Overlay
dobre vibracije

Čudesna moć knjiga: mogu promijeniti život, iscijeliti, pomoći da spoznamo ljepotu... Popričali smo s autoricom knjige o biblioterapiji, Ivanom Bašić

Piše Jasenka Leskur Staničić
20. kolovoza 2021. - 14:58

Kako na nas djeluju stihovi? Primjerice, znate li da čitanje pjesme "Pobratimstvo lica u svemiru" Tina Ujevića može pomoći onima koji osjećaju usamljenost, otuđenost ili nerazumijevanje okoline? Ili da "Svađa" Conrada Aikena može utjecati na svakoga tko se posvađao s osobom do koje mu je stalo i tko se osjeća nemoćan oprostiti drugima ono što može biti oprošteno? A da vas "Sve je stvoreno za ljubav" Jose Ramon Medine može natjerati da pogledate oko sebe, spoznate sreću i ljepotu u svemu, i da na vas djeluje čak i ako ste depresivni?

Jer, riječi imaju moć. One prolaze čovjekovim tijelom kao vibracija i tijelo ih može osjetiti u svakom svom dijeliću. Jednako ih osjećaju ljudi koji govore i ljudi koji ih slušaju; snaga izgovorene ili slušane riječi može čovjeku promijeniti život, riječi nas mogu učiniti zdravima ili bolesnima. O svemu tome i još mnogo šire može se pročitati u knjizi koju je napisala Ivana Bašić, "Biblioterapija i poetska terapija – priručnik za početnike".

- Biblioterapija je povezana sa sposobnošću ljudskog bića da se jezikom koristi ne samo za prenošenje informacija već i za izražavanje misli i osjećaja – objašnjava Ivana Bašić, autorica priručnika. - Ljudi su od pamtivijeka držali tu sposobnost važnom pa su pjesnici često bili i svećenici. Moć riječi shvaćana je vrlo ozbiljno jer se držalo do riječi i njezinog značenja. Riječi, a ponekad i cijele priče, izgovarale su se nad bolesnicima jer se vjerovalo u njihovu sugestivnu snagu. U Egiptu su se propisivali riječi- lijekovi, a kazalište u staroj Grčkoj bilo je zapravo jedna neka vrsta kolektivne biblioterapije.

Biblioterapija u suvremenom smislu riječi postoji tek od 19. stoljeća u kojem je, zbog sve veće otuđenosti čovjeka, nastala potreba da se književnost počne koristiti kao komunikacijski most između ljudi. Kao moderna disciplina razvila se u Americi, u suradnji knjižničara i psihijatara. Kasnije se razvila interaktivna, razvojna biblioterapija u radu sa zdravom populacijom te je danas koristimo kao jednu od metoda rada u programima koji se organiziraju za korisnike knjižnica, udruga, domova za starije i u drugim institucijama koje odgajaju ljude i brinu o njima.

Koja je razlika između biblioterapije i poetske terapije?

- Biblioterapija je širi pojam, dok se poetska terapija odnosi na primjenu poezije u terapeutske svrhe. Poezija na neki način ponire slikama i ritmovima u duboke slojeve ljudskog bića, tamo gdje se talože doživljaji koje prekrivamo racionalizacijom ili negiranjem. Doživljaj je naša jedinstvena istina pa možemo reći da nas poezija može vratiti nama samima. Poetska terapija pokazala se uspješnom upravo u radu s pacijentima koji teško mogu prepoznati i imenovati svoj vlastiti doživljaj. Poezija može pomoći da se čovjek prisjeti samoga sebe i da s te točke krene u obnavljanje životnih snaga.

Neka društva još uvijek vjeruju u kulturu riječi, usmene predaje i pričanje priča. Djeluje li to terapijski?

