i bizarne situacije, ton filma najviše podsjeća na romane jednog od mojih najdražih modernih talijanskih pisaca - Niccola Ammanitija i američkog nezavisnog filmaša Todda Solondza (Happiness). Dvoje predpubertetlija se dogovaraju za seks, introvertirani klinjo radi bombu kućne izrade, trudna starija tinjedžerka mami dječaka, a otac podvodi sina njegovoj školskoj kolegici samo da je zarazi “varičelama”… film je groteskno, emotivno i sporogoruće putovanje u stanje uma talijanskih “pasivnih krajeva”, demistificira nevinost dječjeg odrastanja i ruga se sa modernom odgoju. Ali film nikako ne tone u eksploataciju djece, scene ne postaju degutantne i eksplicitne i film ostaje efektan, upečatljiv i bez pretjerivanja kao jedno uznemirujuće upozorenje o tome kako i što (ne)odgajamo.
Swallow, SAD, 2019.
Ovaj body horor sterilne hanekeovske atmosfere sa izrazito antipatičnim junacima na prvu djeluje jako odbojno. Ali vec nakon uvodne scene večere počnemo suosjećati sa glavnom junakinjom pa njen kenjkavi ton i očajnički pokušaj da zadobije paznju svog pasivno agresivnog supruga postanu opravdani, naročito kad saznamo što se skriva ispod svega... Swallow je film koji u isto vrijeme svojim sporim ritmom izaziva osjećaj susramlja i osmijeh zbog neugode. Upakiran u ušminkani minimalistički stil, film o bogatoj trudnici koja guta opasne predmete i odbija biti lutkom za pokazivanje može u našoj konzervativnoj sredini djelovati kao film o “problemima prvog svijeta”. Ali upravo zbog toga, ovaj bizaran film sa mnogim mučnim scenama na rubu body horora i natruhama grotesknog humora kao da ubada u srž dok govori o važnim temama (Kao da Yorgos Lanthimos režira adaptaciju Ibsenove “Nore”), a u isto vrijeme je i zanimljiv i intrigantan.
Bacurau, Brazil, 2019.
Priča o brazilskom selu u kojemu se počnu događati čudne stvari – prvo im zatvore vodu, pa nestanu sa karte i googlea a onda ih počnu nadlijetati dronovi i posjećivati sumnjivi naoružani došljaci. Sve smrdi na potpuno istrebljenje, što prisiljava inače miroljubive mještane na borbu za goli život. Cijela plejada pitoresknih likova iz pera nekog brazilskog Smoje kao da je zalutala u Corbuccijev vestern a sve skupa završi kao Carpenterov “Napad na policijsku stanicu”. Čvrsto režiran, napet, začudan i duhovit, film neprimjetno promjeni nekoliko žanrova i tonova, poput južnokorejskog “Parazita”. A isto tako film šalje i jaku antikolonijalističku poruku – poput glavnih stanovnika Bacuraua dokazuje da se male i slabo eksponirane kinematografije mogu oduprijeti pošasti komercijalnog anglofonog kinorepretoara i ponuditi u sličnom ključu puno zanimljivije i intrigantnije priče i teme.
I'm thinking of ending things, SAD, 2020.
Iz Netfliksa, najpoznatijeg i najveceg svjetskog deponija za raznu audiovizualnu kramu i splačine, po kojemu mi svi beskućnici deložirani iz kina očajnički kopamo i tražimo bar sekundu kvalitetnog filmskog materijala (već kad sam skoro odustao) iskopao sam jackpot - seriju “Damin gambit” i ovaj film. Ovaj hipsterski horor o vezama i upoznavanju roditelja kao da je kombinacija Lynchevog Mulholland Drivea i najluđih Woody Allenovih fantazija. Isprazni intelektualni razgovori se smjenjuju sa zastrušujucim momentima šutnje kad par više nema što reći jedan drugome. Užas ne proizlazi iz ničeg nadnaravnog već iz iskonskog straha od upoznavanja partnerovih roditelja. Kaufman je naučio režirati s vremenom i dosta iskusno izvlači sve emotivne trenutke. Mnogi ljudi se žale na enigmatičan i nadrealističan kraj. Po meni nema ničeg boljeg nego kad film ne daje odgovore i stimulura gledatelja da aktivno sudjeluje, postavlja pitanja i ostavlja prostor za daljnja tumacenja i razgovore.
Oaza, Srbija, 2020.
Film je imao premijeru na ovogodišnjem venecijanskom festivalu, impresivan i emotivan jer u priči o ljubavnom trokutu u domu za tinejdžere sa posebnim potrebama glumci naturščici igraju sami sebe. Emocije koje proživljavaju glavni likovi su snažne, sve odluke koje donose su vehementne i impulzivne i duboko proživljene, a opet univerzalne i prepoznatljive. Najveći adut ovog filma, uz naravno, glumce i vrhunski vizual, je zapravo uvjerljivost i realizam koji je istresen gledateljima direktno u lice. Redatelj Ikić kao da svojim redateljskim postupcima radi posvetu filmovima Roberta Bressona i tako pojačava i liričnost poetskih slika, ali i surovu stvarnost koja okružuje glavne likove i tako gradi jednu originalnu ljubavnu priču bez komplicranja i moraliziranja pružajući gledatelju čistu emociju.
O jednoj mladosti, Hrvatska, 2020.
Oaza dijeli peto mjesto sa jednim našim filmom. Ramljakov dokumentarac je jedna od najljepših posveta prijateljstvu i mladosti/ludosti koju sam gledao u zadnje vrijeme. Pričajući emotivnu i nostalgičnu priču o svom najboljem prijatelju s kojim je proveo ludo, nezaboravno i bezbrižno odrastanje Ramljak se dotiče i jedne ozbiljne teme koja se rijetko obrađuje na filmu – progovara o skupini ljudi koje svi poznajemo. Koji se ne snađu u procesu odrastanja. To su oni jaki individualci koji su u srednjoj i u ranim dvadesetima uvijek glavni u ekipi, beskompromisni, pokretači svega, ali kako ljudi oko njih odrastaju, oni se ne mogu s tim nosit, ne mijenjaju se i zapnu u nekom limbu vlastitih frustracija, nemoći da prođu afirmativnu fazu i negaciju prihvaćanja bilo kakve odgovornosti. Takvi pojedinci uvijek budu marginalizirani i „pročitani“. Stalno lutaju od ekipa do ekipa i prodaju uvik istu pricu dok nazalost ne skončaju. Ili od poroka ili od beznađa. Ramljak je ovim filmom napravio jednu himnu takvim tragičnim individualcima. I bezbrižnoj mladosti koja jednostavno u jednom trenutku života treba prestat kolko god bila lijepa i zavodljiva.