Među razočaravajuće prošlogodišnje serije svakako spadaju akcijsko-špijunsko-trilerska "Hanna" i fantastično-misteriozno-hororska "Zona sumraka".
Amazonova "Hanna" ispala je neuspješna "serijalizacija" istoimena filma (2011.) Joea Wrighta sa Saoirse Ronan, Ericom Banom i Cate Blanchett u ulavnim ulogama, o tinejdžerici odgojenoj/istreniranoj u snježnoj divljini da bude ubojita atentatorica.
Esma Creed-Miles, Joel Kinnaman i Mireille Enos bili su nedostojni nasljednici spomenutih glumaca, a serija je bila čista generika, kilometarska ravna crta (ne)uzbuđenja bez povišenih, pamtljivih trenutaka u akciji ili drami, kamoli metafizici filma, tipa da je špijunski akcić ušuškan u ruho moderne bajke o Snjeguljici (Hanna) i zloj maćehi (CIA-ovka Marissa Wiegler), techno-trilerski ozvučene "peglom" Chemical Brothersa.
Oktopodni predator
CBS-ov "The Twilight Zone", moderni "update" istoimene "mystery" serije Roda Sterlinga s kreatorskim potpisom inače kreativnog Jordana Peelea, patio je od mana karakterističnih za novu televiziju i tzv. antologijski format i bio rastegnut u trajanju i iznimno nestalan, prevaljujući put od "comedianovski" briljantnih (rjeđe) do osrednjih i jako slabih epizoda (češće).
Nastavci, odnosno nove sezone obiju serija utoliko su načelno nepotrebni/e, osim ako neće anulirati mane prethodnika i biti im debelo superiornije. Prostora za napredak uvijek ima, ali nekad je bolje ostaviti stvar na miru ukoliko se taj napredak ne može istinski jamčiti.
Peeleovo (prez)ime je načelno jamstvo za kvalitetu. Čovjek je postao M. Night Shyamalan 2010-ih zahvaljujući društveno-političkim hororskim misterijama "Bježi!" i "Mi". Ako je netko danas kadar preraditi/osuvremeniti "Zonu sumraka" za doba "Crnog zrcala", to je Peele koji je u obje "Twilight Zone" sezone preuzeo i ulogu naratora glasom i stasom, poveznice među epizodama.
U nadi da će druga sezona biti bolja, kad je već snimljena, poželjeli smo mu još jednu dobrodošlicu u "Zonu sumraka", Sterlingovu dobro znanu drugu "Twilight Zone" dimenziju, ne samo dimenziju vida i zvuka nego i dimenziju uma koja se nalazi na pola puta između svjetla i sjene, između znanosti i praznovjerja, a leži u ponoru naših strahova i na vrhovima našeg znanja.
"Trenutno putujete dimenzijom mašte i upravo ste prešli u Zonu sumraka", upozoreni smo u uvodu svake epizode. Tračak mašte Peele je ponio sa sobom prelazeći u "Twilight Zone 2" s filmova "Get Out!" i "Us", no drugu sezonu karakterizira više-manje sve što je karakteriziralo prvu.
Prvih nekoliko epizoda je nanovo prilično dojmljivo, pa i impresivno, da bi od polovice do kraja serija na momente postala jedva gledljiva (inteligentni okotopodni predator je očajna kopija "Aliena"), izuzev epizode devet "Try, Try" kao pokušaja psiho-hororskog odgovora na "Groundhog Day".
Pišemo plus zbog sporadično subverzivna odnosa Peelea prema televiziji. U prvoj epizodi "Meet In The Middle" glavni muški lik, koji će čuti ženski glas u svojoj glavi i sa njom naizgled pokušati ostvariti romansu u stilu filma "Her", spominje "neku seriju" koja je "bolja od smeća kakvo danas snimaju".
U trećoj "The Who Of You" glumac odlazi na audiciju za jednu popularnu seriju, u petoj "Among The Untrodden" vrisak tinejdžerice s moćima Carrie razbija TV ekrane, a u sedmoj se kćerka glavnih likova ukazuje kroz smetnje u tijelu aliena.
Cure-ratnice
Prva, treća i peta epizoda su među boljima, kao i četvrta, "Ovation", u režiji Ane Lily Amirpour (kultni horor film "A Girl Walks Home Alone at Night"), koja se dotiče ovisnosti o velikoj publici, preneseno i onoj na društvenim mrežama, pljesku, tj. lajku.
Koncepti su načelno potentno zamišljeni ("identity tourism" u sintetičkom svijetu), ali izvedba tih koncepata škripi i u maštovitijim epizodama poput rečene treće u kojoj osoba preko kontakta očima može uskočiti u tuđe tijelo.
"Zona sumraka 2" većim dijelom izaziva kolutanje očiju umjesto njihovo širenje "wow" faktorom kakav je znao izaz(i)vati Sterlingov original. Poboljšanje je, dakle, neznatno u odnosu na "season 1", vidljivo u nešto sažetijim epizodama i Peeleovu oštrijem komentaru spram društva i popkulture.
To je još i okej u usporedbi s "Hannom" 2" gdje je poboljšanje dvojbeno, gotovo pa nepostojeće. Širenje priče o mladim, genetski poboljšanim "trained to kill" curama-ratnicama kao "savršeno rafiniranim vojnim oruđem" nudilo je potencijala.
Uzimamo riječ iz usta novog šefa organizacije UTRAX Johna Carmichaela (Dermot Mulroney). "Živjet će u pravom svijetu, normalno, tiho. Sve što trebamo napraviti je angažirati ih i napraviti će što god zatražimo. Mislim, tko će sumnjati u 18-godišnjakinje u kontekstu umorstva sponzorirana od strane države", govori Carmichael.
Nažalost, kreator David Farr predoslovno je shvatio pojam "širenje", pa se priča proteže i rasteže kroz osam epizoda lišenih akcija/triler/drama uzbuđenja. Akcija je prorijeđena, a i kad je ima (zaron za skrivanje od drona, napad na kolibu, tučnjava u vagonu podzemne željeznice) koreografirana je nepamtljivo čak i za pojmove malog ekrana, premda Esma Creed-Miles nastoji biti "cool" heroina i parafrazirati "Terminatora" ("Zovem se Hanna, ako želiš živjeti, krenimo odmah!").
Drama je učestalija, ali "Hanna 2" tek povremeno izbaci na površinu neko suvislije promišljanje na temu mladenačke egzistencije/angsta, seksualne orijentacije, pitanja identiteta i "heteronormativna patrijarhata" koji UTRAX-ove djevojke, kako jedna od njih opaža, vraća natrag u pedesete, ne znajući točno što bi s tim. "So... what now", pita se Hanna na kraju osme epizode. Dobro pitanje za treću sezonu.