- Čovjek je biće priče. Postanemo toga svjesni kad nam je sve drugo oduzeto. Milijuni izbjeglica traže dom daleko od užasa kojima su bili izloženi, a priče i pjesme su duhovna baština koju nose sa sobom. One im govore tko su, odakle su, kome pripadaju. Spašavaju ih od besmisla, očaja i samoubojstva. Prošle godine radila sam sa skupinom Sirijaca, Arapa i Kurda, koji svoje tradicijske pjesme i priče još uvijek prenose ritualnim pripovijedanjem i pjevanjem. To stvara snažne veze među ljudima, osobito veze starijih i mlađih u jednoj zajednici. U takvoj vrsti povezanosti, koju smo i mi donedavno imali u svojoj kulturi, čuva se spoznaja o duhovnom podrijetlu čovjeka. To je snažno uporište u svim olujama koje mogu zahvatiti pojedinca i zajednicu. Upravo zato usmena predaja djeluje terapijski.

Depresija je najraširenija duševna bolest našeg stoljeća, a sedativi se gutaju kao bomboni. Trebaju li nam poetske apoteke, poput one u engleskom gradiću Bishop's Castle u kojemu je pjesnikinja Deborah Alma osnovala prvu Poetsku ljekarnu na svijetu?

- Depresija je tihi ubojica našeg stoljeća, a prikrala nam se kroz osjećaj nesigurnosti u mnogim područjima života. S jedne strane je, u bogatim zapadnim društvima, čovjek pritisnut sve većim zahtjevima konzumerističkog društva koje ga tjera da se natječe sa samim sobom i s drugima, a u siromašnim zemljama diljem svijeta ljudi se osjećaju napušteno i odbačeno od ostatka svijeta. Ne postoji sklad i povezanost u svijetu pa je depresija danas suputnica tom osjećaju izgubljenosti, nepovezanosti s drugima i stalnoj izloženosti neprimjerenim očekivanjima. Kako ste rekli, antidepresivi su postali nešto uobičajeno jer se mnogi teško nose s tjeskobom. Borba protiv depresije počinje s malim stvarima, a prvenstveno u svakodnevnim aktivnostima i u komunikaciji s drugim ljudima. Biblioterapija je stara disciplina i ne znači samo terapiju knjigom. Svaki razgovor, dijeljenje osobnih priča, ali posebno iskazivanje osjećaja kroz pjesmu ili priču djeluje ljekovito na pojedinca i na zajednicu. Dobro bi nam došle poetske apoteke, ali svatko od nas može ih stvarati u svojoj vlastitoj kući tako što će se okrenuti sebi, svojim osjećajima, ljudima i drugim bićima kojima je okružen te govorom i razgovorom veličati ovo jednostavno bratstvo malih životnih stvari.

Profesorica ste hrvatskog jezika i književnosti. Što se u školama može napraviti s biblioterapijom?

- Kurikulum nastave književnost osmišljen je uveliko prema književno-teorijskom načelu zbog kojeg smo često kao učitelji stavljeni pred gotov čin jer moramo analizirati tekstove. Taj postupak proizlazi iz znanosti o književnosti i nepotreban je u školama. Događa se da imamo gomile edukativnih materijala koji su nam od velike pomoći i borimo se za svakog čitatelja, a rezultati su ipak poražavajući jer je sve utemeljeno na analizi. Smatram da je književnost potrebno djeci prenijeti kao doživljaj i dati im vremena da prenesu taj doživljaj u svoj život. Takav način rada je polaganiji, teži, ali puno smisleniji.

Kako ste počeli istraživati to terapijsko područje?

- Od početka rada u školi tražila sam načine kako književnost učenicima učiniti živom i važnom. Književnost nas povezuje, kroz nju se upoznajemo kao ljudi, rastemo i razvijamo se, prolazimo kroz razna iskušenja. Ona priča naše priče objedinjujući gomile nepovezanih činjenica u smisleni slijed te govori našoj duši u ritmovima, zvucima i slikama koje nas dotiču na razinama koje ni sami ne možemo točno odrediti. Zato u pripremi za nastavu pažljivo tražim vezu između teksta i svojih učenika te pripremam razgovor o tekstu na takav način da on postaje prostor za iskazivanje misli i osjećaja. To je pristup koji primjenjuju i biblioterapeuti pa sam se u potpunosti prepoznala u takvom načinu rada.

Također, predsjednica ste Balans centra za logopedagogiju i biblioterapiju. Koje su dodirne točke ta dva područja?

- Logoterapija je treća škola bečke psihoterapije, kako je često nazivaju. Njezin osnivač, dr. Viktor Frankl, u ovu je metodu unio svoje spoznaje o čovjeku kao biću smisla nakon što je preživio holokaust. U logoru je, kako piše u svojoj knjizi „Liječnik i duša“, svake večeri jedan čovjek pričao priče i recitirao pjesme. Ljudi su bili spremni odreći se ono malo kruha kojeg su dobili kako bi ga slušali. Istu sam priču jednom čula od jedne sjajne pripovjedačice s otoka Preka kojoj su ljudi u zbjegu za vrijeme Drugog svjetskog rata svake večeri donosili hranu kako bi im pričala priče. Ta svjedočanstva govore nam da čovjek treba priču jednako koliko i hranu te da je priča povezana sa smislom. Biblioterapiji i logoterapiji je zajedničko da se bave ljudskim snagama te da obje počivaju na principu nade, potičući svjesnost o važnosti sadašnjeg trenutka i odgovornost za taj trenutak.

Gdje se provode biblioterapijske aktivnosti i na koji bi način zainteresirani mogli doći do njih?

- Jedan od najjednostavnijih oblika biblioterapije su čitateljske grupe kojih ima, na svu sreću, sve više u našim knjižnicama. Takve grupe otvorene su svima, ne samo strastvenim čitateljima. Neke psihijatrijske ustanove provode biblioterapijske programe sa svojim korisnicima. Naša udruga, Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, od jeseni će imati raznoliku ponudu na ovu temu pa ovom prilikom pozivam sve zainteresirane da nas prate na našim web stranicama (balanscentar.blogspot.com) i pridruže se ako žele više saznati o biblioterapiji ili sudjelovati ubiblioterapijskim radionicama. Također, neke od ideja za radionice možete pronaći i u mojoj knjizi, koju je nedavno objavila Školska knjiga.

Što čitatelji u njoj mogu pronaći?

- U knjizi čitatelji mogu pronaći zanimljivosti o povijesti biblioterapije, od daleke prošlosti do današnjih dana. Mogu saznati kako izgleda jedan susret u poetskoj terapiji, po kojim je načelima vođen i kako je strukturiran. Čitanjem ovog priručnika saznat će ponešto o tome što metaforu kao način razmišljanja razlikuje od školske analize stilske figure te kako poznavanje metafora može biti put do drugoga bića. U jednom sam poglavlju prikazala svoj način razmišljanja i primjere korištenja poezije na biblioterapeutski način u radu s adolescentima. Knjiga na kraju nudi već spomenute primjere pjesama obrađenih u skladu s potrebama poetske terapije i neke metodičke predloške za izradu radionica i vrednovanja, odnosno samovrednovanja poetskog terapeuta.

Možete li izdvojiti nekoliko naslova knjiga koje bi pomogle nekom tko je prestrašen od zaraze virusom kovida, na primjer, ili tko se osjeća usamljen u svemu tome?

- Strah je vrlo osoban osjećaj pa je teško preporučiti nešto što bi svakome moglo pomoći u borbi protiv tjeskobe koju izaziva pandemijska situacija. Međutim, mogu preporučiti nekoliko knjiga koje su nekim meni dragim ljudima pomogle da se u ovoj situaciji opuste i otplove u neki šarmantniji i zagonetniji svijet koji golica našu maštu, a ne opterećuje mračnim slutnjama ili negativnim stavovima. To je šarmantni serijal knjiga „Prva damska detektivska agencija“ Alexandera McCalla Smitha, kao i serijal knjiga Julie Caplin koji počinje „Malim kafićem u Kopenhagenu“. To su knjige koje možemo nazvati laganim ljetnim štivom koje nas neće opteretiti, a dat će nam krila i uzleta mašti. A to je, čini mi se, upravo ono što nam treba!

01. prosinac 2021 13:57